Narodi sa mora: Sila koja je srušila bronzano doba i nestala bez traga
Na zidu mrtvačkog hrama Ramzesa III u Medinet Habuu, uklesan prije više od 3.100 godina, stoji prizor kojem arheolozi i danas posvećuju posebnu pažnju. Usred pomorske i kopnene bitke, dok padaju vojnici i tonu brodovi, volovi vuku teretna kola sa ženama i djecom.
To nije samo vojska koju je Egipat te godine odbio – to je narod u pokretu, s porodicama i imovinom, krenuo da se negdje trajno naseli.
Egipćani su ih opisivali jednostavno kao one koji dolaze "sa mora", i to je, u suštini, gotovo sve što o njima pouzdano znamo.
Ime koje niko od njih nije izgovorio
Nijedan sačuvani zapis ne otkriva kako su ti ljudi sami sebe nazivali.
Drevni izvori sadrže tek aluzije na sukobe s gusarima koji dolaze "iz mora" ili "sa otoka", nikad ne navodeći tačnu lokaciju.
Sam termin je, uostalom, moderna skovanica.
Prvi ga je upotrijebio francuski egiptolog Emmanuel de Rougé 1855. godine, tumačeći reljefe s Drugog pilona u Medinet Habuu, a proširio ga je njegov nasljednik na Collège de France, Gaston Maspero, oko 1881.
Prije toga su ti isti narodi, više od tri hiljade godina, postojali u istoriji bez imena po kojem bismo ih danas prepoznali. I nisu trag ostavili samo u Egiptu.
Iz Ugarita, bogatog lučkog grada na sjeveru Sirije, sačuvano je pismo posljednjeg poznatog kralja Amurapija, upućeno vladaru susjedne Alašije, današnjeg Kipra.
Neprijateljski brodovi mu pale obalu, piše, dok su mu vojska i flota daleko, u zemlji Hatti. Samo sedam neprijateljskih brodova, tvrdi, nanijelo je ogromnu štetu.
Poruka nikad nije stigla do primaoca – Ugarit je ubrzo potom sravnjen sa zemljom i nikada više nije obnovljen.
Tri faraona, isti neprijatelj
Najraniji trag sukoba vodi do Ramzesa II, poznatijeg kao Ramzes Veliki, koji je vladao od 1279. do 1213. godine prije nove ere.
U natpisima koje je naručio da opišu bitku kod Kadeša 1274. p.n.e., narodi sa mora pojavljuju se kao saveznici Hetita, tadašnjeg egipatskog neprijatelja.
Isti izvori bilježe i zasjedu koju je Ramzes II ranije, u drugoj godini vladavine, postavio protiv njih na ušću Nila.
Odnos s Egiptom, uostalom, nije bio isključivo neprijateljski.
Dio Šerdena, jedne od najčešće pominjanih skupina, Ramzes II je nakon tih sukoba uvrstio u sopstvenu tjelesnu gardu. Isti ratnici koji su jednom pljačkali egipatsku obalu, drugom prilikom su je branili kao plaćenici.
Ta dvostruka uloga, neprijatelja i saveznika u istom dahu, dodatno otežava svaki pokušaj da im se pripiše jedinstven identitet ili porijeklo.
Njegov sin Merenptah nasljeđuje isti problem.
Godine 1209. p.n.e., libijski poglavica po imenu Merjej sklapa savez sa skupinama koje egipatski pisari nazivaju Ekweš, Tereš, Luka, Šerden i Šekeleš, i zajedno napadaju deltu Nila.
Veliki natpis u Karnaku navodi da dolaze "sa sjevernih mora", bez ijedne dodatne pojedinosti o njihovoj stvarnoj domovini.
Egipatski pisari su mrtve brojali na dva različita načina – po odsječenim rukama i po odsječenim spolnim organima – što je istoričarima poslužilo kao neočekivan trag.
Čini se da su Ekweši bili obrezani, što je oslabilo pretpostavku da potiču isključivo iz Grčke.
Treći i posljednji veliki sukob vodi Ramzes III.
Prema njegovim natpisima, do tada su narodi sa mora već srušili Hetitsko carstvo, negdje oko 1200. p.n.e. Godine 1180. p.n.e. napadaju i uništavaju egipatsku trgovačku stanicu u Kadešu.
Dvije godine kasnije, u dvije velike bitke – kopnenoj kod Džahija i pomorskoj na ušću Nila, kod grada Xoisa – Ramzes III ih konačno poražava, 1178. p.n.e.
Natpis na steli iz Tanisa to opisuje kratko: "došli su iz mora u svojim ratnim brodovima" – rečenica koja se, u različitim varijantama, ponavlja u gotovo svakom egipatskom zapisu o njima.
Pobjeda je Egipat koštala više nego što su faraonovi natpisi bili spremni priznati.
Državna riznica je nakon rata bila toliko ispražnjena da radnici u selu Deir el-Medina, koji su gradili kraljevske grobnice, nisu na vrijeme dobili platu u žitu.
Njihov štrajk, zabilježen nekoliko godina kasnije, danas se smatra najstarijim poznatim radničkim štrajkom u pisanoj istoriji.
Imena bez adrese
Egipatski zapisi pominju najmanje devet različitih skupina: Šerden, Šekeleš, Luka, Tereš, Ekweš, Peleset, Čeker, Denjen i Vešeš.
Šerdene pominju sva tri faraona, Luku i Tereša dvojica od njih, a pojedina imena javljaju se samo jednom i nikad više.
