Granger Taylor: Genijalac koji je otputovao prema zvijezdama

Prolog: Odlazak u oluju

Noć 29. novembra 1980. na Otoku Vancouver u Britanskoj Kolumbiji pretvorila se u prizor iskonskog bijesa prirode.

Vjetar je urlao kroz guste šume, čupajući drveće iz korijena, dok su pljuskovi nemilosrdno bičevali zemlju.

Dolazilo je do čestih prekida napajanja električnom energijom, a ruralna područja tonula su u potpuni mrak, prepuštena na milost i nemilost oluji

U srcu tog haosa, jedan čovjek je vidio svoju priliku.

Granger Ormond Taylor, 32-godišnji mehanički genije tihog glasa i ekscentričnog duha, donio je odluku koja će ga pretvoriti u legendu.

Dok je oluja dostizala svoj vrhunac, Granger je na vrata spavaće sobe svojih roditelja, Jima i Grace, zakačio poruku.

Njen sadržaj bio je istovremeno precizan i potpuno nevjerovatan. Obavijestio ih je da odlazi na “42-mjesečno međuzvjezdano putovanje” u društvu vanzemaljskih bića.

Obećao je da će se “vratiti”, ali ton ostatka poruke bio je zlokobno konačan. Sve svoje ovozemaljske posjede – alate, mašine i nedovršene projekte koji su bili smisao njegovog života – ostavio je roditeljima, uz napomenu da mu više neće biti potrebni.

Čak je i svog vjernog psa, Lady, predao njima na brigu.

Nakon što je ostavio ovu zagonetnu poruku, sjeo je u svoj kamionet Datsun i odvezao se u tamu. Oluja je progutala zvuk njegovog motora, a tama njegov lik.

Niko ga nije vidio kako odlazi. Niko ga više nije vidio živog.

Robert Keller, koji je bio njegov bliski prijatelj, kasnije je ispričao da mu je Granger povjerio kako će vanzemaljci doći upravo tokom snažne oluje.

Njihov dolazak, prekriven bukom vjetra i kiše, prošao bi nezapaženo.

Ovo otkriće pokazuje da Grangerov plan nije bio hir trenutka, već narativ koji je pažljivo gradio, uklapajući stvarne događaje u svoju unutrašnju kosmologiju.

Oluja nije bila slučajnost; bila je dio scenarija.

Genije sa margine

Rođen 1948. godine u Duncanu, gradu čiji su stanovnici živjeli od ribolova i sječe šume, Granger Taylor je od malih nogu bio drugačiji.

Bio je povučeno i socijalno neprilagođeno dijete, ali ono što mu je nedostajalo u društvenim vještinama, nadoknađivao je gotovo natprirodnim mehaničkim talentom.

Formalno obrazovanje ga nije zanimalo; smatrao ga je krutim i ograničavajućim.

Napustio je školu nakon osmog razreda i posvetio se svojoj jedinoj istinskoj strasti: oživljavanju odbačenih mašina.

Njegove restauracije postale su lokalne legende. Sa samo 14 godina, obnovio je automobil sa jednim cilindrom¹ i doveo ga u vozno stanje.

Tri godine kasnije, prihvatio se izazova koji su profesionalni mehaničari proglasili nemogućim: osposobio je masivni buldožer koji je godinama trunuo, odbačen kao staro gvožđe. Za Grangera, to je bila samo još jedna zagonetka koju treba riješiti.

Vrhunac njegovog stvaralaštva došao je u ranim dvadesetim.

Duboko u šumi, pronašao je napuštenu parnu lokomotivu iz doba zlatne groznice, relikviju prošlosti koju je vrijeme gotovo uništilo.

Proveo je dvije godine opsesivno radeći na njoj, dio po dio, sklapajući je s nevjerovatnom preciznošću.

Kada ju je konačno doveo u potpuno radno stanje, postavio je gotovo 100 metara pruge kroz dvorište svojih roditelja.

Njegova radionica postala je lokalna atrakcija, a Granger, tihi genije, prevozio je djecu iz komšiluka u svojoj parnoj mašini, nudeći im prozor u jedan davno zaboravljeni svijet.

Kasnije je postigao još jedan nevjerovatan podvig: restaurirao je borbeni avion P-40 Kittyhawk iz Drugog svjetskog rata, koristeći dijelove s drugih olupina.

Granger nije samo popravljao stvari; on im je vraćao dušu.

Ipak, ispod fasade mehaničkog čarobnjaka krila se duboka i bolna usamljenost. Prijatelji i porodica opisivali su ga kao tihog, ekscentričnog i gotovo djetinje naivnog.

