Ubistva u Villisci: Zločin koji je prestravio Ameriku

Villisca, Iowa, u junu 1912. godine, izgledala je kao prizor sa razglednice američkog Srednjeg zapada. Glavne ulice, još uvijek mješavina prašine i makadama, ponosno su svjedočile napretku – električnoj rasvjeti, telefonskim linijama i željezničkoj pruzi Burlington koja je grad povezivala sa svijetom.

U toj zajednici od nešto više od dvije hiljade duša svi su se međusobno poznavali; poslovi su se sklapali na riječ, a nedjelje bile rezervisane za crkvu.

U srcu tog malog grada, u urednoj bijeloj kući na adresi 508 East Second Street, živjela je porodica Moore.
Josiah B. Moore (43) bio je stub lokalnog života. Nije bio samo trgovac – bio je oličenje američkog sna.

Nakon godina provedenih radeći za uticajnog senatora Franka F. Jonesa, Josiah se osamostalio i otvorio vlastitu trgovinu poljoprivredne opreme John Deere – hrabro, gotovo prkosno, tačno preko puta svog bivšeg poslodavca.

Posao je cvjetao. Ljudi su voljeli Joea: bio je energičan, uspješan i, što je najvažnije, pošten.

Njegova supruga, Sarah Montgomery Moore (39), bila je jednako cijenjena. Aktivna u Prezbiterijanskoj crkvi, bila je duša društvenog i vjerskog života.

Te nedjelje, 9. juna 1912., Sarah je bila posebno zauzeta i ponosna. Organizovala je godišnji “Dan djeteta” u crkvi.

Bio je to jedan od onih ljepljivih, vrućih junskih dana u Iowi. Do večeri, crkva je bila puna.

Cijeli grad je došao da gleda djecu kako recituju, pjevaju i izvode program koji je Sarah mjesecima pripremala.

Među njima je bilo i njenih četvero djece: Herman (11), Katharine (10), Boyd (7) i mali Paul (5).

Nakon programa, dječija graja ispunila je ljetni sumrak. Katharine je upitala majku mogu li njene prijateljice, sestre Stillinger, prespavati kod njih.

Ina (8) i Lena (12) bile su kćerke Josepha i Sare Stillinger, komšija koji su živjeli nedaleko. Sarah Moore se nasmiješila i pristala. Ko bi odbio takav jednostavan, nevin zahtjev?

Grupa – Josiah, Sarah, njihovo četvero djece i sada dvije male gošće – krenula je kući oko 21:30. Svjetla fenjera plesala su po prašnjavom putu dok su se smijali i prepričavali uspjehe večeri.

Kuća Mooreovih bila je udaljena tek nekoliko blokova. Stigli su između 21:45 i 22:00.

Djeca su vjerovatno dobila kolačiće i mlijeko prije spavanja. Josiah je provjerio stoku i zaključao štalu. Svjetla u kući su se pogasila, jedno po jedno.

Lena i Ina smjestile su se u gostinjsku sobu u prizemlju. Gore, u glavnoj spavaćoj sobi, spavali su Josiah i Sarah. Preko puta hodnika, u manjoj sobi, spavalo je njihovo četvero djece.

Mir je pao na Villiscu. Vrelina noći bila je teška. U daljini se čuo samo zvižduk kasnog voza koji je prolazio kroz grad.

Unutar kuće u East Second Streetu, neko je već čekao. Ili je, možda, ušao kroz nezaključana vrata dok je porodica još bila u crkvi.

Dokazi pronađeni kasnije – dva opuška cigarete na tavanu – sugerisali su da je ubica strpljivo sjedio u mraku iznad njih, slušajući dječiji smijeh, pripreme za spavanje, a zatim i duboku tišinu.

Krvavo jutro

Ponedjeljak, 10. juni, osvanuo je jednako vruć i težak. Mary Peckham, prva komšinica Mooreovih, ustala je rano, oko 5:00 ujutro, da raširi veš prije nego što sunce postane prejako.

Dok je radila, bacila je pogled prema kući Mooreovih. Bilo je čudno tiho.

Kuća koja je inače vrvjela životom – Josiah bi u ranim satima hranio konje, a djeca bi trčala po dvorištu – sada je bila sablasno tiha. Zavjese su bile navučene, što je odmah izgledalo neobično.