Nijedna od tih skupina nije ostavila sopstveni pisani trag – sve što o njima znamo dolazi iz tuđih, gotovo isključivo egipatskih, izvora.
Teorije o porijeklu brojne su koliko i istraživači koji ih zastupaju.
Ime Šekeleš zvuči srodno Sikulima sa Sicilije, Šerden podsjeća na Sardinjane, a Luka se povezuje s kasnijim likijskim područjem u Maloj Aziji.
Peleset su, prema širokom naučnom konsenzusu, preci biblijskih Filistejaca, čije je ime kasnije dalo naziv čitavom regionu – Palestini. Etrurci, Mikenjani i Minojci se takođe spominju kao mogući kandidati, ali nijedan arheološki nalaz to do sada nije konačno potvrdio.
Eric Cline, profesor arheologije i autor knjige o kolapsu bronzanog doba, u razgovoru za World History Encyclopedia otvoreno priznaje da pouzdanog odgovora još nema.
Pretpostavlja da su neke skupine potekle sa Sicilije, Sardinije i iz južne Italije. Ostale su im se putem pridruživale kako su napredovale od zapada ka istoku Mediterana – iz današnje Grčke i Turske.
Njihovu tačnu domovinu, kaže, arheologija do danas nije uspjela odrediti, iako vjeruje da će taj dan jednom doći.
Cline inače tvrdi da je pogrešno tražiti jedan jedini uzrok za slom koji je u tom periodu pogodio čitav istočni Mediteran.
Opisuje ga kao splet istovremenih udara – suše, zemljotresa, prekinutih trgovačkih puteva i unutrašnjih pobuna – u kojem su narodi sa mora bili samo jedan, doduše najvidljiviji, od nekoliko faktora.
Čak su i kopnena kraljevstva poput Asirije i Elama, daleko od obale i nikad izravno napadnuta, propala u približno istom periodu.
Vraćao sam se tom popisu imena – Šerden, Šekeleš, Luka, Tereš, Peleset – nekoliko puta, i svaki put zvuče isto: kao poziv na uzbunu upućen protiv neprijatelja čije geografsko porijeklo, čini se, ni sami Egipćani nisu poznavali.
Ono što kosti čuvaju
Najkonkretniji trag u posljednjih nekoliko godina ne dolazi iz kamena, nego iz kostiju.
Godine 2019., međunarodni tim genetičara sa Instituta Max Planck analizirao je DNK deset skeleta iz Aškelona, filistejskog grada na obali današnjeg Izraela.
Odrasli sahranjeni tokom bronzanog doba genetski se nisu razlikovali od okolnog levantskog stanovništva.
Ali četvero odojčadi, sahranjenih ispod podova kuća iz ranog gvozdenog doba samo nekoliko generacija kasnije, nosilo je između 25 i 70 posto nasljeđa porijeklom iz južne Evrope.
Najbliže srodstvo pokazivalo je s Egejom, Sardinijom i Iberijskim poluostrvom.
Taj evropski genetski trag se, ipak, nije zadržao.
Već kod sljedeće generacije stanovnika Aškelona nauka ga više ne može otkriti. Novopridošli su se, čini se, izmiješali s lokalnim stanovništvom brzo i temeljito.
Dovoljno brzo da za sobom ostave prepoznatljivu grnčariju i arhitekturu, ali ne i genetski trag koji bi preživio više od dvije ili tri generacije.
Taj nalaz, međutim, govori samo o Filistejcima u Aškelonu – jednoj od možda desetak skupina koje su Egipćani ubrajali u narode sa mora.
Ostaje nejasno da li isti obrazac evropskog porijekla vrijedi i za Šerdene, Šekeleše ili Luku, jer slična genetska istraživanja njihovih pretpostavljenih naselja još nisu objavljena.
Njihovo sjeme više ne postoji
Nakon poraza kod Xoisa 1178. p.n.e., ime naroda sa mora nestaje iz svih poznatih zapisa istočnog Mediterana.
Papirus Harisa I, sastavljen u ime Ramzesa III, presuđuje im kratko i konačno: njihovo sjeme više ne postoji, njihovo srce i duša ugašeni su zauvijek.
Za Pelesete se ta presuda pokazala pogrešnom – preživjeli su kao Filistejci, dovoljno dugo da njihovo ime nadživi i faraona koji ih je, tvrdio je, zatro.
Za Šerdene, Šekeleše, Luku i Tereša, ta ista rečenica iz papirusa ostala je posljednja stvar ikad zapisana o njima.
Poslije 1178. p.n.e., nijedan poznat izvor u istočnom Mediteranu više ih ne pominje – ni po imenu, ni po plemenu, ni po jednoj jedinoj bici.
IZVORI
- Sea Peoples – World History Encyclopedia
- Interview: The Mysterious Bronze Age Collapse with Eric Cline – World History Encyclopedia
- Feldman, M. i dr., "Ancient DNA sheds light on the genetic origins of early Iron Age Philistines" – Science Advances
- Amurapi, pismo kralju Alašije (RS 18.147), u: J. Nougayrol i dr. (ur.), Ugaritica V, Imprimerie Nationale, Pariz, 1968.
- Eric H. Cline, 1177 B.C.: The Year Civilization Collapsed, Princeton University Press, 2014.
Aquarius
Istraživač nepoznatog koji voli dobru priču. Neću ti prodati senzaciju samo zbog klika. Ako ti se sviđaju moji tekstovi, tvoja podrška bi mi mnogo značila da nastavim dalje.