Njegov prijatelj Robert Keller nazvao ga je “genijem koji graniči s ludilom”, vjerujući da je Grangerova blaga priroda, uprkos krupnoj građi, bila razlog zbog kojeg je često bio meta maltretiranja.

Njegova polusestra, Joan Mayo, kasnije je izrazila duboko žaljenje što ga nije više uključivala u društvene događaje, sluteći razmjere njegove izolacije.

Mehanika je bila jedini jezik kojim je Granger tečno govorio, jedini način na koji je komunicirao sa svijetom i sticao priznanje.

U svijetu zupčanika, motora i metala, sve je imalo smisla. U svijetu ljudi, osjećao se kao stranac.

Pripreme za “Galaktičko putovanje”

U mjesecima koji su prethodili njegovom nestanku, Grangerova fascinacija NLO-ima prerasla je u opsesiju.

Počeo je tvrditi da je u direktnom, telepatskom kontaktu s vanzemaljcima. Oni su mu, kako je govorio, objašnjavali principe svog pogona i tehnologije.

Kako bi se pripremio za putovanje koje su mu obećali, na imanju svojih roditelja izgradio je repliku svemirskog broda u prirodnoj veličini.

Konstrukcija je bila tipično grangerovska: genijalna u svojoj jednostavnosti. Koristio je dvije odbačene satelitske antene kao osnovu, a unutrašnjost je opremio drvenim štednjakom, kaučem i krevetom.

U toj improviziranoj letjelici provodio je sate, ponekad i noći, meditirajući i, kako je tvrdio, “komunicirajući” sa svojim galaktičkim prijateljima.

U tom periodu, Granger je počeo eksperimentisati s halucinogenim drogama.

Njegova sestra, Grace Anne Young, navela je da je u mjesecima prije nestanka uzimao LSD, ponekad i “nekoliko puta dnevno”.

Dok su njegovi prijatelji su tvrdili da nikada nije imao “loše tripove” i da je to radio iz čiste intelektualne radoznalosti, njegova sestra je sumnjala da su mu droge pomogle da “izgubi osjećaj za stvarnost”, brišući granicu između vizija i opipljivog svijeta.

Najzagonetniji detalj njegovog plana i dalje je ostao tajanstveni spomen na ‘42 mjeseca’. Ovaj broj gotovo sigurno nije bio slučajan.

Samo mjesec dana prije Grangerovog nestanka, u Sjevernoj Americi je objavljen roman “Autostoperski vodič kroz galaksiju” Douglasa Adamsa.

U toj kultnoj knjizi, broj 42 označava ‘Odgovor na krajnje pitanje o životu, svemiru i svemu ostalom’. Granger, inteligentan i načitan, vjerovatno je prepoznao simboliku u ovom broju.

Njegov um počeo je preplitati naučnu fantastiku sa stvarnošću, koristeći elemente pop kulture kako bi izgradio logički okvir za svoj odlazak.

U svojoj oporuci, pažljivo je izmijenio ključne riječi. “Smrt” je precrtao i zamijenio s “odlazak”. “Sahranu” je zamijenio s “otišao”.

Ove izmjene nude dva moguća tumačenja: ili je zaista vjerovao u svoj narativ o putovanju, ili je, svjestan svog konačnog čina, želio ublažiti bol svojim roditeljima, ostavljajući im tračak nade u njegov povratak.

Šokantno otkriće

Nakon Grangerovog nestanka, pokrenuta je opsežna potraga.

Kraljevska kanadska konjička policija (RCMP) pretraživala je nepregledne šumske puteve Otoka Vancouver, ali bez uspjeha. Granger i njegov kamionet kao da su isparili.

Poručnik Mike Demchuk iz RCMP-a tada je izjavio: “Prosto je nemoguće da se nešto tako veliko kao kamionet tek tako izgubi.” Ali, to je bilo upravo ono što se dogodilo.

Godine su prolazile. Nada je blijedila, a misterija je postajala sve dublja.

A onda, u martu 1986. godine, gotovo šest godina nakon Grangerovog odlaska, grupa šumskih radnika naišla je na jezivu scenu na udaljenom, zaraslom proplanku planine Prevost, dvadesetak kilometara od Grangerovog doma.

Pred njima se nalazilo mjesto snažne eksplozije: krater u zemlji, uništena stabla i komadi metala koji su bili razbacani posvuda.

Istraživači su brzo povezali ovo mjesto s nestalim genijem. Pronađeni su fragmenti kamioneta, a identifikacijski broj (VIN) na jednom od dijelova poklapao se s brojem Grangerovog vozila.

