Starost našeg svemira iznosi oko 13.8 milijardi godina, dok su se anatomski moderni ljudi – barem prema službenoj nauci – razvili iz arhajske vrste Homo sapiens prije otprilike 200.000 godina.
Ali, šta je sa onih preostalih 13.5 milijardi godina prije nastanka ljudske vrste o kojima ne znamo ništa?
Prema nekim hrabrim interpretacijama, mi ljudi mogli smo postojati mnogo, mnogo ranije.
Jesu li nekada davno prije mnogo miliona godina postojali drevni ljudi koji su živjeli na Zemlji i onda otputovali prema zvijezdama?
Vanzemaljske civilizacije u Mliječnom putu
Jedna studija iz 2020. godine koju su proveli astrofizičari sa Univerziteta u Notingemu, sugeriše da bi samo u našoj galaksiji, Mliječnom putu, moglo postojati na desetine vanzemaljskih civilizacija.
Istraživači su koristili modifikovanu verziju Drakeove jednačine, koja procjenjuje tehnološki broj naprednih civilizacija u našoj galaksiji.
Njihov model sugeriše da bi u Mliječnom putu moglo postojati između 4 i 211 civilizacija sposobnih za komunikaciju, sa prosječnom procjenom od oko 36 aktivnih civilizacija.
Generalno, naučni svijet se slaže da ove civilizacije moraju postojati, ali do sada nismo pronašli nikakve čvrste i nepobitne dokaze.
Zbog toga je slavni fizičar 20. vijeka, Enrico Fermi je dok je diskutovao sa kolegama o tome kako je moguće da nijedna vanzemaljska civilizacija do sada nije stupila u kontakt s nama, postavio pitanje “Gdje su svi?”
Tako je nastao čuveni Fermijev paradoks – nepomirljivost između empirijski utemeljenih procjena o postojanju vanzemaljskog života u Svemiru i potpune odsutnosti bilo kakvog dokaza o njegovom postojanju.
Ali, pretpostavimo da vanzemaljske vrste zaista postoje i da nisu tako daleko od nas. Tu na scenu stupaju neke jako zanimljive teorije, a jedna od najpopularnijih je hipoteza o zoološkom vrtu.
U središtu ove hipoteze je ideja da se vanzemaljske civilizacije kriju od nas, možda trajno, a možda će se jednog dana otkriti i stupiti u kontakt sa nama kada dostignemo dovoljan nivo tehnološkog razvoja. To možda i ima smisla.
Druge hipoteze, poput teorije mračne šume, sugeriraju da bi svako vanzemaljsko društvo koje pokušava preživjeti mudro ostalo što je moguće tiho i neprimjetno.
Postoje i neke nekonvencionalnije teorije koje sugeriraju da, ako vanzemaljci postoje, oni možda nisu toliko različiti od nas.
Još jedna hipoteza, Teorija panspermije sugerira da život može putovati kroz svemir putem meteora, kometa ili svemirske prašine.
Ako su mikroorganizmi slični onima na Zemlji posijani širom svemira, život na drugim planetama mogao bi imati biološke sličnosti s našim.
Također, neki astrobiolozi smatraju da bi napredne civilizacije mogle imati humanoidni oblik, ne zbog slučajnosti, već zato što je to funkcionalan dizajn za inteligentni život.
Još jedna studija, koja je objavljena u decembru 2020. godine od strane istraživača sa Caltech-a, nastojala je preciznije mapirati potencijal za život u Mliječnom putu.
Studija je pokazala da bi abiogeneza – proces u kojem se život razvija iz neorganskih materijala – mogla biti relativno česta u galaksiji, pod uvjetom da su uslovi na planetama slični onima koji postoje na Zemlji.
Različiti faktori poput vodene površine, stanja atmosfere i hemijskih elemenata potrebnih za život, kao i stabilnosti zvijezde, bili su ključni u određivanju vjerovatnosti nastanka života.
Naučnici su došli do zaključka da bi, prema nekim optimističnim pretpostavkama, život mogao nastati na desetinama milijardi planeta u Mliječnom putu.
