Bermudski trougao
Bermudski trougao, poznat i kao “Đavolji trokut”, je geografsko područje koje se nalazi u zapadnom Atlantskom okeanu. Njegove granice su definisane imaginarnim linijama između Floride, Bermudskih ostrva i Portorika i već decenijama ovo mjesto predstavlja izazov za pomorce, istraživače i ljubitelje misterija.
Jedna od ključnih karakteristika Bermudskog trougla je serija neobjašnjenih nestanaka brodova i aviona. Neki od najpoznatijih slučajeva uključuju nestanak leta 19, pet aviona američke mornarice tokom vježbi 1945. godine, kao i nestanak teretnog broda “Cyclops” 1918. godine.
Ovi događaji, izmiješani sa izvještajima o nepredvidivim magnetnim anomalijama i električnim smetnjama, dodatno su pridonijeli mističnoj reputaciji ovog područja.
Međutim, postavlja se pitanje – šta je to što čini Bermudski trougao tako tajanstvenim? Istraživači i naučnici predlažu različita riješenja, uključujući geološke karakteristike, morske struje i prirodne pojave.
Ipak, usprkos pokušajima da se razjasni ova tajanstvena zona, Bermudski trougao ostaje predmet brojnih teorija i legendi.
Istinita priča koja slijedi u nastavku teksta je još jedan slučaj susreta sa nepoznatim, ali srećom pilot i putnici ovog leta su preživjeli da bi nam je ispričali.
Bruce Gurnon i Bermudski trougao
Bio je 4. decembar 1970. godine. Pilot Bruce Gurnon je sa dva putnika, svojim ocem i poslovnim partnerom, uzletio sa otoka Andros na Bahamima, uputivši se sjeverozapadno prema obali Floride. Radilo se o jednomotornom avionu Beechcraft Bonanza.
Ovo je bio još jedan rutinski let koji je Bruce napravio već desetke puta. Putovanje je obično trajalo oko sat i pol bez ikakvih problema ili misterioznih pojava, iznad područja koje je poznato kao Bermudski trougao.
Ali, ovaj put je bilo drugačije. Tokom leta, pilot i dva putnika u avionu naišli su na vrlo neobične okolnosti. Čudne stvari su se počele događati od samog početka.
Čudni oblaci
Na visini od oko hiljadu metara, Bruce je primjetio mali oblak ispred sebe. Oblak sam po sebi ne bi bio čudan, da odjednom nije počeo rasti, ali ne zbog aviona koji mu se približavao. Oblak je postajao sve veći i Bruce je morao proletjeti kroz njega. Izašao je na drugoj strani bez ikakvih problema.
Kada je avion dosegao 1150 metara, pojavio se još jedan oblak. Ali, ovaj je bio masivan. Bruce nije imao nikakvog izbora nego proći i kroz taj oblak. Duboko je udahnuo, koncetrisao se i ušao. Odjednom je oko aviona postalo mračno poput noći. Nijedna zraka Sunca nije prodirala kroz oblak.
Ovo nije bio olujni oblak i nije uopšte kišilo. Bruce je već postajao ozbiljno zabrinut, a onda se nešto čudno desilo. Vidio je bljeskove bijele svjetlosti koji su se pojavljivali i nestajali poput munje, ali ovaj pilot je znao da se uopšte nije radilo o toj meteorološkoj pojavi.
Jačina bljeskova je bila tako jaka, da je cijeli prostor oko aviona bio osvijetljen. Bruce je nakon trideset minuta leta shvatio da je to onaj isti mali oblak kroz koji je proletio prvi put dok se uzdizao svojim avionom.
Ovaj put oblak je bio cilindričnog oblika i avion je letio kroz njegov centar. Širina oblaka je bila oko 1,5 kilometara i njegova dužina se činila beskonačnom. Bruce je pomislio da nikada neće izaći iz te klopke, ali minutu kasnije vidio je svjetlost na kraju tunela.
Maglovita klopka
Činilo se da će se izvući iz ove noćne more. Ali, odjednom su se ponovo počele događati neobjašnjive stvari. Zidovi tunela su se počeli sužavati! Navigacioni istrumenti su poludjeli, a igla na kompasu se počela okretati unatrag, suprotno smjeru kazaljke na satu. Elektronske komponente aviona su počele otkazivati i činilo se da avionom upravlja nešto drugo.
