Tsuruhiko Kiuchi: Čovjek koji je prevario smrt

Godine 1977 u Tokiju, 22-godišnji astronom i strastveni lovac na komete legao je na operacijski stol, nesvjestan da će događaji koji slijede zauvijek promijeniti ne samo njegov život, već i potaknuti desetljeća dugu debatu o prirodi same svijesti.

Njegovo iskustvo postalo je zagonetka koja prkosi jednostavnim objašnjenjima, most između medicinski dokumentiranih činjenica i svjedočanstva koje seže u sfere paranormalnog.

Medicinsko čudo

Sve je počelo 29. oktobra 1977. godine, kada je Kiuchija zahvatila iznenadna i nesnosna bol u trbuhu.

Hitno je prevezen u bolnicu gdje mu je dijagnosticiran sindrom gornje mezenterične arterije – izuzetno rijedak i smrtonosan poremećaj koji uzrokuje potpunu opstrukciju probavnog sistema.

U to vrijeme, u svijetu je bilo zabilježeno tek nešto više od stotinu takvih slučajeva, a stopa preživljavanja bila je – nula.

Liječnici su njegovoj obitelji saopštili najgoru moguću vijest: da se pripreme na neizbježno.

U tišini operacijske sale, dogodilo se upravo ono čega su se svi bojali: srce Tsuruhika Kiuchija je stalo.

Na monitorima, linije života pretvorile su se u ravnu, bešćutnu crtu, a njegov elektroencefalogram (EEG) pokazivao je potpunu moždanu neaktivnost.

Po svim medicinskim definicijama, on je bio mrtav. Dok su se doktori očajnički borili da ga ožive, a njegovi roditelji u suzama čekali ishod, vrijeme je stalo.

A onda, trideset minuta kasnije, dogodilo se čudo. Bez ikakve vanjske intervencije, Kiuchijevo srce je spontano počelo ponovno kucati.

Njegov liječnik, potpuno zapanjen, kasnije je izjavio: “Po svim medicinskim pokazateljima, on je bio mrtav. A onda, odjednom, njegovo srce se samo vratilo.”

Ovaj događaj sam po sebi predstavlja medicinsku anomaliju. Preživjeti trideset minuta kliničke smrti sa ravnim EEG-om bez ikakvih neuroloških oštećenja prkosi svemu što konvencionalna medicina zna o otpornosti ljudskog mozga.

Upravo ta izvanredna fiziološka pozadina daje jedinstvenu težinu nevjerojatnim iskustvima koja je Kiuchi kasnije prenio.

Izvan granica tijela

Kada se probudio, Kiuchi nije pričao o boli ili strahu. Govorio je o putovanju. Njegova svijest, kako je tvrdio, našla se na mjestu potpuno slobodnom od fizičkih ograničenja.

Opisao je kako je isprva bio u potpunoj tami, prije nego što ga je privukao bljesak svjetlosti koji se pretvorio u tunel.

Na kraju tunela čekala ga je prostrana, slikovita livada okupana svjetlošću, gdje je ponovo imao osjećaj cijelog tijela.

Tamo je susreo preminule članove obitelji – djeda i baku, rođaka, pa čak i tetku po ocu koju nikada nije upoznao jer je umrla nedugo nakon njegova rođenja.

No, najzapanjujući dio njegova svjedočanstva bile su tvrdnje o provjerljivim, vantjelesnim iskustvima (OBE).

Dok je klinički mrtav ležao na stolu, sa mozgom bez mjerljive aktivnosti, Kiuchi je tvrdio da je lebdio iznad svog tijela i promatrao svaki pokret hirurškog tima.

Kasnije je detaljno i precizno opisao njihove postupke. Čuo je, riječ po riječ, razgovor medicinskih sestara u hodniku. Vidio je svoju majku kako neutješno plače i oca kako u šoku nepomično zuri u zid čekaonice.

Njegova svijest, tvrdio je, mogla ga je trenutno odvesti bilo gdje o čemu bi pomislio. U jednom trenutku, bio je “trenutno teleportiran do majčine strane” dok je ona telefonom obavještavala njegove sestre o njegovoj smrti.

Zatim se “trenutno teleportirao u automobil” gdje su bile njegove dvije sestre. Sjedio je između njih, nevidljiv, i slušao njihov cijeli privatni razgovor.

Kada im je kasnije prepričao taj razgovor do najsitnijih detalja, ostale su zapanjene.

Ovaj anegdotski dokaz predstavlja najveći izazov materijalističkim objašnjenjima svijesti.

Ako je svijest isključivo proizvod moždane aktivnosti, kako je Kiuchi mogao percipirati događaje izvan dosega svojih osjetila dok mu je mozak bio “isključen”?

Putovanje kroz vrijeme

Kiuchijevo iskustvo nije bilo ograničeno samo na prostor; ono se protezalo i kroz vrijeme.

Tvrdio je da je njegova svijest putovala natrag u njegovo djetinjstvo, proživljavajući trenutak kada su on i njegova sestra jedva izbjegli da ih zgnječi kamen koji se odronio.

U tom stanju shvatio je da je misteriozni glas koji je tada povikao “Pazi!” i spasio ih, zapravo bio on sam – iz budućnosti.

