Negdje drugo: Čudni slučajevi ljudi koji su teleportovali

U ogromnom univerzumu neobjašnjivih fenomena, postoje priče koje se izdvajaju ne samo zbog svoje bizarnosti, već i zbog kredibiliteta svjedoka kao i fizičkih dokaza koji prkose logici.

Možemo ih svrstati u kategoriju “visoke neobičnosti”, jer su događaji opisani u njima toliko čudni da se ne uklapaju ni u jedan poznati obrazac.

Dva takva slučaja, o kojima ćemo pisati u ovom tekstu, možda zvuče kao naučna fantastika, ali iza njih stoje ugledni svjedoci, višestruka svjedočenja, pa čak i materijalni dokazi koji su analizirani u laboratoriji.

Zaronićemo mnogo dublje od obične priče, zato se spremite na još jedno putovanje izvan granica poznate stvarnosti.

Florensio Lara i pijesak sa drugog kraja svijeta

Da bismo razumjeli težinu ovog slučaja, prvo moramo razumjeti čovjeka koji je u njegovom središtu.

Florensio Luiz Lara, poznat širom Španije kao “Flores el Gaditano” (Flores iz Kadiza), nije bio samo marginalac željan pažnje.

Bio je to cijenjen i vrlo popularan pjevač flamenka, strastvenog španskog umjetničkog izraza koji obuhvata emotivnu pjesmu, izražajan ples i virtuozno sviranje gitare. Postigao je veliku slavu i bogastvo zahvaljujući svom talentu.

Ono što ovu priču čini još uvjerljivijom je njegov ugled kao ozbiljnog umjetnika i porodičnog čovjeka. Nije imao nikakvu potrebu za publicitetom ove vrste, jer to bi moglo samo naštetiti njegovoj karijeri u konzervativnoj Španiji 1970-tih godina.

NLO iznad Palmara

A sada se vratimo u 6. septembar 1978. godine. Florensio, tada čovjek od 57 godina, provodio je mirno jutro u svom povrtnjaku u ruralnom području Palmar, u provinciji Kadiz.

Oko 11 sati, dok je čekao da se njegov bokal napuni vodom sa izvora, pažnju mu je privukla intenzivna svjetlost na nebu, koju je kasnije opisao kao “svjetlost aparata za varenje” okruženu sivkastim prstenom.

Objekat, ne veći od volana automobila, lebdio je nekih 20-tak metara iznad drveća.

Iako je osjećao rastući strah, Florensio je iskusio nešto što mnogi svjedoci NLO-a opisuju kao “neobjašnjivu mogućnost bijega”. Umjesto toga, osjećao se primoranim da krene prema objektu.

Dok se približavao, obuzeo ga je talas iscrpljenosti i pao je na koljena.

U tom trenutku, svjetlo se pojačalo, a objekat se uputio ka njemu. Florensia je obuzeo potpuni užas, ali tijelo ga nije slušalo – bio je paralizovan.

Svijet oko njega je upao u tamu, kao da je sumrak pao u sred dana.

Sjedeće čega se sjećao bilo je da se nalazi na potpuno drugom mjestu. Tlo ispod njegovih nogu bilo je pješčano, a horizont se činio prirodno zakrivljenim, kao da se nalazi unutar divovske, providne kupole.

Dok je tako stajao zbunjen, začuo se jasan, bestjelesni glas koji mu je na španskom jeziku naredio: “Uzmi malo pijeska.”

Mehanički je poslušao, zgrabio šaku pijeska i stavio ga u džep svojih pantalona. Glas mu je naredio da to ponovi.

U sljedećem treptaju oka, ponovo je bio na svom imanju, stojeći pored izvora koji je odavno prelio njegov bokal.

Bilo je već 14:30. Prošla su tri sata njegovog života, a on nije imao pojma šta se dogodilo. Tek kada se vratio u kuću i sjetio se čudnog “sna”, provjerio je džep. Bio je pun pijeska. Dokaz je bio stvaran.

Analiza pijeska

Florensio je sačuvao pijesak i, boreći se sa nesanicom i ankziosnošću, na kraju je kontaktirao poznate španske NLO istražitelje, novinara Juana Joséa “J.J.” Beníteza i Joaquína Gómeza Sereña.

Oni su ovaj slučaj shvatili veoma ozbiljno i organizovali analizu pijeska.

Uzorak je prvo poslan na Institut za nauku o materijalima u Sevilji (ICMSE). Prvi rezultati su bili zapanjujući: pijesak nije odgovarao geologiji regije Kadiz.

Daljnjom analizom otkriven je ključni trag: gotovo potpuno odsustvo polena.

Polen je mikroskopski i sveprisutan. Njegovo odsustvo sugeriše da uzorak dolazi iz okruženja koje je ili sterilno ili izuzetno izolovano, poput dubokog okeana, pustinje bez vegetacije ili polarnih regija.

Kako bi dobili definitivno mišljenje, istražitelji su uzorak poslali i američkom mikrobiologu, dr. Walteru Macku (neki izvori navode dr. Waltera C. McCronea, poznatog mikroanalitičara).

Zaključak je bio nevjerovatan: sastav i karakteristike pijeska, uključujući specifične minerale i dijatomeje (vrsta algi), poklapale su se sa uzorcima iz područja rijeke Coppermine u Sjeverozapadnim teritorijama Kanade, više od 200 km unutar Arktičkog kruga.

Udaljenost između Kadiza u Španiji i ovog područja je preko 5.000 kilometara.

Skepticizam

Skeptici su, naravno, pokušali osporiti slučaj. Da li je Florensio sve izmislio?