Pronađeni su i ostaci odjeće; njegova majka Grace potvrdila je da je komad karirane tkanine pripadao košulji koju mu je sašila.

Najvažnije, pronađeni su i fragmenti ljudskih kostiju. Forenzička analiza je zaključila da kosti pripadaju odraslom muškarcu.

Na osnovu ovih posrednih dokaza, mrtvozornik je zaključio da je Granger Taylor preminuo usljed ‘masivnih povreda izazvanih eksplozijom’.

Slučaj je službeno zatvoren, dok je uzrok smrti klasifikovan kao ‘neodređen’.

Sukobljene činjenice i izgubljeni dokazi

Zvanični zaključak, umjesto da stavi tačku na slučaj, otvorio je pandorinu kutiju novih pitanja i kontroverzi.

Priča je bila prepuna proturječnosti koje su bacale ozbiljnu sumnju na zvaničnu verziju događaja.

• Boja kamioneta: Policijski izvještaj navodi da su pronađeni dijelovi plavog kamioneta. Međutim, svi koji su poznavali Grangera, uključujući prijatelja Roberta Kellera koji mu je pomogao, znali su da je njegov kamionet bio obojen u jarko ružičastu boju, poznatu kao “Pepto-Bismol roza”. Kako je moguće napraviti tako fundamentalnu grešku u istrazi?
• Ljudski ostaci: Zvanično, pronađeni su “fragmenti kostiju”. Robert Keller, koji je bio prisutan na mjestu događaja, tvrdio je da je pronađen samo “jedan komadić kosti” i da su forenzički nalazi bili krajnje neodređeni, nesposobni da sa sigurnošću utvrde čak ni spol.
• Uzrok eksplozije: Teorija o samoubistvu ili nesreći oslanjala se na činjenicu da je Granger često prevozio dinamit za uklanjanje panjeva. Međutim, Keller, i sam stručnjak za eksplozive, kategorički je tvrdio da je Granger bio previše pedantan i iskusan da bi ga slučajno aktivirao. Također je bio uvjeren da Granger, uprkos svojoj tuzi, nije imao suicidalne namjere.

Konačni udarac kredibilitetu istrage došao je godinama kasnije.

Kada su istraživači i dokumentaristi pokušali ponovo ispitati slučaj, otkrili su šokantnu činjenicu: ključni forenzički dokazi, uključujući i pronađene fragmente kostiju, misteriozno su “izgubljeni” iz policijskog skladišta.

Njihov nestanak onemogućio je modernu DNK analizu koja bi jednom za svagda potvrdila ili opovrgla da li su ostaci zaista pripadali Grangeru Tayloru.

Ovi propusti prebacuju fokus s pitanja “Šta se desilo s Grangerom?” na pitanje “Šta se desilo s dokazima?”

Nevjerovatno loše vođena istraga, fundamentalne greške i nestanak ključnih materijala stvorili su plodno tlo za sumnju i alternativne teorije, osiguravajući da misterija vječno živi.

Naslijeđe nepoznatog

Iako je zvanična istraga zaključena, nijedna teorija – ni vanzemaljska otmica, ni samoubistvo, ni nesretan slučaj – ne može u potpunosti pomiriti sve proturječnosti.

Zagovornici teorije o otmici vjeruju da je eksplozija bila samo paravan, način da se unište tragovi dok je Granger odveden na svoje zvjezdano putovanje.

Skeptici vide tragičnu priču o mentalnom slomu, gdje je briljantni um, opterećen usamljenošću i možda potpomognut drogama, izrežirao sopstveni kraj.

U središtu svega ostaje duboka ljudska tragedija. Porodica je bila slomljena, a fokus medija na NLO priču samo je produbio njihovu bol.

Njegov prijatelj Robert Keller do kraja života je odbijao prihvatiti zvanični zaključak, čvrsto vjerujući da je Granger uspio i da je negdje gore, među zvijezdama.

Iznad planine Prevost, gdje su pronađeni ostaci njegovog zemaljskog života, i danas lebdi neodgovoreno pitanje: da li je Granger Taylor zaista odletio u svemir, ili je to bila posljednja, tragična fantazija genija koji je samo tražio put kući, u galaksiju koju je osjećao kao svoj jedini pravi dom?

Bilješke:

1. Stari automobili iz ranog 20. vijeka (1910–1930) često su imali jednocilindrične motore, naročito mali gradski modeli ili prvi američki automobili niže klase. ↩︎