U istoriji NLO fenomena postoje slučajevi koji odjekuju snažnije od drugih, ali ne zato što su puni spektakularnih viđenja, već zato što ih prati tišina. Tišina koja prekriva tragove, briše imena i stavlja znak pitanja gdje bi trebali stajati odgovori.
Jedan takav slučaj desio se 1964. godine na rubovima Oklahoma Cityja, a do danas ostaje jedan od najmisterioznijih i najjezivijih primjera mogućeg zataškavanja u istoriji NLO istraživanja.
Noć kada se sve promijenilo
Mary R., djevojčica od jedanaest godina, živjela je sa roditeljima na farmi, daleko od gradske buke, a njihov najbliži susjed bio je udaljen skoro četiri kilometra.
Te noći, kako se priča, izbila je svađa između Mary i njenih roditelja. Niko nikada nije otkrio povod, osim što se pominjalo da su bili ljuti zbog njenih nedovršenih obaveza.
U afektu, Mary je istrčala iz kuće. Majka je htjela potrčati za njom, ali otac je rekao da je pusti da se ispuše.
Međutim, samo nekoliko trenutaka kasnije, kroz noć se začuo prodoran krik. Majka je izletjela iz kuće i zatekla nešto što nikada nije mogla zaboraviti – djevojčica je ležala na zemlji u bolovima, dok se iznad nje udaljavao leteći, svjetleći objekt, kasnije opisan kao “leteća pepeljara”.
U vazduhu se osjećao jak, gorak miris spaljenog mesa.
Mary nije mogla govoriti, jer je bila paralisana od bolova. Iako je više od 70% njenog tijela bilo zahvaćeno opekotinama, odjeća joj je bila netaknuta.
Pozvani su hitna pomoć i policija, ali umjesto lokalnih službi, stigla je nepoznata patrola iz Oklahoma Cityja i privatna ambulanta koja nije radila van svog područja.
Djevojčica je prvo primljena u obližnju bolnicu, a zatim – potpuno neočekivano – prebačena u vojnu bolnicu vazdušne baze Tinker, iako porodica nije imala vojni status.
I onda – nestanak
Samo dva dana kasnije, susjedi su svjedočili dolasku dva velika, tamnoplava kamiona, kakve često koristi vojska.
Viđeni su neki ljudi kako iznose stvari iz kuće porodice R i nakon toga, nastupila je zlokobna tišina. Porodica je nestala bez riječi, bez tragova i bez oproštaja.
Kada je lokalni istraživač paranormalnog, Robert Stiff, čuo za ovaj slučaj, odmah je znao da tu nešto ne štima.
Nije se radilo o nikakvom fanatiku, već o racionalnom čovjeku, akademiku i medicinskom stručnjaku.
Ali, priča o izgorjeloj djevojčici bez tragova na odjeći, o kamionima, vojnoj bolnici i nestanku cijele porodice bilo je nešto što jednostavno nije mogao ignorisati.
Pokušao je doći do informacija preko svojih kontakata u vojsci. Jedan od njih, u povjerenju, rekao mu je da se porodica R. vjerovatno nalazi u Washingtonu, zajedno sa svom svojom imovinom.
U međuvremenu, medicinska sestra iz bolnice priznala je da se sjeća Mary: “Viđala sam mnogo slučajeva s opekotinama, ali ovo… više od 70% tijela, a odjeća netaknuta. Takvo nešto još nisam vidjela.”
Pozivi koji nikada nisu prestajali
Nakon što je počeo dublje kopati, Stiff je počeo dobijati čudne pozive. U periodu od šest mjeseci, primio je trinaest poziva, iza kojih je uvijek stajao nepoznati muški glas.
Glas ga je upozoravao da prekine istragu, govoreći mu da su informacije koje ima “beskorisne” i da “neće pomoći”.
Svaki put, pozivi su postajali sve ličniji. Glas je znao za njegovu poštu, njegove planove, čak i za istraživačke teorije koje je dijelio samo sa dvije osobe.
Jedan od najjezivijih trenutaka desio se kada je pozivatelj spomenuo njegovu “teoriju poređenja”, za koju niko van njegovog najužeg kruga nije mogao znati. Bio je to jasan znak da neko prati sve što radi.
Istovremeno, počeo je dobijati i pisma. Neka su bila potpisana samo sa “prijatelj”, a neka sa nejasnim upozorenjima.
Jedno od tih pisama je čak ubačeno direktno u njegovo sanduče, bez poštanske marke ili bilo kakve evidencije. U njemu je stajalo: “Stani sada ili će djelovati. Vjeruj mi, hoće.”
Medijska tišina
Stiff je pokušao dobiti javni prostor. Lokalna televizija mu je ponudila gostovanje, i on je bio spreman ispričati svoju priču.
Ali noć prije snimanja, producent mu je jasno rekao: “Spomeneš li Mary, emisija se ukida. I ne samo taj dio, nego cijela emisija.”
Da stvari budu još konfuznije, senator koji mu je ranije obećao pomoć oko deklasifikacije vojnih dokumenata iznenada je povukao svoju podršku bez ikakvog objašnjenja.
Ljudi iz baze Tinker koji su mu ranije pomagali, počeli su ga izbjegavati, a svi svjedoci odjednom su “zaboravili” tamnoplave vojne kamione. Sve se urušavalo…
Stiff se ubrzo suočio sa zdrastvenim problemima. Nakon bolničkog tretmana, dok se oporavljao, dobio je lažno pismo da mu je otkazana saradnja sa magazinom u kojem je godinama radio.
Ipak, poziv urednici razotkrio je istinu – nikada nije otpušten. Neko ga je jednostavno pokušavao izolovati.
Nakon posljednjeg poziva u kojem mu je jasno rečeno: “Zauvijek ćemo znati šta radiš. Ne možeš pobijediti.” – sve je stalo. Više nije bilo poziva, ni pisama. Samo tišina.
Šta se zapravo dogodilo?
Stiff je kasnije povremeno učestvovao u istraživanjima NLO fenomena, ali nikada više sa istim žarom. U svojoj knjizi iz 1974. godine The New UFO Breakthrough, autori Joan Whritenour i Brad Steiger koristili su njegovu dokumentaciju da ispričaju priču o Mary R. i svemu što je uslijedilo poslije toga.
Međutim, pravi trag nikada nije pronađen. Niko ne zna šta se dogodilo toj djevojčici, niti gdje se njena porodica danas nalazi.
Robert Stiff, koji je isprva bio skeptik, do kraja svog djelovanja bio je uvjeren da su NLO-i stvarni i da njihove namjere nisu miroljubive.
Smatrao je da većina slučajeva ne govori o “spasenju” i “prosvjetljenju” čovječanstva, već o napadima, povredama, otmicama i nepoznatoj sili koja nas posmatra i možda priprema teren za nešto mnogo veće.
“Oni nisu ovdje da nam pomognu. Došli su da uzmu ono što žele. A jedina prava nepoznanica jeste – kada će odlučiti da to učine otvoreno.”
Izvor: Saucer Scoop Magazine, Stiff, Steiger, Whritenour, “The New UFO Breakthrough“
