“Oni nisu ono što izgledaju”

Rick Aiello je bio američki filmski i televizijski glumac, sin poznate holivudske zvijezde Dannyja Aiella, koji je svoju karijeru izgradio na ulogama “žilavih momaka”, često glumeći mafijaše i policajce.

Iako ga publika možda najbolje pamti kao policajca Longa u kultnom filmu Spikea Leeja “Do the Right Thing“, njegovo ime je u određenim krugovima postalo sinonim za jedan od najbizarnijih i najzagonetnijih susreta sa neobjašnjivim u novijoj istoriji.

Scena iz drugog vremena

Bila je sredina devedesetih, jedno od onih ljepljivih, vrućih ljetnih popodneva kada se asfalt topi, a vazduh treperi od sparine.

Rick i njegova supruga Arlene proveli su dan u uobičajenim obavezama, kupujući namirnice u supermarketu.

Dok su se spremali krenuti kući, Rick je shvatio da mu je ponestalo cigareta. Odlučio je skoknuti do obližnje duhanske radnje, smještene praktično pored supermarketa, mjesta koje je posjećivao godinama i čiju je prodavačicu dobro poznavao.

Ostavio je Arlene da ga čeka u autu i ušao, ne sluteći da će taj rutinski čin postati iskustvo koje će ga proganjati do kraja života.

Kasnije je priznao da na ono što ga je čekalo unutra, jednostavno “nije bio spreman”.

Čim je zakoračio u rashlađeni prostor radnje, osjetio je da nešto nije u redu. Ispred pulta stajalo je pet osoba, naizgled u srednjim dvadesetim godinama.

Četvero mu je bilo okrenuto leđima, dok je peti, muškarac, stajao sa strane i gledao prema njemu.

Prvo što je primijetio, bio je njihov izgled. Muškarac koji ga je gledao bio je izuzetno visok i mršav, blijedog tena, noseći neobične, male crne naočale.

Na sebi je imao crno odijelo, crnu kravatu i, kako je Rick opisao, “najsvjetliju bijelu košulju koju je ikada vidio”.

Dok je strpljivo čekao u redu, Rickova glumačka profesija, koja ga je naučila da pažljivo promatra ljude, preuzela je kontrolu.

Postajao je svjedokom scene koja je postajala “sve čudnija i čudnija i čudnija”.

Visoki muškarac se igrao nečim u ruci. Bila je to staromodna zlatna tabakera, vjerojatno iz 1940-ih. Ali umjesto pravih cigareta, on je u nju pažljivo slagao bijele cigarete od slatkiša, mrmljajući pritom o tome koliko su mu važne.

Taj čin bio je toliko apsurdan i djetinjast da je prkosio svakoj logici. Bio je to simbolički promašaj, kao da neko pokušava oponašati ljudske navike, a da pritom ne razumije njihovu suštinu.

Nestrpljivost je rasla, a Rick je počeo detaljnije analizirati ostatak grupe. Njihova odjeća bila je potpuni anahronizam.

Jedina žena u grupi nosila je tešku, rebrastu somotsku haljinu i bijele kožne “go-go” čizme iz 1960-ih.

Preko svega toga, na ljetnoj vrućini, imala je i kaput od pamučne vune. Ostali su bili slično odjeveni, u stilovima koji su odavno izašli iz mode. Svi su imali izrazito blijeda lica.

Ono što ga je najviše uznemirilo bila je atmosfera koju su stvarali. Osjećao je da, što ih je on više promatrao sa spoznajom da “nisu u redu”, to su se oni više trudili da se ponašaju “ležernije”.

Bilo je to kao da su uhvaćeni u nečemu i sada pokušavaju u stvarnom vremenu prilagoditi svoje ponašanje da izgleda normalno, ali im to nikako nije uspijevalo.

Njihova ljubaznost djelovala je površno i izvještačeno.

