Bloop: Tajanstveni zvuk iz dubina koji je uzburkao svijet

Okeani prekrivaju više od 70% Zemljine površine, ali uprkos vijekovima istraživanja, naučnici priznaju da o njihovim dubinama znamo mnogo manje nego o površini Mjeseca.

I upravo iz tih hladnih i crnih dubina, 1977. godine, zabilježen je izuzetno glasan i niskofrekventan zvuk.

Zvuk koji je došao iz južnog dijela Tihog okeana blizu Antarktika, kasnije nazvan “Bloop”, zbunio je naučnike.

Ono što je bilo posebno zbunjujuće u vezi ovog zvuka, jeste da je bio karakterističan za živo biće, no bilo je očigledno da mora pripadati nečemu golemom i nepoznatom.

Vijest o Bloopu proširila se velikom brzinom, zapalivši maštu javnosti i naučnika.

Je li moguće da u dubinama okeana obitava divovsko biće, veće i glasnije od bilo čega što smo do sada poznavali?

Teorije su se množile, od neotkrivenih vrsta kitova, pa sve do fantastičnih morskih čudovišta. Događaj je postao globalni fenomen i simbol neistraženih tajni naše vlastite planete.

No, kao i svaka dobra misterija, i ova je imala svoje slojeve, a istina se pokazala jednako fascinantnom, ako ne i više, od najluđih spekulacija.

Ovo je priča o Bloopu, zvuku koji je na trenutak uvjerio svijet da u dubinama vreba nešto nezamislivo.

Šapat iz Pacifika

Godina je 1997. Hladni rat je završen, a tehnologija koja je nekoć služila za praćenje neprijateljskih podmornica sada je imala novu svrhu.

Američka Nacionalna uprava za okeane i atmosferu (NOAA), preuzela je Sound Surveillance System (SOSUS), mrežu hidrofona (podvodni mikrofoni), koji su bili strateški postavljeni na dnu okeana.

Prvobitno dizajniran za osluškivanje sovjetskih nuklearnih podmornica, SOSUS je sada bio u službi nauke, bilježeći seizmičke aktivnosti, zvukove kitova i druge fenomene koji su dolazili iz skrivenog svijeta dubina.

Tog ljeta 1977. godine, hidrofoni smješteni u Južnom Pacifiiku, otprilike na oko 2.400 kilometara zapadno od obale Čilea, zabilježili su nešto neobično.

Bio je to zvuk iznimno niske frekvencije, koji se postepeno pojačavao tokom otprilike jedne minute. Zvuk je bio tako snažan da su ga zabilježili senzori koji su bili udaljeni više od 5.000 kilometara.

Kada su naučnici u NOAA-inoj laboratoriji u Newportu (Oregon), prvi put čuli snimak, ostali su zapanjeni. Zvuk, koji su tada interno nazvali “Bloop”, nije nalikovao ničemu što su do tada čuli.

Dr. Christoper Fox, tadašnji direktor NOAA-inog akustičkog programa za praćenje, bio je jedan od prvih koji je analizirao ovaj neobični zvuk.

U intervjuima koji su uslijedili, Fox je opisao zvuk kao “jedinstven” i “zagonetan”. Ali, ono što je njega i njegov tim najviše intrigiralo, bio je zvučni potpis Bloopa.

Za razliku od zvukova koje proizvode zemljotresi, vulkanske erupcije ili ljudske aktivnosti poput vojnih vježbi, Bloop je imao karakteristike biološkog zvuka.

Njegova frekvencijska modulacija – način na koji se ton mijenjao tokom vremena – podsjećala je na vokalizaciju kakvu proizvode životinje.

Međutim, postojao je jedan ogroman problem. Glasnoća Bloopa bila je zapanjujuća, a da bi neko biće proizvelo tako snažan zvuk, moralo bi biti kolosalnih razmjera, mnogo veće od bilo koje poznate životinjske vrste na Zemlji, uključujući i Plavog kita, najveće stvorenje koje je ikada živjelo.

Plavi kitovi, iako nevjerovatno glasni, proizvode zvukove koji se mogu detektovati na udaljenosti od nekoliko stotina kilometara.

Ali Bloop je bio višestruko glasniji i naučnici su se našli pred zagonetkom: zvuk je zvučao kao da je biološkog porijekla, ali njegova jačina sugerirala je na geološko ili vještačko porijeklo.

Misterija je rođena.

Potraga za Levijatanom

Vijest o Bloopu nije dugo ostala unutar zidova NOAA-nih laboratorija. Informacije su se širile nevjerovatnom brzinom, popraćene ogromnom medijskom pažnjom, a fascinacija javnosti je rasla.

Sama ideja da bi u dubinama okeana moglo živjeti neotkriveno stvorenje ogromnih razmjera, bila je previše primamljiva da bi se samo tako olako ignorisala.

Bloop je ubrzo postao centralna tema mnogih dokumentaraca, novinskih članaka i internetskih foruma.

Mašta je radila prekovremeno. Dok su neki teoretizirali o preživjelom megalodonu, praistorijskom morskom psu gigantskih proporcija koji je živio prije 25 miliona godina, drugi su se okrenuli mitologiji, prizivajući legende o krakenima i morskim zmijama.

