Slučajnost ili sudbina? Četiri istinite priče iz istorije koje prkose logici

Život je ispunjen neočekivanim događajima, ali ponekad se dogode stvari toliko nevjerovatne da se zapitamo da li iza svega stoji neka nevidljiva sila.

Koincidencija, ili podudarnost događaja bez vidljive uzročne veze, fascinira čovječanstvo od pamtivijeka.

Radi li se ovdje tek o matematičkim anomalijama u beskonačnom nizu mogućnosti ili nam, možda, sudbina šalje poruke?

Priče koje slijede nisu izmišljene. One su stvarni dokumentovani slučajevi koje nas tjeraju da duboko razmislimo o granicama slučajnosti.

Spasitelj i spašeni

Jedne vrele junske noći 1930-ih ili 1940-ih godina u okrugu El Paso, Teksas, Alan Falby, policajac na motociklu, pokušavao je da prestigne kamion koji je jurio velikom brzinom.

U jednom trenutku, kamion je naglo usporio kako bi skrenuo, a Falby, nespreman na taj manevar, svom silinom se zabio u zadnji dio vozila.

Ležao je na cesti sa teškim povredama. Glavna arterija u nozi mu je bila presječena i obilno je krvario.

U tom kritičnom trenutku, naišao je vozač po imenu Alfred Smith. Iako nije bio ljekar, Smith je shvatio ozbiljnost situacije.

Bez oklijevanja je skinuo svoju kravatu i čvrsto je zavezao oko Falbyjeve noge da bi zaustavio krvarenje.

Hitna pomoć je kasnije potvrdila da mu je Smithov brzi potez spasio ne samo nogu, već i život.

Nakon višemjesečnog oporavka, Alan Falby se vratio na posao.

Pet godina kasnije, u vrijeme Božića, policajac Falby bio je u noćnoj patroli. Primio je poziv o teškoj saobraćajnoj nesreći na autoputu US-80 – automobil je udario u drvo.

Stigavši na mjesto nesreće prije hitne pomoći, zatekao je prizor sličan onom koji je i sam doživio. Vozač je bio bez svijesti, a nogavica pantalona natopljena krvlju. I njemu je bila presječena arterija.

Falby, sada obučen za prvu pomoć, odmah je primijenio podvezu kako bi zaustavio krvarenje. Tek kada je izvukao čovjeka iz smrskanog automobila i položio ga na zemlju, shvatio je koga gleda.

Bio je to Alfred Smith, čovjek koji mu je spasio život pet godina ranije. Na nevjerovatan način, sudbina ih je ponovo spojila pod gotovo identičnim okolnostima, ali ovaj put su uloge bile zamijenjene.

Čovjek koji je hvatao bebe

Godine 1937. u Detroitu. Joseph Figlock, gradski čistač ulica, mirno je obavljao svoj posao.

Iznad njega, na četvrtom spratu zgrade, majka je samo na trenutak skrenula pogled sa svog jednogodišnjeg sina, Davida Thomasa.

To je bilo dovoljno da dječak, privučen pticom na prozoru, izgubi ravnotežu i padne.

Dok je beba letjela prema sigurnoj smrti, Figlock se našao tačno na putanji njenog pada. Dječak ga je udario u glavu i ramena, a udarac je obojicu oborio na zemlju.

Na zaprepaštenje svih prisutnih, i Figlock i beba su preživjeli sa lakšim povredama. Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme spasilo je jedan život. Svi su se složili da je to čudo.

Međutim, priča ovdje postaje apsurdna.

Godinu dana kasnije, Joseph Figlock je ponovo čistio ulicu u istom dijelu grada. Dok je prolazio pored druge zgrade, sa prozora je pao dvogodišnji dječak, Garry Elrod.

I ovoga puta, dječak je pao direktno na Figlocka. I opet, kao i prethodni put, obojica su preživjela.

Šanse za takav događaj su astronomski male, a da se ponovi istoj osobi na sličan način – praktično nemoguće.

