
U doba kada su naučna dostignuća na vrhuncu i kada nam sateliti svakodnevno šalju slike iz svemira, pomalo nestvarno zvuči činjenica da raste broj ljudi koji čvrsto vjeruju da je Zemlja ravna ploča
Svoju sumnju “ravnozemljaši” sada žele pretvoriti u akciju, a fokus njihove opsesije postao je Antarktik.
Za naučnike, to je surovi i smrznuti kontinent na južnom polu. Za ravnozemljaše, to je doslovni kraj svijeta i ključ za rušenje kompletne moderne astronomije.
Prema njihovoj specifičnoj kosmologiji, Antarktik uopće nije kopno oblika kakvog poznajemo sa školskih globusa.
Oni ga vizualiziraju kao ogromni “ledeni zid” – masivnu prepreku visoku oko 45 metara i debelu stotine metara.
Njegova jedina svrha je, kako tvrde, zadržavanje svjetskih okeana da se ne preliju u beskraj svemira.
Istaknuti zagovornici ovog pokreta, poput Jaya Decasbyja, smatraju da je ova viševjekovna debata rješiva jednim potezom.
Njihov plan je jednostavan: oploviti cijelu obalu Antarktika.
Uvjereni su da će izmjerena distanca biti drastično veća od obima sferičnog kontinenta, čime će se, nadaju se, jednom zauvijek razbiti “heliocentrični kult” kojem je čovječanstvo navodno podređeno.
Problem sa ovim planom leži u neoborivoj stvarnosti istorijskih i modernih ekspedicija.
Otkako je prva istraživačka ekipa krajem 1911. godine stigla do Južnog pola, Antarktik su uspješno prešle desetine naučnih ekspedicija.
Ovi poduhvati su izuzetno opasni, a nemilosrdni uvjeti odnijeli su i mnoge živote.
Ipak, moderna dostignuća, poput onog kada je Colin O’Brady samostalno prešao kontinent za samo 54 dana, pružaju nepobitne dokaze o stvarnoj geografiji tog područja.
Međutim, umjesto da te poduhvate prihvate, ravnozemljaši ih potpuno odbacuju i svoje argumente grade oko Antarktičke povelje iz 1961. godine.
Iako je primarni cilj ovog međunarodnog sporazuma očuvanje kontinenta za globalna naučna istraživanja i sprječavanje teritorijalnih pretenzija, teoretičari zavjere je tumače drugačije.
Za njih je ova povelja zapravo paravan i mehanizam stroge kontrole koji sprječava obične ljude da priđu “rubu” i otkriju istinu.
Vrhunac kognitivne disonance ovog pokreta ogleda se u njihovom planu da organizuju luksuzno krstarenje do spomenutog Ledenog zida.
Organizatori, poput Robbieja Davidsona, potpuno zanemaruju osnovnu, ironičnu manu svog plana: kapetan broda će za navigaciju do tog cilja morati koristiti savremene sisteme.
Svaki GPS sistem na svijetu funkcioniše isključivo zahvaljujući činjenici da je Zemlja okrugla i oslanja se na mrežu satelita koji kruže u orbiti sferične planete.
Korištenje tehnologije koja zavisi od okrugle Zemlje kako bi se dokazalo da je ona ravna predstavlja nevjerovatan apsurd.
Zanimljivo je i da sami ravnozemljaši nemaju jedinstven stav o obliku naše planete.
Dok neki zamišljaju klasičnu ploču s koje se može pasti u ponor, ljudi poput Davidsona vjeruju u model “snježne kugle”, gdje je Zemlja prekrivena neprobojnom kupolom.
U takve se rasprave često uključuju i poznate internet ličnosti, poput YouTubera Logana Paula, koji pod maskom traženja “činjenica” i propitivanja dokazanih pojava (poput gravitacije ili slijetanja na Mjesec) dodatno podstiču javne sumnje.
Na kraju, pravo pitanje nije hoće li ovi entuzijasti dokazati da je Zemlja ravna, jer je taj ishod nemoguć.
Pitanje je mogu li uopće organizovati naučno validnu ekspediciju. Dok pripremaju svoje brodove i teorije zavjere, nauka nastavlja dalje.
A ako ikada zaista i isplove u potragu za rubom svijeta, moraće biti spremni na to da će ih plovidba, baš kao i svaka druga putanja na sferičnom objektu, na kraju dovesti tačno tamo odakle su i krenuli.