Neobična energija

Fokus mu se tada prebacio na prodavačicu. Poznavao ju je pet godina i znao je koliko je iskusna i oprezna, posebno sa provjerom ličnih dokumenata.

Sada je djelovala potpuno zbunjeno i uznemireno. Nikada je nije vidio takvu. Čuo ju je kako ih pita: “Odakle ste vi ljudi?”.

Zatim, nakon što su joj očito pokazali dokumente iz različitih država, rekla je sa nevjericom: “Hajde…”, kao da su sve lične karte lažne. Njen glas je postao oštriji dok je pitala: “Šta radite? Ko ste vi?”.

U tom trenutku, Rick je osjetio kako mu se “naježila koža od energije koja je vladala u prostoriji”.

Stranci, suočeni sa direktnim pitanjima, nisu odgovorili. Umjesto toga, kupili su nekoliko kutija cigareta, djelujući “pretjerano veseli” u očitom pokušaju da skrenu pažnju sa svoje bizarnosti.

Tek kad su pokupili ono što su kupili i okrenuli se prema izlazu, Rick je po prvi put ugledao sva njihova lica. Primijetio je i pet kofera složenih pored vrata, koje nekako nije vidio pri ulasku.

Svaki od njih uzeo je po jedan kofer, koji su bili jednako čudni kao i njihovi vlasnici. Bili su staromodni, napravljeni od tkanine, kao iz 1930-ih ili 40-ih, ali su izgledali gotovo potpuno novo, sa besprijekornim kožnim remenovima.

Dok su prolazili pored njega i izlazili na vrata, Ricka je prožeo snažan fizički osjećaj. Tijelo mu je počelo “zujati i trnuti, kao da ga je dotakla struja”. Okrenuo se prema prodavačici. Bila je “bijela kao čaršaf”.

Nestanak usred bijela dana

Kroz staklena vrata, Rick je promatrao grupu kako se udaljava preko gotovo praznog parkinga. Ponovo je upitao prodavačicu o čemu su razgovarali, ali ona je i dalje bila u stanju šoka, rastresena i zbunjena.

Jedino što je uspjela izustiti bile su riječi koje su Ricku zvučale nevjerojatno čudno: “Ne znam šta ti ljudi rade, ali nisu ono što izgledaju”.

Dok je njegov pogled i dalje bio prikovan za petorku koja je koračala parkingom, pitajući se gdje im je automobil, dogodilo se nemoguće.

Naočigled njegovih očiju, grupa je jednostavno… nestala. “Nestali su u 2:00 popodne, usred bijela dana. Iščezli su,” rekao je kasnije, još uvijek u nevjerici.

“Upravo su nestali u vazduhu!” izlanuo je prodavačici, ali ona, i dalje prestrašena, nije mogla procesuirati njegove riječi.

Sudar stvarnosti

Plativši svoje cigarete, Rick je izašao iz radnje, a um mu je radio sto na sat. Je li moguće? Je li zaista vidio petoro ljudi kako “isparavaju” pred njegovim očima?

Prišao je automobilu gdje ga je čekala vidno iznervirana Arlene. Bila je ljuta, misleći da je unutra čavrljao sa prodavačicom, ne mareći za nju koja čeka na vrućini.

“Žao mi je, ispred mene je bilo petoro ljudi”, pokušao je da se opravda.

Njegov odgovor ju je, čini se, još više razljutio. Pogledala ga je prodorno i rekla riječi koje su srušile Rickov svijet:

“Ovdje sjedim 10 minuta i gledam pravo u vrata. Htjela sam ući da vidim šta je te zadržalo. Niko nije izašao iz te radnje”.

Rick je bio zapanjen. U nevjerici ju je pitao zar nije vidjela petoro čudno obučenih ljudi sa koferima kako prelaze parking. Morali su proći “direktno ispred nje”.

Arlene, inače staložena osoba, kategorički je tvrdila: “Niko nije izašao iz te radnje”. Zaklela se da je “zurila kroz vrata čekajući ga i da niko nije prošao kroz vrata”.

