Gary mcKinnon: Haker koji je otkrio NLO-e

Bio je 19. mart 2002. godine. U sjedištu američkog Ministarstva odbrane, vladala je uobičajena užurbanost, ali ispod površine, digitalni nervni sistem najmoćnije vojske svijeta bio je pred kolapsom.

Sistem administratori su u nevjerici gledali kako neko preuzima kontrolu. Bio je to vrhunac onoga što će američki tužioci kasnije nazvati “najvećim vojnim hakerskim napadom svih vremena”

Ovaj haker, djelujući pod pseudonimom “Solo”, uspio je kompromitovati stotine klasificiranih računara unutar Kopnene vojske, Mornarice, Zračnih snaga i NASA-e.

Dječak koji je gledao u nebo

Dok su druga djeca bila zaokupljena sportom i igračkama, Gary McKinnon je bio opsjednut onim što se krije među zvijezdama.

Nije to bila samo prolazna dječija faza, već sveobuhvatna strast koja je potiskivala sve ostalo u njegovom životu.

Međutim, život na Zemlji za Garyja bio je borba. Mrzio je školu, osjećao se otuđeno i nije imao prijatelje.

Njegova socijalna anksioznost bila je toliko parališuća da ponekad nije mogao ni ući u autobus pun ljudi.

Vršnjaci ga nisu razumjeli, a njegova šutljivost i neobični interesi činili su ga lakom metom za nasilnike.

Garyjev jedini bijeg bila je njegova soba – njegovo utočište. Tu je provodio sate i sate upijajući enciklopedijsko znanje o univerzumu i svirajući klavir.

Njegov um funkcionisao je drugačije. Imao je nevjerovatnu sposobnost prepoznavanja uzoraka i sistema.

Sam je naučio svirati kompleksna djela poput Beethovenove “Mjesečeve sonate” i najkomplikovanije pjesme Beatlesa, jednostavno slušajući i replicirajući zvukove.

Do svoje 14. godine, Gary je samostalno naučio programirati video igre.

U tom digitalnom svijetu, on je imao kontrolu. Mogao je učiniti da njegovi snovi o letenju svemirskim brodovima postanu, barem nakratko, virtualna stvarnost.

Kako je odrastao, njegova znatiželja se kristalizirala.

Pridružio se Britanskom udruženju za istraživanje NLO-a (BUFORA – British UFO Research Association).

Umjesto izlazaka, Gary je provodio vrijeme istražujući fenomene neidentifikovanih letećih objekata.

No, dok je njegov intelekt cvjetao, njegovo mentalno zdravlje je trpjelo.

Strah od vanjskog svijeta postajao je sve gori, kulminirajući incidentom kada se onesvijestio u londonskom metrou zbog preplavljujuće anksioznosti.

Rođenje “Soloa”

Kada je internet postao globalno dostupan, za Garyja je to bilo kao otvaranje vrata u novu dimenziju.

Napokon je imao pristup neograničenim informacijama bez potrebe da napušta sigurnost svog doma, a njegova opsesija NLO-ima se produbila.

Postao je “lovac na informacije”, provodeći dane i noći na forumima, čitajući svjedočanstva i analizirajući mutne fotografije.

Ova opsesija imala je visoku cijenu. Gary je zanemario svoje obrazovanje, napustio školu, a kasnije izgubio i posao sistemskog administratora jer nije mogao da se fokusira ni na šta osim na svoju potragu.

U online svijetu, on više nije bio povučeni Gary; postao je “Solo” – digitalni entitet s jasnom misijom.

Solo je doslovno pročitao sve što je bilo dostupno na javnom webu. Ipak, udario je u zid.

Shvatio je da se prava istina ne nalazi na javnim web stranicama ili u chat sobama entuzijasta.

Sjetio se konferencije projekta “Disclosure” (Razotkrivanje) na kojoj je govorila Donna Hare, bivša ugovorna radnica NASA-e sa sigurnosnim pristupom.

Njeno svjedočenje bilo je ključni okidač. Donna Hare je tvrdila da je tokom rada u Zgradi 8 u Johnson Space centru vidjela tehničare kako retuširaju satelitske fotografije.

“Vidjela sam okruglu bijelu tačku na jednoj od foto ploča,” ispričala je Hare. “Pitala sam kolegu: ‘Je li ovo NLO?’, a on se nasmiješio i rekao: ‘Ne mogu ti to reći’, ali je implicirao da je njihov posao brisanje takvih anomalija prije nego što slike budu objavljene.”

Za Garyja, ovo je bio poziv na akciju. Zaključio je da, ako želi saznati pravu istinu, mora otići direktno na izvor.

Morao je ući u sisteme organizacije koja posjeduje najbolje satelite i najviše informacija – vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Logika je bila jednostavna: ako vanzemaljske letjelice postoje, dokaz o tome mora postojati negdje duboko u njihovim digitalnim arhivama.

Gary nije imao izbora; morao je pronaći način da uđe unutra.

