Istraživači su prvi put počeli da govore o nepoznatom podzemnom narodu 1946. godine. To se dogodilo nakon što je pisac, novinar i naučnik Richard Shaver ispričao čitaocima američkog paranormalnog magazina Amazing Stories o svom kontaktu sa vanzemaljcima koji žive pod zemljom.
Prema Shaveru, živio je nekoliko sedmica u podzemnom svijetu mutanata, sličnih demonima, opisanim u drevnim legendama i pričama Zemljana.
Inače, gotovo svaki narod ima slične mitove koji govore o rasi drevnih stvorenja koja su nastanjivala planetu Zemlju milionima godina prije nego što je ljudska noga kročila na nju. Beskrajno mudri, talentovani i kulturno napredni, nisu željeli da imaju nikakve veze sa ljudima.
Ovaj “kontakt” bi se mogao pripisati bujnoj mašti pisca, ako ne i stotine odgovora čitatelja koji su tvrdili da su i oni posjećivali podzemne gradove, komunicirali s njihovim stanovnicima i vidjeli razna čuda tehnologije, koja ne samo da je omogućavala podzemnim stanovnicima Zemlje udobnu egzistenciju u njenim dubinama, već i pružala mogućnost da… kontrolišu svijest Zemljana!
Za divno čudo, ova neobična priča, imala je ogroman uticaj na naučnike i dala novi podsticaj proučavanju paranormalnog.
Međutim, činjenicu da je Zemlja prazna sfera tvrdili su u svojim spisima engleski astronom Edmund Halej iz 17. vijeka, pisac Jules Berne u svom romanu Putovanje u centar Zemlje, Edgar Po u Narativu Artura Gordona Pima i neki drugi.
Štaviše, u 18.-19. vijeku u Sjedinjenim Američkim Državama, čak se i razmatrala mogućnost opremanja specijalne naučne ekspedicije koja bi dokazala da je naša planeta šuplja sfera i da se u njene dubine lako može prodrijeti kroz rupe u zemljinoj kori.
Ali, kako se pokazalo s vremenom, doći do zemljinog podzemlja nije tako lako!
Najdublja rupa ka zemljinoj unutrašnjosti ikada je ona na poluostrvu Kola u Rusiji u blizini Murmanska, koja se naziva “Bunar Kola”. Rupa je bušena je u istraživačke svrhe, počevši od 1970. godine.
Nakon 5 godina bušenja, Bunar Kola je dostigao dubinu od 7 kilometara. Radovi su nastavljeni sve dok projekat nije napušten 1989. godine, jer se bušilica zaglavila u stijeni na dubini od nešto više od 12 km. To je trenutni rekord za dubinu koji su ljudi ikad dosegli.
Dakle, zemljina kora je mnogo deblja, nego što je naučnici mogu izbušiti.
Naučnici Trećeg Rajha su takođe bili veoma zainteresovani za misteriozni svijet podzemlja. Na primjer, davne 1942. godine, uz podršku Geringa i Himmlera, ekspedicija koja je uključivala najnaprednije umove nacionalsocijalističke Njemačke, otišla je u potragu za podzemnom civilizacijom u atmosferi velike tajnosti.
Trebali su pronaći “dom” super razvijenih naroda na ostrvu Rugen, koje se nalazi u Baltičkom moru. Ekspedicija je imala i druge ciljeve. Njemački naučnici ozbiljno su se nadali da će se, ako detaljno budu mogli postaviti nove radarske uređaje pod zemlju, približiti cilju svjetske dominacije.
Godine 1963. dvojica američkih rudara, David Fellin i Henry Thorne, primjetili su dok su bušili tunel ogromna vrata iza kojih su se spuštale mermerne stepenice.
Priča nas dalje vodi do događaja iz 13. augusta 1963. u Shepptonu, koji se nalazi u pojasu antracitnog uglja okruga Schuylkill u istočnoj Pensilvaniji gdje se dogodila čuvena katastrofa i spašavanje u rudniku Sheppton.
Tri muškarca ostala su zarobljena na oko 100 metara ispod zemlje nakon urušavanja rudarskog okna.
Otprilike dvije sedmice kasnije, u utorak, 27. avgusta, dvojica rudara, Henry Throne i David Fellin, bezbjedno su izvučeni na površinu, nakon što su spasioci uspješno izbušili bušotinu od 43 cm, a poslije i 70 cm u njihovoj komori, dok je treći rudar, Lou Bova, koji je bio zarobljen u drugom dijelu rudnika, nažalost preminuo.
Priča o preživljavanju i spasavanju Thronea i Fellina bila je dovoljna da zaokupi pažnju svijeta, ali javnost je fasciniralo ono što su tvrdili da su vidjeli i čuli, dok su bili zatrpani. izjave u koje su se obojica zaklinjala u njihovu autentičnost, odvojeno i javno.