Nakon drugog incidenta, lokalni mediji su ga prozvali “čovjekom na kojeg padaju bebe”.

Susret nakon 24 godine

Uoči Prvog svjetskog rata, 1914. godine, francuski državljanin Hercule Pinon spremao se da se ukrca na trajekt za Englesku.

Pinon je, međutim, vodio dvostruki život – bio je njemački špijun.

Naređeno mu je da ode u London, gdje su ga smatrali sigurnijim nego u Francuskoj.

Ono što nije znao jeste da su i britanska i francuska obavještajna služba znale za njegove aktivnosti i da su mu pripremale zamku.

Čim je Pinon stupio na englesko tlo i predao pasoš, carinski službenik je diskretno signalizirao policiji.

Dva agenta u civilu su ga uhapsila i odvela na ispitivanje.

Nakon hapšenja, carinik se vratio svom poslu. Uzeo je pasoš sljedeće osobe u redu i ostao zapanjen. Na pasošu je pisalo ime: gospođa Hercule Pinon.

Zbunjen, ali oprezan, carinik je ponovo pozvao policiju, koja je uhapsila i nju, pretpostavljajući da je saučesnica.

Tokom ispitivanja, dogodilo se nešto čudno. Hercule Pinon je priznao špijunažu, ali je bio šokiran kada su mu spomenuli hapšenje “supruge”.

“Ali ja nemam ženu!”, tvrdio je.

U drugoj sobi, gospođa Pinon je jednako zbunjeno i odlučno tvrdila da nema muža. Policija je, misleći da je posrijedi neka šifra, odlučila da ih suoči.

Tada je misterija riješena na najnevjerovatniji način. Par se prepoznao. Bili su vjenčani, ali su se rastali prije 24 godine.

Umjesto formalnog razvoda, jednostavno su otišli svako svojim putem i nikada se više nisu vidjeli.

Igrom sudbine, oboje su tog dana putovali istim trajektom za Englesku i, još nevjerovatnije, stajali jedno iza drugog u redu za pasošku kontrolu.

Zbog protoka vremena i promjena u izgledu, nisu se prepoznali. Njihov susret bio je kratak – on je poslat u zatvor, a ona je puštena.

Pogrešan broj u pravo vrijeme

Godine 1967. u Essexu, Engleska, policajac Peter Muscardi doživio je neobičnu situaciju, nakon što je telefonoski broj njegove policijske stanice promijenjen.

Sutradan mu se prijatelj požalio da ga je pokušavao dobiti, ali bezuspješno. Muscardi mu je objasnio situaciju i dao mu novi broj.

Međutim, greškom mu je dao pogrešan broj – rekao je 4016, umjesto ispravnog 4616.

Kasnije te večeri, oko 23:30, Muscardi je bio u patroli sa kolegom u industrijskoj zoni. Primijetili su da su na jednoj fabrici vrata širom otvorena i da je unutra upaljeno svjetlo.

Ušli su da provjere o čemu se radi i pronašli praznu kancelariju direktora. Odjednom, telefon na stolu je zazvonio. Muscardi se javio.

Sa druge strane linije bio je njegov prijatelj. Nazvao je pogrešan broj, 4016, koji mu je Muscardi dao prethodnog dana.

Taj broj je, igrom slučaja, pripadao fabrici u koju je policajac upravo ušao.

Lanac slučajnosti bio je zapanjujući: Muscardi je dao pogrešan broj, a menadžer fabrike je – jedini put zabilježen u policijskim spisima – zaboravio zaključati vrata.

Upravo je Muscardi bio u patroli u tom području. I u tom tačno određenom trenutku, dok je on bio u kancelariji, njegov prijatelj je odlučio da pozove baš taj pogrešan broj.

Jesu li ove priče samo statističke krajnosti ili dokaz da iza našeg svijeta djeluju sile koje ne razumijemo? Odgovor možda nikada nećemo saznati, ali jedno je sigurno – stvarnost je često čudnija od fikcije.