Neizbježno, pojavila se i veza sa djelima H.P Lovecrafta, američkog pisca horora čije su priče često uključivale drevna, kosmička bića koja spavaju u dubinama mora.

Najpoznatije od njih, Cthulhu, prema Lovecraftovoj mitologiji, počiva u potopljenom gradu R’lyehu u južnom Pacifiku, nedaleko od lokacije na kojoj je zabilježen Bloop.

Slučajnost je bila prevelika da bi je fanovi ignorirali, i ubrzo je Bloop postao neslužbeni “poziv Cthulhua”.

Naučna zajednica, iako suzdržanija, također je bila zaintrigirana. Mogućnost postojanja nepoznate vrste divovskog morskog sisavca ili lignje nije se mogla samo tako olako isključiti.

Na kraju krajeva, okean je područje koje je još u velikoj mjeri neistraženo.

1992. godine, samo pet godina prije Bloopa, otkrivena je nova vrsta kljunastog kita, Mesoplodon peruvianus. Ko zna kakva se još stvorenja kriju u abisalnim ravnicama i hidrotermalnim izvorima?

Potraga za izvorom Bloopa, postala je svojevrsni sveti gral za kriptozoologe i entuzijaste.

Ekspedicije, iako uglavnom amaterske i loše financirane, uputile su se prema Južnom Pacifiku u nadi da će pronaći bilo kakav dokaz o postojanju divovskog bića.

No, okean je ogroman, a lokacija Bloopa bila je tek gruba procjena. Konkretni dokazi ostali su nedostižni.

Što se tiče NOAA-e, ova organizacija je i dalje nastavila pratiti zvukove iz dubina, nadajući se da će ponovo čuti Bloop ili nešto slično.

Arhivski podaci su pažljivo analizirani, a Bloop je uspoređivan sa drugim neobjašnjivim zvukovima zabilježenim tokom prethodnih decenija.

Ali, nijedan od tih zvukova nije bio tako glasan i biološki uvjerljiv kao Bloop.

Godine su prolazile, a misterija je ostajala.

Ledeni divovi

Dok je svijet maštao o morskim čudovištima, naučnici su nastavili sa mukotrpnim radom analize podataka.

Ključ rješenja misterije Bloopa nije se krio u biologiji, već u geologiji i oceanografiji.

Kako je tehnologija napredovala, tako je i naše razumijevanje složenih procesa koji se odvijaju u oceanima postajalo sve bolje.

Početkom 2000-ih, naučnici su počeli sve više pažnje posvećivati krioseizmologiji – proučavanju potresa i drugih seizmičkih događaja uzrokovanih kretanjem leda.

Antarktik, kontinent prekriven ledom debljine i do nekoliko kilometara, nije statična masa. Ledenjaci se kreću, odlamaju i stvaraju ogromne sante leda. Ti procesi oslobađaju nevjerojatne količine energije.

Prekretnica se dogodila 2005. godine. Dr. Robert Dziak, seizmolog i oceanograf iz NOAA-e, vodio je istraživačku ekspediciju na Antarktiku.

Njegov tim postavio je mrežu hidrofona u blizini ledenjaka koji su se odvajali od antarktičkog ledenog pokrivača.

Cilj je bio proučiti zvukove koje proizvodi lomljenje i pucanje leda, poznato kao “icequake” ili “ledeni potres”.

Kada su analizirali snimke, otkrili su nešto zapanjujuće. Zvučni profili velikih ledenih potresa bili su gotovo identični zvučnom profilu Bloopa.

Imali su istu nisku frekvenciju, istu promjenu tona i, što je najvažnije, istu nevjerojatnu glasnoću.

Konačno, postojao je prirodni fenomen koji je mogao objasniti sve karakteristike Bloopa bez pribjegavanja fantastičnim bićima.

Daljnja istraživanja potvrdila su ovu hipotezu. Naučnici su uspjeli triangulirati lokaciju Bloopa sa većom preciznošću, smještajući ga u blizini dijela Antarktike gdje je u to vrijeme zabilježeno odvajanje velikih ledenih santi. Sve se poklapalo.

Bloop nije bio zov divovskog morskog čudovišta, već samrtni krik ledenog brijega.

Zaključak

Znam, možda se nekima od vas konačno objašnjenje Bloopa – da se radi o ledenom potresu – čini manje uzbudljivim od ideje o skrivenom čudovištu koje vreba u dubinama okeana.

Ali, nisu sve misterije neriješive. I, iako je nauka na kraju konačno dala zadovaljavajući odgovor na ovu zagonetku koja je godinama golicala maštu javnosti, ni na koji način ne smijemo umanjiti fascinaciju samog događaja.

Jer, priča o Bloopu također nam govori mnogo toga o nama samima. O našoj kolektivnoj fascinaciji misterijom, ljudskoj potrebi za istraživanjem i otkrivanjem nepoznatog.

Okeani su posljednja velika neistražena granica na Zemlji, a sama ideja da u njihovim dubinama obitavaju drevna bića koja se vješto kriju od nas u isto vrijeme i zastrašujuća i utješna.

Na kraju, Bloop nije bio čudovište, barem ne u biološkom smislu. Ali je bio (i ostao) fenomen koji je uzdrmao našu percepciju svijeta.

Misterija možda jest riješena, ali potraga za čudima se nastavlja. A to je, možda, najvažnija lekcija koju smo naučili od Bloopa.