Misterija leta 739

U samom jeku Hladnog rata, proljeća 1962. godine, svijet je bio pozornica tihog, nevidljivog sukoba. Napetost između supersila visjela je u zraku, ali u džunglama Jugoistočne Azije, u Vijetnamu, ta tiha prijetnja polako se pretvarala u otvoreni plamen.

Sjedinjene Američke Države bile su, barem službeno, još uvijek samo posmatrač, javno umanjujući svoju ulogu tvrdeći da pružaju tek “savjetodavnu” pomoć.

Ali iza kulisa odvijala se jedna od najtajnijih operacija tog doba – operacija koja će običnu transportnu misiju pretvoriti u jednu od najvećih neriješenih misterija u istoriji avijacije.

Kako bi sačuvala iluziju neuplitanja i održala ono što se u špijunskom žargonu naziva “uvjerljivom negacijom” (plausible deniability), američka vojska je pribjegla lukavstvu.

Umjesto da za transport elitnih trupa koriste vlastite, prepoznatljive vojne avione, unajmili su civilne avioprijevoznike.

U ovoj tajnoj logističkoj mreži, ključnu ulogu igrala je kompanija Flying Tiger Line, veterani zračnog transporta, poznati po svojoj pouzdanosti u prethodnim sukobima.

Upravo u ovom svijetu tajni i prikrivanja počinje priča o letu 739 – tihi prolog rata koji će uskoro potresti svijet.

Ljudi osuđeni na tišinu

Centralni akter ove drame bio je Lockheed L-1049H Super Constellation, moćni četveromotorni avion s propelerima, registracije N6921C.

Star svega pet godina, smatran je radnim konjem neba – pouzdanim i prostranim. Za komandama je sjedila iskusna jedanaestočlana civilna posada, predvođena kapetanom Gregoryjem P. Thomasom.

Ali teret koji je ovaj avion nosio bio je sve samo ne civilni.

U njegovoj utrobi nalazilo se 96 putnika – 93 američka vojnika iz specijalne jedinice Ranger i njihova tri vijetnamska saveznika.

Ovo nisu bili obični vojnici. Bili su to stručnjaci za komunikacije, elektroniku i ratovanje u džungli, koje je odabrala administracija predsjednika Johna F. Kennedyja za misiju toliko tajnu da su morali ostaviti sve lične stvari kod kuće.

Njihov zadatak bio je strogo klasificiran i do danas ostaje obavijen velom tajne. Sama odluka da se tako važan ljudski teret prevozi civilnim avionom govori o dubini zavjere i želji da se po svaku cijenu izbjegne odgovornost ukoliko nešto pođe po zlu.

Nesreća bi, naravno, bila pripisana civilnoj kompaniji, a ne američkoj vojsci, čime bi se prikrila prava priroda njihovog prisustva u Vijetnamu.

Upravo ta strategija postat će temelj za brojne teorije koje će se rađati iz pepela nestalog aviona.

Putovanje u nepoznato

Avion je poletio 14. marta 1962. iz zračne baze Travis u Kaliforniji, a njegovo krajnje odredište bio je Saigon.

Plan leta predviđao je četiri zaustavljanja radi dopune goriva – Honolulu, otok Wake, Guam i Filipini.

Već na prvoj etapi, iznad beskrajnog plavetnila Pacifika, počeli su se javljati prvi znaci problema.

Nakon slijetanja u Honolulu, prijavljeni su problemi s paljenjem motora broj 1 i 3. Mehaničari su obavili potrebne popravke, ali sjeme sumnje već je bilo posijano.

Avion je nastavio let prema sićušnom otoku Wake, usamljenoj tački usred beskrajnog okeana. Tamo se isti problem ponovo pojavio – na motorima broj 1 i 3.

Iako su izvještaji tvrdili da je kvar “riješen”, ponovljena priroda problema sugerirala je da se radi o dubljem, sistemskom kvaru koji nije bio saniran.

Koliko su temeljne mogle biti popravke na tako udaljenoj lokaciji, daleko od napredne opreme?

Avion je, nakon promjene dijela posade, nastavio put prema Guamu, gdje je sletio bez incidenata, a putnici i posada su se nakratko odmorili.

Nisu ni slutili da je to posljednji put da će osjetiti čvrsto tlo pod nogama.

Posljednji poziv

15. marta u 12:57 GMT, let 739 poletio je sa Guama prema svojoj posljednjoj etapi – zračnoj bazi Clark na Filipinima.

Avion je imao goriva za više od devet sati leta, iako je putovanje trebalo trajati nešto više od šest.

Ubrzo nakon polijetanja, kapetan Thomas je zatražio i dobio dozvolu da se popne na visinu od 18.000 stopa, ne navodeći razloge za ovu odluku.

U 14:22 GMT, iz kokpita je stigao rutinski izvještaj o poziciji. Kapetan je mirnim, profesionalnim glasom javio da se nalaze 280 nautičkih milja zapadno od Guama.

U njegovom glasu nije bilo ni traga panici, niti naznake bilo kakvog problema. Komunikacija je bila savršeno čista.

To je bio posljednji poziv sa leta 739.

Sljedeće javljanje bilo je zakazano za 15:30. Minute su prolazile, a kontrolori leta u Guamu, boreći se sa jakim radio šumom, pokušavali su uspostaviti kontakt.