Upad u tvrđavu

Godine 2001. i početkom 2002., cyber sigurnost nije bila na nivou na kojem je danas.

Iako je svijet bio u stanju visoke pripravnosti nakon napada 11. septembra, mnogi vojni sistemi bili su iznenađujuće ranjivi.

Koristeći programski jezik Perl, Solo je napisao skriptu koja mu je omogućila masovno skeniranje IP adresa – do 65.000 mašina u jednoj sesiji.

Ono što je otkrio bilo je šokantno čak i za njega. Mnogi federalni i vojni računari koristili su Windows operativne sisteme s nepromijenjenim, zadanim lozinkama.

Administratori jednostavno nisu postavili lozinke na ključne račune. Garyju nije bio potreban sofisticirani “brute force” napad; vrata su bila otključana.

Jednom kada je bio unutra, instalirao je komercijalni softver pod nazivom “RemotelyAnywhere”.

Ovaj alat, potpuno legalan za administratore, omogućio mu je da preuzme potpunu kontrolu nad računarima iz udobnosti svog stana u Londonu, hiljadama kilometara daleko.

Mjesecima je “Solo” surfao kroz povjerljive fajlove, skačući od Fort Meadea do mornaričke baze Earle, tražeći ključne riječi poput “UFO”, “extraterrestrial” i “project disclosure”.

Tokom svojih pretraga, McKinnon tvrdi da je naišao na nevjerovatne stvari.

Jedno od njegovih najpoznatijih otkrića, prema vlastitom priznanju, bila je Excel tabela pod nazivom “Non-Terrestrial Officers” (Nevanzemaljski oficiri).

Tabela je sadržavala imena i činove osoblja koje nije bilo zavedeno ni u jednoj drugoj javnoj vojnoj bazi podataka.

Također je pronašao evidenciju o transferima “između flota” i spiskove brodova s imenima koja ne postoje u američkoj mornarici.

Ovo je dovelo do teorije o tajnom svemirskom programu pod nazivom “Solar Warden“, floti svemirskih brodova koju je čovječanstvo navodno izgradilo obrnutim inženjeringom vanzemaljske tehnologije.

Međutim, Gary nije bio savršen haker. Njegova radoznalost često je nadjačavala oprez. Tokom infiltracije u jednu vojnu bazu, slučajno je obrisao kritične sistemske fajlove.

Ova “jednostavna greška” imala je katastrofalne posljedice – srušila je cjelokupnu vojnu mrežu Washingtona D.C.

Više od 2.000 računara bilo je onesposobljeno puna 24 sata, ostavljajući vitalne odbrambene sisteme “slijepim”.

Ali Solo se nije zaustavio. Njegov krajnji cilj i dalje je bila NASA i Zgrada 8, mjesto gdje je Donna Hare vidjela dokaze.

Nakon brojnih pokušaja, uspio je pristupiti računaru povezanom s tom zgradom.

Unutra je otkrio dva foldera: jedan označen kao “Processed Photos” (Obrađene fotografije) i drugi kao “Unprocessed” (Neobrađene).

Ušao je u folder “Neobrađene”.

Veza koju je koristio bila je spora – stari 56k dial-up modem. Svaki bajt podataka bio je borba.

Kliknuo je na jednu sliku. Na ekranu se fotografija počela učitavati, piksel po piksel, liniju po liniju.

Kako se gornji dio slike iscrtavao, Gary je ostao bez daha. “Ono što se pojavilo na ekranu bilo je nevjerovatno,” prisjetio se kasnije.

“Bila je to kulminacija svih mojih napora. Slika nečega što definitivno nije bilo djelo ljudskih ruku.”

Opisao je objekat u obliku cigare, glatke površine, bez vidljivih šavova ili zakovica, kako lebdi iznad Zemljine hemisfere.

Nije ličilo na satelit, niti na bilo koji poznati vojni avion.

Ali, baš u trenutku najvećeg otkrića, desilo se nezamislivo. Kursor miša na njegovom ekranu počeo se pomicati sam od sebe.

Neko s druge strane ga je primijetio i desnim klikom na LAN ikonu prekinuo vezu. Ekran je pocrnio.

Slika je nestala zauvijek, nespremljena na njegovom hard disku. Solo je uhvaćen na djelu.

Hapšenje

Nije prošlo dugo prije nego što je uslijedilo kucanje na vratima. Britanska Nacionalna jedinica za visokotehnološki kriminal (NHTCU), u saradnji s američkim agentima, locirala je McKinnona.

U panici, pokušao je obrisati svoj hard disk, uništavajući dokaze, ali bilo je prekasno. Uhapšen je u martu 2002. godine.

Isprva, Gary je bio naivno optimističan. Iz policijske stanice u sjevernom Londonu nazvao je majku, uvjeravajući je da će sve biti u redu.

Vjerovao je da će, s obzirom na to da je djelo počinjeno iz UK-a i da su britanski zakoni o cyber kriminalu tada bili relativno blagi, dobiti samo društveno korisni rad – možda šest mjeseci čišćenja parkova.