Do 7:00 ujutro, Maryna početna zbunjenost pretvorila se u tihu zebnju. Mooreovi su bili poznati po tome što rano ustaju.

Prišla je vratima i pokucala. Ništa. Pokušala je otvoriti vrata, ali bila su zaključana iznutra. Obišla je kuću, dozivala ih, ali jedini odgovor bila je tišina. Primijetila je da niko nije pustio ni kokoške iz štale.

Sada već uplašena, Mary Peckham je telefonirala Josiahovom bratu, Rossu Mooreu.

Ross je stigao ubrzo nakon 8:00. I on je lupao i dozivao. Bez odgovora. Izvadio je svoj primjerak ključa od kuće.

Otključao je ulazna vrata i ušao u zamračeni dnevni boravak. Mary Peckham je ostala na trijemu, previše uplašena da uđe.

Ross je prvo otišao do gostinjske sobe u prizemlju, gdje su znale spavati posjete. Otvorio je vrata. U polumraku je vidio dva mala oblika na krevetu, prekrivena plahtom.

Tada je osjetio miris. Gust, metalan, sladunjav miris bakra i nečeg trulog. Miris klanice.

Vidio je tamne mrlje na posteljini. Shvatio je da to nisu sjene.

Ross Moore je izletio iz kuće, blijed kao krpa. Pogledao je Mary Peckham i uspio izustiti: “Mary, zovi šerifa. Neko je ubijen.”

Vijest je putovala brzinom požara. Prije nego što je gradski šerif, Henry “Hank” Horton, stigao, telefonska centrala je izdala “opšte zvono” – poziv koji je obavijestio svakoga u gradu da se nešto strašno dogodilo kod Mooreovih.

A onda je Villisca postala rulja.

Kuća užasa i haosa

Prije nego što je šerif Horton uspio osigurati mjesto, desetine, a zatim i stotine ljudi pohrlile su u kuću. To nije bila istraga; bio je to morbidni spektakl.

Ljudi su gazili kroz lokve krvi, otvarali ormare, dirali zidove. Neki su, kako se kasnije pričalo, uzimali “suvenire” – komadiće krvave posteljine.

Ono što su zatekli bilo je djelo nezamislive brutalnosti.

U gostinjskoj sobi u prizemlju ležale su Ina i Lena Stillinger. Tijela su im bila unakažena.

Gore, u glavnoj spavaćoj sobi, ležali su Josiah i Sarah. Ubica je počeo ovdje.

Josiah je primio najviše udaraca – lice mu je bilo smrskano do neprepoznatljivosti, kao da je ubica u njega sasuo sav svoj bijes.

Preko puta, u dječijoj sobi, ležalo je četvero djece Mooreovih, također ubijenih u svojim krevetima.

Svih osmero žrtava ubijeno je sjekirom. Sjekira je pronađena u gostinjskoj sobi, naslonjena na zid. Pripadala je Josiahu Mooreu. Bila je krvava, ali obrisana.

Prizor je bio ritualan, bizaran. Ubica se nije samo svetio; izvodio je neki mračni performans.

• Prekrivena ogledala: Svako ogledalo i svaka staklena površina u kući bili su prekriveni odjećom ili tkaninom. Kao da ubica nije mogao podnijeti svoj odraz, ili odraz svojih žrtava.
• Svjetlost: U sobi na spratu pronađena je kerozinska lampa čiji je stakleni cilindar bio skinut, a fitilj smanjen da daje samo tračak svjetla – dovoljno da se vidi u mraku, ali nedovoljno da probudi.
• Slanina: Na stolu u kuhinji stajao je tanjir sa komadom sirove slanine, teškim skoro dva kilograma. Pored njega je bio hljeb, kao da je ubica pripremao obrok.
• Krvava voda: U kuhinji je stajala zdjela puna vode pomiješane s krvlju, gdje je ubica očigledno prao ruke.

Vrhunac užasa bio je detalj koji su istražitelji primijetili kod Lene Stillinger (12). Za razliku od ostalih, koji su izgledali ubijeni u snu, Lena je pronađena poprečno na krevetu.

