Od 1988. godine, više od 16.000 ljudi nestalo je na Aljasci, što je dvostruko više od nacionalnog prosjeka. Decenijama unazad, više ljudi nestaje u Aljasci nego bilo gdje drugo u SAD-u. Do danas, niko nije uspio pružiti definitivan odgovor na ovu misteriju, s obzirom da većina nestalih ljudi nikada nije pronađena.
Aljaški trougao, kojeg mnogi nazivaju i “Aljaški Bermudski trougao“, je divlje područje Aljaske koje povezuje tri tačke: Juneau, Barrow i Anchorage.
Iako nije službeno priznata geografska oblast, ova zona je poprište hiljada nestanaka ljudi, aviona i brodova u posljednjih pola vijeka, što je daleko nadmašilo brojke iz famoznog Bermudskog trougla.
Umjesto morske vode, ovdje nestanke skrivaju led i snijeg, a legende se prepliću sa surovošću divljine, ostavljajući za sobom samo pitanja.
Priča o Aljaškom trouglu počela je da živi 1972. godine, kada se dogodio neobjašnjivi slučaj koji je privukao pažnju cijelog svijeta.
U oktobru te godine, privatni avion sa četiri putnika, uključujući člana Predstavničkog doma SAD-a Halea Boggsa i aljaškog kongresmena Nicka Begicha, iznenada je nestao tokom leta iz Anchoragea za Juneau.
Uz njih, u avionu su se nalazili i Begichev pomoćnik Russell Brown te pilot Don Johnes. Bili su to iskusni letači, dobro opremljeni, i let je tekao po planu, sve dok avion nije jednostavno – nestao.
Ono što je uslijedilo bila je jedna od najvećih potraga u istoriji Amerike. Tokom 39 dana, u potrazi je učestvovalo više od 50 civilnih aviona i 40 vojnih letjelica, kao i brojni brodovi i spasilački timovi.
Pretražena je površina od preko 32.000 kvadratnih milja, što je veće od teritorije države Mejn.
Ipak, sve je bilo uzalud i nije pronađen nijedan trag. Bez olupine, bez ličnih stvari, bez ljudskih ostataka. Avion je jednostavno ispario.
Nestanak Boggsa i Begicha, obojice uticajnih političara, postao je katalizator za teorije o misterioznoj zoni i pokrenuo je lavinu nagađanja o tome šta se zaista dešava u divljini Aljaske.
Od 1972. godine, u Aljaškom trouglu je, prema nekim procjenama, nestalo više od 20.000 ljudi.
Iako je ova brojka predmet spekulacija i često se preuveličava u medijima, zvanični podaci potvrđuju da je stopa nestalih osoba na Aljasci dvostruko veća od nacionalnog prosjeka.
Mnoge druge priče o nestancima aviona dodatno su doprinijele mistifikaciji područja, kao što je slučaj vojnog aviona Douglas C-54 Skymaster koji je nestao 1950. godine sa 44 putnika i nikada nije pronađen.
1986. godine, desio se još jedan incident koji je privukao pažnju javnosti.
Posada japanskog aviona Japan Airlines Flight 1628, leteći iz Islanda za Anchorage, prijavila je kontroli leta da ih prate tri neidentifikovana leteća objekta (NLO-a).
Kapetan aviona Kenju Terauchi tvrdio je da su NLO-i imali trepćuća svijetla i da su ih pratili tokom dužeg perioda, prije nego što su nestali.
Iako se ovaj incident tehnički desio blizu Anchoragea, van granica trougla, često se povezuje sa vanzemaljskim aktivnostima.
1990. godine, avion Cessna 340 sa pet putnika je nestao, a potraga ponovo nije dala nikakve rezultate.
2013. godine, Alan Foster, pilot sa skoro 10.000 sati leta, nestao je ubrzo nakon polijetanja. Ni on ni njegov avion nikada nisu pronađeni.
Iako su ovakve priče izuzetno intrigantne, naučnici i istraživači pružaju racionalna objašnjenja koja, iako manje senzacionalna, zvuče daleko uvjerljivije.
Aljaska je poznata po svojoj nemilosrdnoj klimi i nepredvidivom vremenu. Jedan od najvjerovatnijih uzroka nestanaka su iznenadne i intenzivne snježne oluje, lavine i ekstremno niske temperature.
Brzi naleti snijega mogu da prekriju olupinu aviona ili tragove nestalog planinara za samo nekoliko sati, čineći potragu gotovo nemogućom.
Zbog toga se mnoge nesreće ne pronalaze godinama, a često ni nikada.
Aljaški trougao obuhvata ogroman prostor sa planinskim lancima, gustim šumama, glečerima sa skrivenim pukotinama i dubokim klisurama.
Čak i ako se dogodi nesreća, pronalaženje olupine u takvom terenu je kao traženje igle u plastu sijena, samo što je ovdje plast sijena veličine cijele države.
Spasioci često ne mogu da dođu do udaljenih lokacija, a letjelice koje se izgube mogu završiti na dnu neke provalije ili rijeke, gdje ih je nemoguće pronaći.
Ovo objašnjenje je posebno logično za manja plovila i avione.
Neki istraživači su pronašli dokaze o lokalnim magnetskim anomalijama, koje mogu uticati na navigacione sisteme i kompase.
Iako to ne objašnjava nestanak aviona, može dovesti do dezorijentacije pilota, što u teškim uslovima može imati katastrofalne posljedice.
Svjedoci koji su preživjeli let kroz trougao često govore o osjećaju dezorijentacije i vrtoglavice, što ukazuje da magnetska polja možda igraju ulogu u ovim događajima.
Međutim, ne postoje čvrsti dokazi da magnetske anomalije mogu uzrokovati nestanak aviona ili broda bez ostavljanja traga.
Ali, ne slažu se svi sa ovim prirodnim objašnjenjima.
Među Tlingit indijancima, postoji popularna urbana legenda o stvorenjima koja zovu Kushtaka i koja žive na tom području.
Kushtaka su mitska bića koja mijenjaju oblik, savijaju vrijeme i sposobna su da uzmu vaše najdublje strahove i pretvore ih u košmarnu stvarnost.
Priča se da ta stvorenja mogu glumiti ženu ili dijete u daljini, vrištati za pomoć kako bi vas privukla, a zatim kada odete da pomognete, to je zapravo Kushtaka koja će vam ukrasti dušu.
Mnogi prihvataju i vjeruju ovoj posebnoj urbanoj legendi kao razlogu zašto toliko ljudi odlazi u ovo područje i nestaje bez traga.
Bez obzira na racionalna objašnjenja i raznorazne teorije, Aljaški trougao i dalje ostaje misterija.
Da li su svi nestanci samo posljedica surove, neoprostive prirode, ili se u Aljaškom trouglu zaista krije nešto više, nešto što još uvijek ne možemo da shvatimo?
Odgovor na ovo pitanje vjerovatno se krije negdje u ledenoj divljini, čekajući da ga neko pronađe.