To su bile naglašene izjave koje su ponijeli u svoje grobove, iako su drugi vjerovali da su istovremeno svjedočili istim halucinacijama.
Izjava Davida Fellina izašla je u Philadelphia Inquireru 29. augusta 1963. godine, gdje je pisalo:
“Sada mi pokušavaju reći da su te stvari bile halucinacije, da smo to sve umislili? Nismo! Naši umovi se nisu poigravali s nama. Cijeli sam život bio praktičan, tvrdoglav rudar. Um mi je bio bistar tamo dole u rudniku. Sve je još jasno.”
Fellin je nastavio s primjedbom kako neke stvari koje su on i Throne vidjeli, nisu mogli objasniti riječima, dok je s druge strane izjavio:
“Četvrtog ili petog dana vidjeli smo ova vrata iako nismo imali nikakvo svjetlo u rudniku, pa ni na našim šljemovima. Vrata su bila osvijetljena jarkim plavim svjetlom, koje je bilo vrlo jasno, bolje od sunčeve svjetlosti. Dva čovjeka običnog izgleda, a ne rudari, otvorila su vrata. Mogli smo vidjeti prekrasne mermerne stepenice s druge strane. Nekad smo to vidjeli, a nekad ne…Vidjeli smo još mnoge druge takve stvari koje se ne mogu objasniti. Ali neću vam pričati o njima, jer me ovo sve jako uznemirava.”
Drugi rudari, koji su bili iz Engleske, kopali su podzemni tunel i odjednom su čuli zvukove radnih mašina koji su dopirali odozdo. Prilikom probijanja kamene mase otkrili su stepenište koje je vodilo do podzemnog bunara.
Zvukovi mašina su se pojačali. Nasmrt uplašeni radnici su pobjegli,a kada su se nakon nekog vremena vratili na ovo mjesto, više nisu mogli pronaći nikakav ulaz u podzemni bunar, niti stepenice.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka, pojavile su se zanimljive fotografije s američkog satelita, koje su tada obišle mnoge zapadne naučne časopise: na mjestu gdje bi trebao biti Sjeverni pol, satelit je otkrio tamnu mrlju ispravnog oblika, sličnu ogromnoj rupi.
Ove slike bi bilo moguće pripisati kvarovima u opremi, da potpuno iste fotografije nisu snimljene decenijama poslije.
Zanimljiva su i svjedočanstva antropologa Jamesa Mackena, koji je istraživao pećinu u Ajdahu, koja je ozloglašena među domorodačkim stanovništvom. Macken i njegovi saputnici, nakon nekoliko stotina metara pažljivog kretanja širokim kamenim hodnikom, iznenada su začuli krike i stenjanje, a ubrzo su se pred njima pojavili strašni nalazi u obliku ljudskih kostura.
Nažalost, dalje istraživanje pećine, koja se u ovim krajevima smatrala ulazom u podzemni svijet, moralo se prekinuti: miris sumpora bio je jednostavno nepodnošljiv.
Ako se okrenemo mišljenju naučnika, onda geolozi ne dijele teoriju o sveprisutnoj šupljini Zemlje, iako ne poriču moguće prisustvo ogromnih šupljih prostora u njenim dubinama.
Malo je vjerovatno da bi ljudi tamo mogli živjeti, jer unutar naše planete ne postoji samo prilično visoka temperatura, već i vrlo malo kisika, ali je puna drugih plinova koji su nespojljivi s ljudskim životom.
Sve je to potaknulo nemirne istraživače da stvore novu hipotezu: možda podzemna civilizacija ima vanzemaljsko porijeklo?
A zašto ne? Možda su se vanzemaljska bića, umorna od stalnih ratova i sukoba čovječanstva, preselila u podzemlje, odakle još uvijek posmatraju naš razvoj… I sa vremena na vrijeme se pojavljuju ispod zemlje, a ne iz drugih galaksija. Dolaze u kontakt s ljudima i provode svoje okrutne eksperimente na njima.
Ali, ovdje se postavlja legitimno pitanje: ako je naša Zemlja još uvijek šuplja iznutra, zašto onda ulaz u podzemni svijet još nije otkriven. Grupa naučnika iz Sjedinjenih Država približila se mogućoj istini, koja je sugerirala da podzemni gradovi postoje…ali u četvrtoj dimenziji.
I tek kada se Zemljino elektromagnetno polje s vremena na vrijeme promijeni, na njenoj površini se otvaraju ulazi u tunele, omogućavajući nam da vidimo podzemne gradove i njihove stanovnike. U drugim slučajevima to nije moguće.
A, ako se zaista priklonimo hipotezi da neka vrsta inteligentnih bića živi u utrobi naše planete, mnoge misteriozne pojave bi se mogle objasniti.
Izvor: anomalien.com
Foto naslovnice: anomalien.com