Na ruci je imala odbrambenu ranu. Bila je budna. Borila se. Njeno tijelo je bilo namjerno pozicionirano u seksualno sugestivnu pozu, iako obdukcija nije potvrdila silovanje.

Doktori su procijenili da su se ubistva dogodila negdje između ponoći i 2 sata ujutro.

Osam ljudi, uključujući šestero djece, masakrirano je u maloj, škripavoj kući, a da niko od komšija nije čuo ništa osim, kako je jedan kasnije rekao, “zvuka koji je ličio na prigušeni jecaj.”

Istraga je bila kompromitovana od prve minute. Tragovi stotina ljudi uništili su bilo kakve otiske.

Krvavi psi tragači dovedeni su na scenu, ali su samo besciljno trčali u krug prije nego što su se izgubili u rijeci koja je proticala kroz grad.

Villisca je bila zaključana. Strah je bio opipljiv. Svaki stranac je bio sumnjivac. Svaki komšija je gledao drugog sa strahom.

Lov na fantoma

Potraga za ubicom pretvorila se u nacionalnu senzaciju i lokalni lov na vještice. Osumnjičenih je bilo mnogo, ali tri imena su isplivala iznad ostalih, trujući grad godinama koje su dolazile.

“Rival” – Frank F. Jones

Ako je postojao neko u Villisci ko je mrzio Josiaha Moorea, to je bio državni senator Frank F. Jones. Jones je bio stari novac, moćnik koji je Villiscu držao u šaci.

Josiah je bio njegov štićenik, sve dok ga nije izdao – barem u Jonesovim očima – otvorivši konkurentsku radnju koja mu je preotimala mušterije.

Ali motiv nije bio samo poslovni. Šaputalo se po gradu o mračnijoj tajni: da je Josiah Moore imao aferu sa Jonesovom snahom, Donom.

Da li je stari senator, bijesan zbog dvostruke izdaje (poslovne i lične), odlučio da uništi čovjeka koji ga je ponizio?

Jones je imao čvrst alibi za tu noć. Ali teorija nije bila da je on držao sjekiru. Teorija je bila da je platio nekome da to uradi.

“Plaćenik” – William Mansfield

Ako je Jones bio naručilac, William “Blackie” Mansfield bio je izvršilac. Mansfield je bio plaćeni ubica iz Illinoisa, povezan sa nizom gotovo identičnih zločina sjekirom u drugim državama.

Detektiv J.N. Wilkerson iz agencije Burns bio je uvjeren da je Mansfield ubica.

Wilkerson je otkrio da su se slična ubistva – cijele porodice ubijene sjekirom u snu, sa prekrivenim ogledalima – dogodila u Coloradu, Kansasu i Illinoisu.

Vjerovao je da je Mansfield ubio porodicu Moore po Jonesovom nalogu. Mansfield je čak bio uhapšen i optužen 1916. godine, četiri godine nakon ubistava.

Međutim, njegov alibi (bio je u Illinoisu u vrijeme ubistava, što su potvrdili svjedoci) bio je dovoljno jak. Oslobođen je, a teorija o plaćenom ubici je propala.

“Propovjednik” – Velečasni George Kelly

Od svih osumnjičenih, George Kelly je bio najbizarniji. Bio je putujući prezbiterijanski propovjednik, sitan Englez sa čudnim, prodornim pogledom.

Bio je prisutan u Villisci te noći. Štaviše, prisustvovao je “Danu djeteta” koji je Sarah Moore organizovala.

Kelly je napustio grad vozom u ranim jutarnjim satima 10. juna, prije nego što su tijela otkrivena.

Njegovo ponašanje bilo je krajnje sumnjivo. Pisao je opsesivna, duga pisma istražiteljima, nudeći “pomoć”.

Kasnije je, predstavljajući se kao detektiv Scotland Yarda, uspio dobiti privatni obilazak kuće ubistva.

Kelly je bio poznat po mentalnoj nestabilnosti, optužbama za voajerizam i fiksaciji na mlade djevojke. Godinama kasnije, 1917., pritisnut od strane istražitelja, Kelly je pukao. Priznao je sve.

