Od svih sedam svjetskih čuda antičkog svijeta, jedino je Velika piramida u Gizi preživjela do danas. Preostalih šest čuda uništeno je prije 2. vijeka p.n.e, ali su za neka od njih ostali relativno tačni crteži i opisi.
Ipak, Viseći vrtovi Babilona predstavljaju najveću misteriju, jer ne postoje sačuvani babilonski zapisi iz tog vremena koji ih spominju, pa se naučnici oslanjaju samo na kasnije istorijske izvore.
Upitna lokacija i postojanje vrtova
Prema legendi, viseći vrtovi Babilona su postojali prije otprilike 2.500 godina, ali njihova tačna lokacija i samo postojanje ostaju predmet rasprava.
Dok neki istraživači vjeruju da su se ovi vrtovi nalazili u Ninivi, drevnom asirskom gradu, drugi sumnjaju da su uopšte postojali, smatrajući ih maštovitom izmišljotinom grčkih pisaca.
Ipak, kada bismo morali izabrati jednu od najpopularnijih priča o babilonskim vrtovima, to bi bila ona koja je povezana sa babilonskim kraljem Nabukodonosorom II i njegovom ženom Amitis.
Prema legendi, Amitis je dolazila iz planinske oblasti Medije (sadašnji Azerbejdžan i Kurdistan) i čeznula je za pejzažima svoje domovine.
Kako bi je utješio, kralj je zbog nje sagradio predivne vrtove u aridnom Babilonu.
Jedan od najranijih spomena vrtova, pripisuje se svešteniku Berosu koji je živio u 3. vijeku p.n.e. Njegova originalna djela nažalost nisu sačuvana, ali ih je citirao rimski istoričar Flavije Josif u 1. vijeku n.e.
Josif bilježi da su vrtovi ličili na “viseći raj” sa drvećem različitih vrsta, dok su visoke terase imale stubove od kamena.
Kako su izgledali viseći vrtovi Babilona?
Grčki i rimski izvori opisuju vrtove na različite načine.
Grčki geograf Strabon pominje terase u obliku kvadratne piramide, ispunjene zemljom za sadnju drveća. Voda je navodno dopremana pomoću pumpi iz reke Eufrat, dok su stubovi podržavali težinu terasa.
Drugi grčki istoričar, Diodor sa Sicilije, opisuje vrtove kao strukturu sa više terasa i svodova, nalik drevnom “parking prostoru” u obliku piramide ili zigurata.
Stubovi su bili ispunjeni zemljom za korijenje velikih stabala. Prema Strabonu, vrtovi su možda bili dio kraljevske palate, sa zidovima debelim šest metara.
Alternativne teorije
Neki istraživači vjeruju da su vrtovi bili zapravo u Ninivi, a ne u Babilonu. Asirski kralj Senaberib, koji je vladao od 704. godine p.n.e., imao je velike vrtove u svojoj palati, sa sistemima za navodnjavanje.
Reljefi iz Ninive prikazuju kanale i vrtove, a poznato je da je unuk kralja Senaberiba, kralj Ašurbanipal, posjedovao zoološki vrt sa životinjama iz carstva.
Diodor sa Sicilije pripisuje izgradnju vrtova asirskoj kraljici Semiramidi, što podržava teoriju da su vrtovi možda bili zaista dio Ninive.
Međutim, grad je uništen 612. godine p.n.e., pa nije jasno da li su vrtovi opstali poslije ovog događaja.
Sa druge strane, monumentalni zidovi Babilona, koji su se prostirali kilometrima, mogli su podržavati strukture poput terasa opisanih u drevnim zapisima.
To ostavlja mogućnost da su vrtovi ipak bili u Babilonu.
Sudbina vrtova
Ne zna se pouzdano kada su vrtovi mogli biti uništeni, ali drevni izvori sugerišu da su do kraja 1. vijeka p.n.e. već bili u ruševinama.
Strabon je zapisao da je Aleksandar Veliki planirao obnovu vrtova, ali da je umro prije nego što je započeo radove.
Njegovi nasljednici nikada nisu nastavili taj poduhvat.
Pomicanje rijeke Eufrat tokom milenijuma, moglo je sakriti eventualne ostatke vrtova pod vodom.
Ali, iako je moguće da su vrtovi zaista postojali, bez konkretnih arheoloških dokaza ova misterija ostaje neriješena.