Odgovora nije bilo, a tišina je polako ispunjavala radio frekvenciju, pretvarajući prazninu u sve zloslutniji znak.

Ako je avion imao problema, posada bi odmah uputila poziv u pomoć. Ipak, činjenica da to nisu učinili i da je svaka komunikacija naprosto presječena, govorila je samo jedno: dogodilo se nešto katastrofalno, iznenadno i potpuno neočekivano.

Šest sati kasnije, nakon procjene da je i posljednja kap goriva potrošena, avion je službeno proglašen nestalim, a sudbina 107 ljudi visila je negdje u beskrajnoj tami Pacifika.

Vatrena kugla na nebu

Dok je na kopnu rasla panika, na pučini se odvijala drugačija drama. Liberijski tanker, SS T.L. Lenzen, plovio je svojom rutom, koja se, igrom sudbine, presijecala s posljednjom poznatom putanjom leta 739.

Oko 15:30 GMT, pet članova posade svjedočilo je prizoru koji će im se zauvijek urezati u pamćenje.

Prvo su visoko na nebu, iznad sebe, primijetili bijeli trag, poput ožiljka na tamnom noćnom nebu. Trag je nestao iza oblaka, a potom je uslijedila eksplozija.

Opisali su je kao zasljepljujuću, “izuzetno svijetlu” vatrenu kuglu s bijelim jezgrom i crveno-narandžastim rubom.

Ključni detalj koji je kasnije zaintrigirao istražitelje bio je opis eksplozije koja se odvila u “dva pulsa”, trajući svega dvije do tri sekunde.

Iz te vatrene lopte odvojila su se dva užarena objekta, nejednake veličine, i počela padati prema okeanu različitim brzinama.

Kapetan tankera odmah je promijenio kurs i započeo potragu. Šest sati su pretraživali neprozirnu tamu okeana, ali nisu pronašli apsolutno ništa.

Nije bilo nikakve olupine, tragova nafte, niti tijela. Njihovo svjedočanstvo, poslano s zakašnjenjem zbog problema s komunikacijom, pokrenut će jednu od najvećih potraga u istoriji.

Bezuspješna potraga

Američka vojska pokrenula je operaciju potrage epskih razmjera. Više od 1,300 ljudi, 48 aviona i osam brodova pretraživalo je 370,000 kvadratnih kilometara okeana.

Osam dana su češljali Pacifik, ali su se vratili praznih ruku. Jedini potencijalni trag bila je jedna strunjača pronađena daleko od mjesta eksplozije.

Potraga je obustavljena uz zaključak da je preživljavanje u okeanu nemoguće.

Zbog potpunog nedostatka fizičkih dokaza, američki Ured za civilnu aeronautiku (CAB) nije mogao donijeti konačan zaključak.

Ipak, na temelju svjedočanstva posade tankera, naveli su da je avion “vjerovatno eksplodirao u letu”.

Svih 107 putnika i članova posade proglašeni su nestalima, sa pretpostavkom da nisu preživjeli.

Neuspjeh da se pronađe i najmanji komadić aviona nakon tako masivne eksplozije i potrage ostaje centralna zagonetka.

Kako je moguće da avion od nekoliko desetina tona samo tako jednostavno “ispari”?

Kvar, sabotaža ili nešto treće?

U vakuumu bez dokaza, to je bilo plodno tlo za mnoge teorije:

• Tehnički kvar: Najlogičnija teorija, potkrijepljena problemima s motorima u Honoluluu i na Wake Islandu. Motori Wright R-3350 bili su poznati po svojoj nepouzdanosti. Moguće je da je jedan od njih katastrofalno otkazao, izazvavši požar i eksploziju. Ali, zašto nije bilo poziva u pomoć?
• Sabotaža: Jeziva koincidencija da je drugi avion iste kompanije, također na vojnoj misiji, pao istog dana na Aljasci, potaknula je sumnje. Istraga je otkrila da je pristup avionu na Guamu bio moguć, jer je područje bilo slabo osvijetljeno i bez nadzora. Da li je netko postavio bombu? Opet, nedostatak dokaza i činjenica da nitko nikada nije preuzeo odgovornost čine ovu teoriju malo vjerovatnom.
• Grom i eksplozija goriva: Hipoteza koja se savršeno poklapa sa svjedočenjem s tankera i poznatim slučajem TWA leta 891. Međutim, posada tankera je izjavila da u vrijeme eksplozije nije bilo grmljavinskog nevremena.

Tihi svjedok

Uprkos činjenici da su vojnici poginuli na tajnoj misiji u zoru Vijetnamskog rata, njihova imena nikada nisu uklesana na Spomen zid Vijetnamskog rata u Washingtonu. Službeno objašnjenje glasi da “nisu bili u borbenoj zoni”.

Ta odluka je vrhunac ironije. Ljudi koji su žrtvovali živote za tajnu operaciju, postali su žrtve te iste tajnosti čak i u smrti.

Državna logika ih je izbrisala kako bi sačuvala narativ.

Tek 2021. godine, skoro šezdeset godina kasnije, organizacija “Wreaths Across America” podigla je spomenik s njihovim imenima u državi Maine.

To je jedino mjesto na svijetu gdje su imena 107 duša s leta 739 upisana u kamen, tihi svjedok njihove žrtve.