Teoretski fizičari imaju puno zajedničkog sa advokatima. Obije strane provode puno vremena tražeći rupe i nekonzistentnosti u pravilima koje bi se nekako mogli iskoristiti (kao što su crvotočine), izvještava sciencealert.com.
Valeri P. Frolov i Andrei Zelnikov sa Univerziteta u Alberta u Kanadi, te Pavel Krtouš sa Karlovog Univerziteta u Pragu, vjerovatno vas ne bi mogli izbaviti od kazne za prekoračenje brzine, ali su možda otkrili dovoljno prostora u zakonima fizike da vas vrate unatrag u vrijeme, kako biste se pobrinuli da uopšte niste vozili brzo kroz tu školsku zonu.
Prečice kroz vremensko-prostorni kontinuum poznate kao crvotočine nisu svojstvene karakteristike svemira. Ali veći dio vijeka, naučnici su se pitali da li su tkivo i krivina prema zakonu relativnosti, načini da kvantni valovi – ili čak cjelokupne čestice – izbiju iz svoje lokalnosti.
Na svom najfantastičnijem stepenu, takve rekonfiguracije u tkanju Svemira omogućile bi masama veličine čovjeka da prelaze svjetlosne godine i prelaze galaksije u trenu ili možda putuju kroz vrijeme jednako brzo kao što bi prošli kroz svoju kuhinju.
Najmanje što se može reći jeste da eksperimenti koji istražuju egzotičniju stranu ponašanja vremensko-prostornog kontinuuma mogu pripomoći pretpostavkama o misterioznom spoju kvantne fizike i opće teorije relativnosti.
Crvotočine su u stvari tek oblici. Navikli smo se nositi s jednodimenzionalnim linijama, dvodimenzionalnim crtežima i trodimenzionalnim objektima u svakodnevnom životu. Neke od njih intuitivno možemo da presavijemo, oblikijemo i probušimo rupe.
Fizika nam omogućava istraživanje ovih promjena u situacijama koje ne možemo da istražimo intuitivno. Na najmanjoj razini, kvantni efekti daju prostoru i vremenu određenu fleksibilnost.
Na mnogo većim skalama, vremensko-prostorni kontinuum može se skupiti i proširiti u odnosu na gravitaciju na načine koje je nemoguće razumjeti bez cijelog niza jednačina koje nas usmjeravaju.
Na primjer, ako dovoljno mase nagurate na jedno mjesto, vremensko-prostorni kontinuum će se saviti na načine koji mu daju dvije vanjske površine. Što ih povezuje? Naravno, crvotočina.
Materija ne bi mogla prelaziti preko ovih matematičkih struktura, iako neki sumnjaju da bi objekti na oba kraja koji su slučajno povezani ostali povezani.
Tokom godina, traga se za scenarijima – kako mogućim tako i čisto teoretskim – koji bi omogućili kvantnim efektima, pa čak i cijelim česticama, da putuju neoštećene kroz egzotične oblike vremensko-prostornog kontinuuma.
Teorija Frolova, Krtouša i Zelnikoveva o putovanju kroz vrijeme, uključuje ono što se naziva prstenasta crvotočina, koju je prvi opisao teoretski fizičar sa Univerziteta u Cambridgeu Gary Gibbons i fizičar sa Univerziteta u Toursu Mikhail Volkov 2016. godine.
Drugačija od sferičnih deformacija vremensko-prostornog kontinuuma koje bismo mogli pripisati crnim rupama, prstenasta crvotočina koju su predložili Gibbons i Volkov povezuje dijelove Svemira (ili različite svemire) koje nazivamo ravnima.
Uzimajući u obzir interakcije električnih i magnetskih polja koje nazivamo dvostrukim rotacijama i primjenjujući određene transformacije, masa u obliku prstena mogla bi stvoriti zanimljive deformacije u inače ravnom vremensko-prostornom kontinuumu.
I eto ga! Rupa u Svemiru koja vas povezuje sa… pa, nekim mjestom koje nije blizu!
Frolov, Krtouš i Zelnikov su provjerili ovu rupu u različitim scenarijima. Na primjer, kakav bi efekat druga masa koja se ne kreće imala na prsten? I što ako ulazni i izlazni prstenovi pripadaju istom univerzumu?
Rješenja koja su otkrili, uključivala su ono što se naziva zatvorenom vremenskom krivuljom. Kako samo ime implicira, to opisuje objekt ili zraku svjetlosti koja putuje duž linije i vraća se na tačno isto mjesto kao prije. Ne samo u prostoru, već i u vremenu.
Ali, ko zna? S pravom vrstom kosmičkog advokata, možda bismo mogli osporiti našu osudu o jednosmjernoj vožnji u budućnost uz malu pomoć masivnog para prstenova.
Ovo istraživanje je dostupno na web stranici arxiv.org.
Izvor: anomalien.com
