Prošle godine smo napravili intrigantno otkriće – radio signal iz svemira koji se palio i gasio svakih 18 minuta.
Ponavljajući radio signali u svemiru nisu ništa novo, ali oni obično trepću mnogo brže. Najčešći signali koji se ponavljaju dolaze od pulsara, rotirajućih neutronskih zvijezda koje emituju energetske snopove poput svjetionika, uzrokujući da se pale i gase dok se rotiraju prema Zemlji i dalje od Zemlje.
Pulsari usporavaju kako stare, a puls im postaje slabiji, sve dok na kraju ne prestanu da proizvode radio talase. Naš neobično spor pulsar najbolje bi se mogao objasniti kao magnetar – pulsar s izuzetno složenim i snažnim magnetnim poljima koja mogu generisati radio valove nekoliko mjeseci prije nego što se zaustavi.
Nažalost, otkrili smo izvor koristeći podatke prikupljene 2018. U vrijeme kada smo analizirali podatke i otkrili ono što smo mislili da bi mogao biti magnetar, bila je 2020. godina i više nije proizvodio radio valove. Bez dodatnih podataka, nismo bili u mogućnosti testirati našu teoriju magnetara.
Ništa novo ispod Sunca
Naš svemir je ogroman i do sada svaki novi fenomen koji smo otkrili nije bio jedinstven. Znali smo da ako ponovo pogledamo, sa dobro osmišljenim zapažanjima, imamo dobre šanse da pronađemo još jedan dugotrajni radio izvor.
Dakle, koristili smo radio teleskop Murchison Widefield Array u zapadnoj Australiji da skeniramo našu galaksiju Mliječni put svake tri noći nekoliko mjeseci.
Nismo morali dugo čekati. Skoro čim smo počeli da tražimo, pronašli smo novi izvor, na drugom dijelu neba, ali ovaj put signal se ponavljao svake 22 minute.
To je konačno bio trenutak koji smo čekali. Koristili smo svaki teleskop koji smo mogli pronaći, preko radija, rendgenskih zraka i optičkog svjetla, vršeći što je moguće više opservacija, pod pretpostavkom da neće dugo biti aktivan. Pulsovi su trajali po pet minuta, sa razmakom od 17 minuta između. Naš objekat je ličio na pulsar, ali se okretao 1000 puta sporije.
Skrivena svemirska misterija
Do pravog iznenađenja je došlo kada smo pretražili najstarija radio zapažanja ovog dijela neba. Teleskop Very Large Array u Novom Meksiku ima najdugovječniju arhivu podataka. Pronašli smo signale pulsara iz izvora u podacima iz svake godine, a najstariji je bio iz 1988. godine.
Posmatranje tokom tri decenije značilo je da možemo precizno mjeriti puls. Ovaj izvor ih proizvodi kao sat, svakih 1,318,1957 sekundi, gore ili dole deseti dio milisekunde.
Prema našim trenutnim teorijama, da bi izvor proizvodio radio talase, trebalo bi da se usporava. Ali, prema zapažanjima, nije.
U našem članku na nature.com, napisali smo da se izvor nalazi „ispod linije smrti“, što je teorijska granica načina na koji neutronske zvijezde stvaraju radio valove; ovo važi čak i za prilično složene modele magnetnog polja.
I ne samo to, već ako je izvor magnetar, radio emisija bi trebala biti vidljiva samo nekoliko mjeseci do godina, a ne 33 godine i dalje.
Dakle, kada smo pokušali riješiti jedan problem, slučajno smo stvorili drugi. Kakav je to misteriozni ponavljajući izvor?
Je li taj signal iz svemira povezan sa vanzemaljcima?
Naravno, u ovom trenutku je vrlo primamljivo posegnuti za vanzemaljskom inteligencijom kao opcijom. Ista stvar se dogodila i kada su tek otkriveni pulsari. Astrofizičarka Jocelyn Bell Burnell i njene kolege, koji su pronašli prvi pulsar, dali su mu nadimak “LGM 1” (Mali Zeleni Ljudi 1)
Ali čim su Bell i njene kolege otkrili još pulsara, znali su da to ne mogu biti vanzemaljci. Bilo bi nevjerovatno da toliko sličnih signala dolazi iz toliko različitih dijelova neba.
Impulsi, slični onima našeg izvora, nisu sadržavali nikakvu informaciju, samo “šum” na svim frekvencijama, baš kao i prirodni radio izvori. Takođe, energetski zahtjevi za emitovanje signala na svim frekvencijama su zapanjujući, morala bi biti korištena neutronska zvijezda.
Srećom, ovaj izvor je još uvijek aktivan, tako da ga svako u svijetu može promatrati. Možda ćemo uz kreativna naknadna zapažanja i više analiza moći riješiti ovu novu kosmičku misteriju.
Ovaj članak je preuzet sa stranice The Conversation i objavljen pod Creative Commons licencom. Pročitajte originalni članak.