Njegovo priznanje bilo je zastrašujuće. Tvrdio je da je, dok je hodao kući te noći, čuo glas. “Idi dalje,” rekao je glas. “Slijedi me.”

Glas ga je, tvrdio je, odveo do kuće Mooreovih i naredio mu da “ubije svu djecu”.

Priznanje je bilo šokantno. Kellyju je suđeno. Dva puta. Prvi put porota nije mogla donijeti odluku.

Drugi put, njegov advokat je uspješno tvrdio da je priznanje iznuđeno od mentalno bolesnog čovjeka. George Kelly je oslobođen.

“Serijski ubica” – Henry Lee Moore

Postojala je i četvrta, možda najstrašnija mogućnost. Šta ako ubica nije imao nikakve veze sa Villiscom? Šta ako je bio samo fantom koji je sišao s voza?

Ova teorija ukazuje na čovjeka po imenu Henry Lee Moore (nije u srodstvu sa žrtvama). Samo nekoliko mjeseci nakon masakra u Villisci, Henry Lee Moore je u Missouriju sjekirom ubio svoju majku i baku.

Sličnosti su bile jezive. Zločin se dogodio noću, žrtve su spavale, a oružje je bila sjekira.

Da li je moguće da je čovjek sa sjekirom putovao željeznicom, ostavljajući krvavi trag širom Srednjeg zapada, a Villisca je bila samo jedna, najstrašnija stanica na njegovom putu?

Joseph Stillinger, otac ubijenih djevojčica, čak je rekao da je čovjek koji liči na Henryja Lee Moorea, pod imenom “Hellum”, kratko radio za njega u proljeće 1912. godine, prije nego što je nestao.

Kuća koja pamti

Niko nikada nije osuđen za ubistva u Villisci. Grad se nikada nije oporavio. Komšija se okrenuo protiv komšije, optužbe su letjele, a reputacije su uništavane.

Strah je podijelio zajednicu koja je nekada bila definisana povjerenjem.

A kuća… kuća je ostala.

Godinama je mijenjala vlasnike, propadala, sve dok nije otkupljena i restaurirana u stanje u kakvom je bila te kobne noći 1912. godine.

Danas je Kuća ubistava sjekirom u Villisci (Villisca Axe Murder House) turistička atrakcija. Ljudi mogu doći u obilazak. Oni najhrabriji mogu platiti da prenoće.

Oni koji su proveli noć unutra kunu se da kuća nije prazna.

To je postalo jedno od najpoznatijih mjesta za paranormalne istraživače u Americi. Izvještaji su uvijek isti: posjetioci čuju jasan zvuk dječijeg smijeha iz sobe na spratu.

Snimljeni su elektronski glasovni fenomeni (EVP) na kojima dječiji glasovi šapuću “Bježi” ili “Šta si uradio?”.

Lopte se kotrljaju same od sebe. Vrata ormara se otvaraju i zatvaraju. Ljudi prijavljuju da ih je nešto nevidljivo uštinulo, gurnulo ili im povuklo kosu.

Najčešći fenomen je osjećaj neopisive tuge ili iznenadnog, iracionalnog bijesa koji obuzme posjetioce.

Dugo se smatralo da su to samo priče za turiste i lovce na duhove. A onda se dogodio 7. novembar 2014.

Te noći, Robert Steven Laursen Jr., paranormalni istraživač iz Wisconsina, bio je u kući sa svojom grupom.

Bilo je oko 12:45 ujutro – otprilike u isto vrijeme kada se vjeruje da su se dogodila ubistva 1912. godine.

Laursen je bio sam u dječijoj sobi na spratu, navodno “provocirajući” duhove.

Njegovi prijatelji su čuli vrisak. Pronašli su ga sa zabodenim nožem u grudima.

Laursen je preživio. Policiji je kasnije rekao da nema apsolutno nikakvog sjećanja na to šta se dogodilo.

Sjećao se da je bio u sobi, a sljedeće čega se sjeća je buđenje u bolnici. Slučaj je zaveden kao samopovređivanje.

Ali za one koji proučavaju Villiscu, to je bio jeziv podsjetnik.

Više od stotinu godina nakon što je nepoznata ruka podigla sjekiru, kuća na adresi 508 East Second Street još uvijek traži krv.