Nije angažovao ni advokata.

Međutim, nije shvatao geopolitički kontekst. Sjedinjene Američke Države, još uvijek ranjive i bijesne nakon 11. septembra, nisu imale milosti.

Američko Ministarstvo pravde tretiralo je njegov upad kao čin cyber-terorizma.

Optužili su ga da je prouzrokovao štetu od 800.000 dolara (kasnije procijenjenu i više), da je ugrozio nacionalnu sigurnost i ostavio vojsku ranjivom.

Šok je uslijedio kada su SAD formalno zatražile njegovo izručenje. Ako bi bio proglašen krivim pred američkim sudom, prijetila mu je kazna do 70 godina zatvora.

Pričalo se čak o slanju u Guantanamo Bay, vojni zatvor poznat po brutalnim uslovima za teroriste.

Za Garyja, momka koji se bojao voziti autobusom, ovo je bila smrtna presuda.

Bitka za slobodu

U strahu za život svog sina, Garyjeva majka, Janis Sharp, pokrenula je lavovsku borbu. Ključni element njene odbrane bio je Garyjevo zdravstveno stanje.

Tokom pravnog procesa, vodeći stručnjak za autizam, profesor Simon Baron-Cohen, dijagnosticirao je Garyju Aspergerov sindrom (oblik autizma).

Ovo je objasnilo njegovu opsesivnu prirodu, njegovu naivnost u ostavljanju tragova i nemogućnost da shvati ozbiljnost svojih postupaka dok ih je činio.

Janis je tvrdila da Gary nije zlonamjerni haker, nego”ekscentrični šmokljan” koji je tražio male zelene ljude.

Slučaj je postao političko pitanje broj jedan u Velikoj Britaniji. Javnost je stala na Garyjevu stranu.

Slogan “Free Gary” (Oslobodite Garyja) bio je svuda – na majicama, transparentima, pa čak i na naslovnicama novina.

Poznate ličnosti poput Stinga, Davida Gilmoura iz Pink Floyda i drugih, javno su ga podržale.

Čak je i hakerska grupa “Anonymous” pokrenula napade na britanske vladine web stranice u znak protesta.

Slučaj je postao toliko velik da je bio tema razgovora na najvišem nivou, između britanskog premijera Davida Camerona i američkog predsjednika Baracka Obame.

Pritisak je bio ogroman.

SAD su insistirale na primjeru kako bi odvratile buduće hakere, dok je britanska javnost smatrala da bi izručenje mentalno ranjivog građanina stranoj sili bilo kršenje ljudskih prava.

Garyjevo mentalno zdravlje rapidno je propadalo pod pritiskom.

Bio je suicidalno depresivan, prestrašen idejom da će biti okovan, odveden preko okeana i bačen u ćeliju s nasilnim kriminalcima.

Njegova majka je upozoravala: “Gary bi radije bio mrtav nego da se to desi.”

Konačna presuda

Nakon deset godina pravne agonije, preokreta, žalbi i saslušanja, došao je trenutak odluke.

U oktobru 2012. godine, tadašnja ministrica unutrašnjih poslova Theresa May (kasnije premijerka) donijela je istorijsku odluku.

“Nakon pažljivog razmatranja,” izjavila je May, “zaključila sam da bi izručenje gospodina McKinnona dovelo do tako visokog rizika da on okonča svoj život, da bi odluka o izručenju bila nespojiva s njegovim ljudskim pravima.”

Nalog za izručenje je povučen. Gary McKinnon neće biti poslan u Ameriku.

Dva mjeseca kasnije, britansko tužilaštvo objavilo je da, zbog proteka vremena i poteškoća u prikupljanju dokaza iz SAD-a, Gary neće biti procesuiran ni u Velikoj Britaniji.

Gary je bio slobodan.

Ovaj slučaj ostavio je trajno naslijeđe. Zbog “slučaja McKinnon”, britanski zakoni o izručenju su revidirani, uvodeći tzv. “Forum Bar” koji omogućava sudovima da blokiraju izručenje ako se suđenje može i treba održati u Velikoj Britaniji.

Danas, Gary McKinnon živi mirnijim životom.

Iako mu je zabranjen pristup internetu dugi niz godina, kasnije se vratio tehnologiji, pokrenuvši posao vezan za SEO optimizaciju web stranica – ironično, pomažući drugima da budu “pronađeni” na Googleu.

Slike koje je vidio te noći 2002. godine ostaju samo u njegovom sjećanju, bez fizičkog dokaza.

Možda Gary nije otkrio ništa. A možda je vidio previše.

U svijetu u kojem se informacije brišu brže nego što se mogu sačuvati, granica između mita i stvarnosti ostaje namjerno zamagljena.

Jer neke tajne, izgleda, nisu skrivene zato što ne postoje – već zato što još nije vrijeme da budu viđene.

Foto naslovnice: : Santiago 7rejo, CC BY-SA 4.0, Wikimedia Commons