Svaki Bruceov pokušaj povratka kontrole nad avionom bio je uzaludan. Nastavio je letjeti kroz taj tunel, odlučan da izađe iz toga i preživi da bi ispričao ovu priču. Ali, zidovi oblaka su se sužavali i omotavali poput vrtloga oko njegovog aviona. Ponestajalo mu je vremena…
Shvatio je da mora brzo izaći iz ovog mjesta i u sljedećih 20 sekundi, koje su bile najintezivniji trenuci u njegovom životu, konačno je izletio iz ove maglovite klopke.
Kako je Bruce kasnije opisao, osjećao se bez težine pet sekundi dok je njegov avion napuštao tunel. Oblaci su se raspršili i sada se avion nalazio u sivkastoj magli.
Dobrodošli u Miami
Muškarci su konačno odahnuli i Bruce je odmah radiom kontaktirao kontrolu leta. Tražio je da odrede njegovu lokaciju. Nakon što je dispečer pogledao na zeleni ekran, lice mu se izobličilo od zbunjenosti – Bruceov avion nije bio na radaru! Kao da je bio nevidljiv.
Ali, onda mu je dispečer rekao da se avion već nalazi u vazdušnom prostoru Miamija.
Bruce je bio potpuno šokiran ovom informacijom. To jednostavno nije moglo biti istinito. Udaljenost koju je Beechcraft trebao preći bila je oko 400 kilometara i cijelo putovanje je obično trajalo oko 90 minuta.
Ali, ovog puta trebalo mu je samo 47 minuta da stigne do odredišta. Ovaj model aviona može letjeti brzinom od otprilike 300 kilometara na sat. Svako sa osnovnim poznavanjem matematike će shvatiti da je to fizički nemoguće. Dispečer mora da je napravio grešku.
Ali, kad su se oblaci konačno razišli, Bruce je vidio da zaista leti iznad Miamija. Avion se sigurno prizemljio, i bilo je vrijeme da Bruce pokuša riješiti ovu misteriju.
Pa šta se dogodilo na tom letu? Bruce je provjerio preostalo gorivo na svom satu. Nakon kratkog izračuna, bio je još više zbunjen. Avion nije potrošio onoliko goriva koliko je trebao.
Bruce je teško mogao napraviti grešku, jer je bio vrlo iskusan pilot. Do svoje dvadesete godine već je imao 600 sati letenja i dobro je poznavao ovaj vazdušni prostor koji je preletio bezbroj puta.
Tamna energija, solarna oluja ili nešto sasvim drugo?
Svi dostupni dokazi ukazivali su da je avion jednostavno “preskočio” gotovo polovicu ukupne udaljenosti. Bruce je dugo razmišljao o ovoj čudnoj pojavi. Čak se konsultovao sa profesorima i stručnjacima, ali niko od njih nije imao definitivni odgovor šta se dogodilo tog dana.
Zato je smislio vlastitu teoriju i čak napisao knjigu o ovom događaju. Vjerovao je da električna magla sa bijelim bljeskovima ima neke veze sa ovim što mu se dogodilo.
Drugi su, međutim, teoretisali da je tamna energija odgovorna za ovaj skok u vremenu. Da, ista ta tamna energija odgovorna za širenje Svemira.
Ta energija mogla je zakriviti prostor-vrijeme poput crne rupe, formirajući ovaj čudan tunel. Bruce se tu slučajno našao i imao je sreće što je izvukao živu glavu.
To je razlog zašto je tako brzo stigao u vazdušni prostor Miamija. Ali, tamna energija samo je teorija koja pokušava objasniti neobjašnjivo.
Do danas nema stvarnog odgovora na to kako je Bruce bio u mogućnosti prevaliti tu udaljenost u tako kratkom vremenu. Ali, neki detalji bi se ipak mogli objasniti.
Arhivski zapisi pokazuju da je tog dana zabilježeno 84 Sunčeve pjege, kao i ogroman solarni vjetar koji se kretao gotovo 700 kilometara u sekundi.
To je moglo uzrokovati smetnje u magnetnom omotaču Zemlje, koje su možda poremetile instrumente i avionske radare.
Dakle, Bruceova teorija o tim čudnim oblacima i električnoj magli mogla bi biti tačna. Stvar je u tome da su to prilično uobičajene stvari na tom području.
Na tom dijelu dolazi do čestih sudara zona sa visokim i niskim vazdušnim pritiskom, što rezultira olujnim oblacima. Možda je taj oblak koji je rastao pred Bruceovim očima bio produkt dvije ogromne vazdušne struje koje su se sudarile?
Ali do sada niko nije mogao objasniti kako se avion tako brzo dokopao Miamija. Možda će istina biti otkrivena u budućnosti, a do tada ovaj slučaj ostaje još jedna tajna koju krije Bermudski trougao.
Foto naslovnice: Axel Bührmann ( CC BY 2.0 )