Njihove dvije stvarnosti su se sudarile. On je bio svjedok nemogućeg događaja. Ona, koja je imala savršen pogled na scenu, nije vidjela apsolutno ništa.

Misterija se samo produbila kada se prisjetio prodavačice.

Njena potpuna amnezija o razgovoru koji je vodila, stanje transa iz kojeg kao da se probudila tek kad su stranci otišli, i njena podsvjesna, intuitivna izjava da “nisu ono što izgledaju”, sve je upućivalo na to da se dogodilo nešto što nadilazi normalno iskustvo.

Neko ili nešto je manipuliralo njihovim sjećanjima i percepcijom.

Odjeci susreta

Godinama kasnije, Rick Aiello nije osjećao strah kada bi se prisjetio ovog događaja. Umjesto toga, osjećao je neku vrstu “naklonosti” i osjećaj “dobrobiti”.

Bio je uvjeren da mu je “na kratak trenutak pružena prilika da zaviri u stvarnost koja nije njegova”.

Vjerovao je da je bio u prisustvu bića koja možda nisu sa ovog svijeta, ali koja su, na neki svoj čudan način, bila benevolentna.

Ko su bili ovi misteriozni posjetioci? Jesu li bili “Ljudi u Crnom”, entiteti iz paranormalnog folklora poznati po zastarjeloj odjeći i brisanju sjećanja svjedoka?

Njihov staromodni izgled, nesposobnost da se uklope i amnezija prodavačice snažno upućuju na tu mogućnost.

Ili su možda bili putnici kroz vrijeme, izgubljeni u pogrešnoj eri, što bi objasnilo njihovu odjeću i kofere iz prošlosti?

A možda je objašnjenje još dublje, da se radi o interdimenzionalnim bićima, “ultraterrestrijalima” kako ih je nazivao istraživač John Keel, koji postoje na drugoj frekvenciji stvarnosti i samo povremeno probijaju veo naše percepcije.

Najintrigantnija mogućnost, potaknuta Arleninim svjedočenjem, jest da se cijeli događaj odigrao samo u Rickovoj svijesti, ili u lokaliziranom “džepu” izmijenjene stvarnosti.

Možda je njegov mozak, pod utjecajem nepoznate sile, stvorio “ekran sjećanja” – lažnu, ali koherentnu sliku nestanka na parkingu – kako bi prikrio nešto još bizarnije što se zaista dogodilo unutar četiri zida duhanske radnje.

Priča Ricka Aiella ostaje jedna najzagonetnijih paranormalnih misterija.

To je još jedna od onih priča koja nas tjeraju da se zapitamo o prirodi same stvarnosti.

Što ako granice koje odvajaju naš svijet od drugih nisu tako čvrste kao što mislimo?

Što ako, ponekad, na jedno obično, vruće ljetno popodne, ta zavjesa može biti podignuta, pružajući nam uvid u nešto beskrajno veće i čudnije?

Za Ricka Aiella, taj kratki susret bio je transformativno iskustvo koje ga je podsjetilo da svijet oko nas možda krije više tajni nego što možemo i zamisliti.

Napomena:

Ova priča se temelji na onome što je Rick Aiello sam ispričao. Njegov iskaz prvi put je šire zabilježen u knjizi Brada Steigera Real Ghosts, Restless Spirits, and Haunted Places (2003), a kasnije je prenesen kroz paranormalne forume, podcaste i YouTube kanale posvećene misterioznim susretima. Drugih nezavisnih potvrda događaja nema – ono što znamo dolazi isključivo iz Aiellovih vlastitih riječi. Bez obzira na to, sam Rick je do kraja života ostao uvjeren da je tog vrućeg dana sredinom 1990-ih zaista iskusio nešto što se ne uklapa u naše razumijevanje stvarnosti, i to uvjerenje učinilo je njegovu priču jednom od najintrigantnijih u savremenom paranormalnom folkloru.