Tvrdio je da je na taj način “zatvorio vremensku petlju”, osiguravajući vlastiti opstanak u paradoksalnom činu samointervencije.

Njegova putovanja kroz vrijeme uključivala su i uvide u budućnost. Vidio je sebe u srednjim godinama kako drži predavanja na univerzitetu, što se godinama kasnije i ostvarilo.

Također je vidio je i sebe kao starca kako uči djecu o zvijezdama, ali ta se vizija, kako je opisao, uznemirujuće “preklapala sa… ruševinama i krhotinama”.

To je protumačio kao poruku da budućnost nije zapisana u kamenu, već je fluidna i ovisi o izborima čovječanstva.

Najkontroverzniji dio njegovih tvrdnji o putovanju kroz vrijeme dogodio se tokom kasnijeg NDE-a u julu 2007. godine, uzrokovanog perforacijom želuca.

Tada je, kako tvrdi, otputovao 500 godina u prošlost do hrama Tosa. Tamo je “zaposjeo osobu i ugljenom urezao svoj inicijal ‘Tsuru’ na stup” kao fizički dokaz svog putovanja.

Po oporavku, navodno je posjetio hram i pronašao “vrlo izblijedjeli znak ‘Tsuru'” tačno tamo gdje ga se sjećao.

Tvrdio je i da arhive hrama bilježe kako se riječ “tsuru” misteriozno pojavila preko noći prije otprilike 500 godina, što su ljudi tada smatrali proročanstvom.

Međutim, ova nevjerojatna tvrdnja suočila se sa velikim problemom: potpunim nedostatkom nezavisne potvrde.

Istraživanja istorijskih zapisa i legendi hrama Tosa ne otkrivaju nikakvo spominjanje takvog natpisa ili proročanstva.

Jedan istraživač je izričito naveo: “Ne mogu pronaći ništa o ovom natpisu kada pretražujem svetište.”

Ova direktna kontradikcija naglašava temeljni problem u istraživanju paranormalnog – jaz između dubokog vlastitog uvjerenja i objektivno provjerljivih dokaza.

Univerzalni Um

Kiuchijeva priča stoji na raskrsnici žestoke debate. Sa jedne strane, nauka nudi neurobiološka objašnjenja za NDE.

Hipoteze govore o “skoku cerebralne električne aktivnosti” neposredno nakon srčanog zastoja, što sugerira da umirući mozak može biti paradoksalno hiperaktivan.

Masovno oslobađanje neurotransmitera poput endorfina i serotonina moglo bi stvoriti osjećaje mira i iluzorna stanja.

Sličnost NDE-a sa iskustvima izazvanim psihodeličnim supstancama poput DMT-a dodatno podupire ovu tezu.

Sa druge strane, postoje snažni protuargumenti.

Kako objasniti poboljšanu mentalnu jasnoću i formiranje složenih sjećanja dok je linija EEG-a ravna?

Ako je mozak neaktivan, odakle dolazi svijest?

Upravo slučajevi poput Kiuchijevog, sa provjerljivim vantjelesnim iskustvima, predstavljaju najveću prepreku teoriji halucinacija.

Oni sugeriraju da um i mozak možda nisu identični i da bi svijest mogla postojati neovisno o fizičkom tijelu.

Sam Kiuchi, kao astronom naviknut na skepticizam i dokaze, zaključio je: “Ako je moje iskustvo stvarno, onda je naše razumijevanje prostora i vremena pogrešno. Stvarnost je daleko fluidnija nego što mislimo.”

Njegovo putovanje dovelo ga je do koncepta “Većeg Univerzalnog Uma”, sveobuhvatne svijesti iz koje potječemo i u koju se vraćamo.

Proročanstva i neka neriješena pitanja

Tokom 1980-ih godina, Kiuchi je iznio i nekoliko proročanstava, tvrdeći da će čovječanstvo između 2024. i 2027. godine otkriti dokaze o drevnoj, naprednoj civilizaciji.

Predvidio je pronalazak “divovskih ljudskih skeleta u Južnoj Americi” i “podvodnih piramida blizu Japana”.

Do danas, za ova predviđanja nema nikakvih dokaza. Arheološka istraživanja u Južnoj Americi otkrila su kosti drevne megafaune, ali ne i divovskih ljudi.

Takozvana “podvodna piramida” kod Japana, spomenik Yonaguni, otkrivena je još 1986. godine, a naučni konsenzus je da se radi o prirodnoj geološkoj formaciji.

Tsuruhiko Kiuchi preminuo je 2002. godine, ali njegova priča i dalje živi, fascinira i provocira. Ovaj neobjašnjivi slučaj nema vrijednost zato što nudi konačne odgovore, već zato što postavlja prava pitanja.

Napomena:

Na kraju ovog članka važno je razjasniti ključne činjenice koje su se često gubile u prepričavanjima ovog događaja. U trenutku svog prvog iskustva bliske smrti (NDE), Kiuchi je imao 22, a ne 28 godina, a njegovo srce je stalo na trideset, a ne četrdeset minuta. Ova preciznost nije puko cjepidlačenje; ona je temelj kredibiliteta priče koja je sama po sebi toliko nevjerojatna. Uspostavljanjem čvrstog činjeničnog okvira, otvaramo vrata za objektivno istraživanje jedne od najdubljih misterija ljudskog postojanja.