To se činilo malo vjerovatnim sa obzirom na njegov status i nedostatak motiva.

Da li je mogao sam nabaviti pijesak?

Kako bi španski pjevač 1978. godine došao do geološki čistog uzorka pijeska sa zabačene arktičke lokacije, bez kontaminacije lokalnim polenom?

Najveće pitanje, međutim, ostaje: zašto?

Ako su ga otela napredna bića, zašto bi mu namjerno naredili da uzme dokaz? To se kosi sa uobičajenom idejom o tajnim otmicama.

Neki teoretiziraju da je to bila poruka, namjerni čin otkrivanja koji služi nekoj nepoznatoj svrsi.

Možda je svrha bila upravo da se pokrene rasprava koju vodimo i danas.

Pukovnik Domingo Sánchez i portal u drugu dimenziju

Neočekivani Susret

U martu 1980. godine, dvije godine nakon Florensiovog iskustva, slična priča o teleportaciji odigrala se na drugom kontinentu.

Pukovnik Domingo Romero Sánchez iz venecuelanske Nacionalne garde vodio je grupu od oko 80 vojnika na zahtjevnoj vježbi preživljavanja.

Krenuli su iz grada Santa Elena de Uairén prema 80 km udaljenom Ikebaru.

Drugog dana marša, duboko u džungli, naišli su na prizor koji nije pripadao tom svijetu. Pred njima je stajalo osam muškaraca.

Bili su izuzetno visoki (preko 2 metra), plavokosi, plavooki i obučeni u pripijene bijele kombinezone. Sanchez ih je opisao kao nevjerovatno lijepe. Činilo se da sakupljaju uzorke insekata i biljaka.

Kada im je Sanchez prišao, njihov vođa ga je pozdravio na tečnom španskom i, na Sanchezovo zaprepaštenje, oslovio ga sa “pukovniče”, iako Sanchez nije nosio nikakve oznake čina.

“Vi niste tamo gdje mislite da jeste”

Sanchez je, održavajući prisebnost, pitao strance znaju li da se nalaze na teritoriji Venecuele. Vođa je mirno odgovorio: “Da, pukovniče, znamo. Ali vi i vaša grupa niste tamo gdje mislite da jeste.”

Pružio mu je kartu i zatražio da pokaže svoju lokaciju. Kada je Sanchez pokazao tačku udaljenu nekoliko kilometara od početne pozicije, stranac je odmahnuo glavom.

“Ušli ste u dimenzionalni prozor,” objasnio je. “Taj prozor vas je transportovao 165 kilometara jugoistočno. Vaše trenutne koordinate su 05° 15′ 00″ sjeverne geografske širine i 62° 30′ 00″ zapadne geografske dužine.”

Provjera ovih koordinata na modernim mapama potvrđuje da se ta lokacija zaista nalazi u Venecueli, blizu brazilske granice, ali značajno udaljena od njihove planirane rute, što odgovara tvrdnji o pomjeranju od 165 km.

Vođa je zatim savjetovao Sancheza da isključi radio jer neće funkcionisati, a zatim im je dao precizne instrukcije za povratak: “Hodajte 9 kilometara dnevno pod uglom od 45 stepeni i devetog dana pokušajte uspostaviti radio vezu.”

Dok su šokirani vojnici međusobno raspravljali, osmorica stranaca su neobjašnjivo nestala. Nisu se povukli u džunglu – jednostavno ih više nije bilo. Iza njih je ostao samo ugodan miris sandalovine.

Zataškavanje

Pukovnik Sanchez je, kao iskusan vođa, odlučio da slijedi instrukcije. Devetog dana, tačno kako je predviđeno, uspjeli su uspostaviti radio kontakt.

Nakon ukupno 17 dana lutanja, iscrpljena grupa se vratila u civilizaciju.

Uslijedila je istraga od strane Ministarstva odbrane. Svaki vojnik je ispitan pojedinačno i grupno. Njihove priče su se u potpunosti poklapale. Uprkos tome, vlasti im nisu vjerovale.

Jedan od oficira, kapetan mornarice Carrasco Gerónimo, bio je toliko ponižen optužbama da laže da je fizički napao isljednike, zbog čega je uhapšen.

Na kraju, Sanchezu i ostalima je naređeno da “zaborave na incident”. Priča je zataškana, ali J.J. Benitez je uspio doći do nekih od svjedoka i zabilježiti je za budućnost.

Dva slučaja, jedna nevjerovatna mogućnost

Kada se posmatraju zajedno, slučajevi Florensia i Sancheza crtaju uznemirujuću, ali konzistentnu sliku.

Obojica su bili kredibilni svjedoci. Obojica su doživjela neku vrstu prostornog pomjeranja. Florensiova priča je podržana fizičkim dokazom koji je prošao naučnu analizu.

Sanchezova priča je podržana kolektivnim svjedočenjem 80 obučenih vojnika.

Ovi događaji nas tjeraju da postavimo neka fundamentalna pitanja o prirodi naše stvarnosti.

Da li “dimenzionalni prozori” ili portali zaista postoje?

Da li neka inteligencija, ljudska ili vanzemaljska, ima tehnologiju da ih otvara i zatvara po volji?

Da li su misteriozni “naučnici” u džungli bili odgovorni za portal kroz koji su vojnici prošli?

Svijet je možda daleko čudnije i kompleksnije mjesto nego što naša nauka trenutno može da shvati.

Možda su najveće misterije skrivene ne u dalekim galaksijama, već u samoj tkanini našeg prostora i vremena.