Đavolji otisci: Neriješena misterija iz Devona

Devetog februara 1855. mještani istočnog i južnog Devona izašli su pred kuće i zatekli snijeg prošaran otiscima nalik kopitima, poredanim u gotovo savršenu liniju.

Trag je prelazio preko krovova i baštenskih ograda, a prema onovremenim izvještajima, nastavljao se i na drugoj strani zaleđene rijeke Exe, kao da ga ništa nije zaustavilo.

Do popodneva je kroz sela kružila samo jedna riječ za mogućeg počinioca: đavo.

List Exeter and Plymouth Gazette prenio je pismo čitaoca koji je otiske opisao kao trag "čudne i tajanstvene životinje, obdarene moći sveprisutnosti".

Sedmicu kasnije, i The Times je pisao o pojavi, bilježeći da dio stanovništva otiske pripisuje samom Sotoni.

Pojedinačan otisak bio je dug oko deset, a širok oko sedam centimetara, razdvojen poput papka, a razmak između pojedinih otisaka iznosio je od 20 do 40 centimetara (8 do 16 inča) - oblik i raspored koji su tačno odgovarali narodnim opisima đavoljeg kopita.

Zima 1855. bila je neuobičajeno oštra - rijeke poput Exea i Teigna bile su zaleđene još od januara, pa je svaki novi snijeg samo dodavao sloj na već smrznutu podlogu.

Procjene o ukupnoj dužini traga variraju od šezdesetak do preko 160 kilometara, jer izvještaji stižu s više od trideset lokacija u Devonu, a nekoliko i u susjednom Dorsetu, a ne s jednog neprekinutog puta.

Istraživač Mike Dash, čiji rad iz 1994. ostaje najtemeljitija analiza slučaja, kasnije je pokazao da otisci nisu bili jednake veličine niti su svi nastali iste noći.

Time se ruši popularna slika jednog stvorenja koje je za nekoliko sati prešlo cijelu grofoviju - pitanje se pomjera s toga ko je to mogao prehodati, na to šta je ostavljalo trag na toliko različitih mjesta.

Kengur koji nikad nije uhvaćen

Konkretni dokumenti ostali su rijetki sve do 1950., kada su u Transactions of the Devonshire Association objavljeni spisi pronađeni među papirima velečasnog Ellacombea iz Clyst St. Georgea.

Među njima su bila i pisma velečasnog G. M. Musgravea, označena "nije za objavljivanje", uz crteže samih otisaka.

Musgrave je u pismu Illustrated London Newsu iz 1855. naveo da je kružio izvještaj o kengurima koji su navodno pobjegli iz privatne menažerije u Sidmouthu.

Niko, međutim, nije provjerio jesu li kenguri zaista pobjegli, a još manje kako bi preplivali estuarij rijeke Exe.

U privatnim pismima, sačuvanim među Ellacombeovim papirima, Musgrave je jasno stavio do znanja da u kengur-objašnjenje sam nije vjerovao.

Njegov cilj, kako je objasnio, bio je umiriti uplašene župljane i ponuditi im svakodnevnu priču, umjesto da pusti da glasina o đavolu ostane neosporena.

Ni stručnjaci nisu bili jedinstveni.

Poznati anatom Richard Owen iste je godine predložio jazavca - jedinu plantigradnu životinju na britanskim ostrvima.

Otopljen pa ponovo smrznut snijeg, tvrdio je, uvečava njegov trag, a više gladnih jazavaca te noći objasnilo bi i broj otisaka.

Romanopisac Geoffrey Household je decenijama kasnije ponudio treću verziju, oslanjajući se na priču bojnika Cartera čiji je djed navodno radio u brodogradilištu u Devonportu.

Eksperimentalni balon se te noći, po toj priči, slučajno otkačio i vukao za sobom sponu koja je udarala o snijeg.

Incident je navodno zataškan zbog oštećenih staklenika u okolini.

Nijedna od te dvije teorije, ipak, ne objašnjava zašto trag ide u savršeno pravoj liniji kilometrima daleko.

Dio koji nijedna teorija ne pokriva

Dash je u svom radu zaključio da ne postoji jedinstven izvor za sve prijavljene otiske - dio je vjerovatno bio prevara, dio od običnih životinja poput magaraca i ponija, dio od šumskih miševa čiji skok ostavlja par otisaka nalik papku.

Priznao je, međutim, da ovim objašnjenjima ostaje nepokriven značajan broj prijava, i da "misterija ostaje neriješena".

Do danas niko nije ponudio teoriju koja objašnjava zašto se isti obrazac otisaka javljao i sa jedne i sa druge strane zaleđene rijeke.

Slični izvještaji postoje i mnogo ranije.

Opat Ralph of Coggeshall zabilježio je u svojoj hronici da su se otisci kopita pojavili u mekoj zemlji nakon žestoke električne oluje, u ljeto 1205. - gotovo šest i po vjekova prije Devona.

Za taj obrazac, ma šta ga izazivalo, nauka do danas nema ime.