Samouništenje civilizacija u svemiru
Međutim, ključni faktor u ovoj studiji bio je vjerojatnost samouništenja civilizacija. Istraživači su pokušali da procijene koliko bi civilizacija, nakon što nastanu, preživjele dovoljno dugo da postanu tehnološki napredne i sposobne za međuzvjezdanu komunikaciju.
Studija je koristila matematičke modele i procjene kako bi predvidjela broj civilizacija koje su preživjele dovoljno dugo da postanu tehnološki napredne, a rezultati su bili zapanjujući.
Istraživači su zaključili da je vjerojatnost da će život u Mliječnom putu preživjeti i razviti se do civilizacija koje su sposobne za međuzvjezdane kontakte relativno niska, jer bi civilizacije koje prežive dovoljno dugo imale tendenciju da se samounište.
Ovo bi mogao biti razlog zašto nemamo nikakve dokaze o vanzemaljskim civilizacijama, čak i kada bi one mogle postojati.
Studija je također otkrila da je život najvjerojatniji u Mliječnom putu oko 8 milijardi godina nakon njegovog formiranja i oko 13.000 svjetlosnih godina od galatičkog centra.
S obzirom da smo se mi pojavili više od 13,5 milijardi godina nakon formiranja galaksije i da smo sada 25.000 svjetlosnih godina od galaktičkog centra, ovo bi sugeriralo da ljudi dobro stoje.
Prema studiji, mi smo se pojavili prekasno i na potpuno pogrešnom mjestu, te smo stoga prošli vrhunac života u ovoj galaksiji. A ipak, još smo tu.
Ali, šta ovi zaključci govore o ostatku života u Mliječnom putu?
Jedan od zaključaka je da, ako je studija tačna, trebao bi postojati pojas prostora gotovo na pola puta između nas i srca galaksije, 13.000 svjetlosnih godina od centra, gdje je život mnogo vjerojatniji nego bilo gdje drugo.
Drugi zaključak je da je većina života u ovoj galaksiji trebala nastati više od 5,5 milijardi godina prije nas. Ako je to tačno, šta mu se onda dogodilo?
Kratak odgovor bi mogao biti da se uništio sam.
Drevni ljudi i (pogrešna) istorija ljudske evolucije
Još jedna popularna teorija je da je život nastao na Zemlji, ali da istorija ljudske evolucije nije ono što obično mislimo.
Prema ovoj ideji prije mnogo miliona godina na Zemlji su živjeli ljudi koji su postali toliko tehnološki napredni da su zauvijek napustili Zemlju.
Ipak, malo je naučnih ili istorijskih dokaza da se to stvarno desilo. To je samo ideja, nepotkrijepljena teorija, ali ipak je zaokupila maštu mnogih pisaca naučne fantastike.
Ova teorija nam omogućava da zamislimo da je Mliječni put zapravo pun života, možda čak i više od samo 36 civilizacija.
Samo što bi, u ovoj verziji događaja, mnoge od tih civilizacija bile naši preci – drevni ljudi koji su otputovali prema zvijezdama, baš kao što mi to pokušavamo danas.
Najveći argument protiv ovakvog načina razmišljanja je da pretpostavlja da je Zemlja zapravo središte svega, uprkos ogromnoj statističkoj vjerojatnoći da to nije tako.
Ideja postaje malo prihvatljivija ako zamislimo da moderni ljudi nisu započeli na Zemlji, već da su nas drugi drevni ljudi ovdje “zasijali”.
Teoretski, imali bismo mnogo više vremena na raspolaganju kroz istoriju svemira. Naša priča mogla bi biti gurnuta daleko unazad, u vrijeme prije nastanka Zemlje.
U konačnici, sve ove pretpostavke zahtijevaju od nas da napravimo ogromne korake u razumijevanju zašto smo ovdje, šta je potrebno da preživimo i koliko smo zapravo značajni u svemiru.
Ali što se tiče ljudskog života u našoj galaksiji (a možda i dalje) – možda ćemo u to povjerovati tek kada ga vidimo.
Foto naslovnice: Freepik
