Don Schmitt je bio jedan od glavnih istražitelja navodnog pada NLO-a u Roswellu u New Mexicu 1947. godine. On i njegove kolege su ušli u trag stotinama svjedoka koji tvrde da imaju informacije o tome šta se dogodilo.
Kada smo sastavljali rad o padu NLO-a u Roswellu za Open Minds Magazine 2011. godine, zamolili smo Dona da nam napiše članak sa najboljim dokazima da je stvarni pilot navodne svemirske letjelice preživio.
Slijedi članak koji nam je dao za časopis.
Još od pada letećeg tanjira u Roswellu u kojem su bili “mali ljudi”, prožima se jedna specifična glasina: da je jedan od tih “malih ljudi” zaista uspio da preživi pad njihove letjelice.
Godinama su se od pada NLO-a u Roswellu 1947. godine i naknadnog objašnjenja da se radilo o meteorološkom balonu širile priče o misterioznim tijelima povezanim s padom, ali sama ideja da je Zemlja zaista bila domaćin živom vanzemaljskom posjetiocu bila je van granica vjerovanja. Ali, ostalo je pitanje: da li je zaista jedan od vanzemaljaca preživio tu noć?
Iskazi očevidaca o preživjelom vanzemaljcu iz Roswella
Dan Dwyer
1947 godine., Frankie Dwyer Rowe, dvanaestogodišnja djevojčica, svjedočila je kako je njen otac dobijao prijetnje od vojnih vlasti zbog onoga što je vidio na mjestu nesreće u Roswellu.
Njen otac, sada pokojni, bio je šef ekipe vatrogasne službe u Roswellu u vrijeme incidenta. Kada je u vatrogasnu stanicu stigao poziv da je došlo do pada cepelina sjeverno od grada, Dan Dwyer i Lee Reeves su poslani sa cisternom iz stanice na mjesto nesreće.
Šerif okruga Chavez i nekoliko njegovih zamjenika također su pratili cisternu. Stigavši neposredno prije nego što je vojska osigurala mjesto događaja, Dwyer i Reeves su svjedočili nečemu potpuno neočekivanom. To uopšte nije bio avion, već neka vrsta letjelice u obliku jajeta koju nisu prepoznali.
Tu su bila i tijela! Dwyer je mogao vidjeti tri malena humanoidna bića kako leže pored letjelice. Dok je fokus bio usmjeren na letjelicu i tijela na tlu, Dwyer je krajičkom oka primijetio da se nešto kreće.
Prema riječima vatrogasca, radilo se o biću veličine desetogodišnjeg djeteta, sivkaste kože, bez kose, velike glave i očiju. Za nekoliko trenutaka čula se rika vozila koja su se približavala i vojska je konačno preuzela kontrolu nad cijelim slučajem.
Dvojica vatrogasaca su ispraćena iz tog područja i upozoreni su na posljedice, ako ikada progovore o incidentu. Da bi dodatno shvatio ozbiljnost onoga čemu je svjedočio, Dwyera i njegovu porodicu posjetila je vojna policija iste večeri u njihovoj kući.
Dwyeru i njegovoj supruzi fizički su prijetili i rečeno im je da će vlasti ubiti njihovu djecu, ako progovore o onome čemu su svjedočili ranije tog dana.
George Wilcox
Incident u Roswellu ostavio je utisak na sve umiješane, posebno na tadašnjeg šerifa Roswella, Georgea Wilcoxa. Neposredno prije nego što je Wilcoxova udovica Inez umrla, ispričala je priču svojoj unuci Barbari, koja je od tada prenijela priču:
„Taj događaj je šokirao Georgea. Nakon toga više nikada nije želio biti šerif. Moja baka je rekla: ‘Nemoj nikome reći’. Kada se incident dogodio, vojna policija je došla u zatvor i rekla Georgeu i meni da ako ikada bilo šta kažemo o incidentu, ne samo da ćemo biti ubijeni, već će biti ubijena i cijela naša porodica!“
Barbara dodaje: „Zvali su mog djeda, a neko je došao i rekao mu za nesreću. Otišao je na tu lokaciju. Bilo je to veliko spaljeno područje i vidio je krhotine. Tamo su se nalazila četiri svemirska bića. Glave su im bile velike i nosili su odijela poput svile.
Jedan od tih ‘malih ljudi’ je bio živ.”
Inez Wilcox je ponovila Barbari da su ona i George vrlo ozbiljno shvatili prijetnje i da su informacije zatajili od porodice.
Narednik Homer G. Rowlette
Narednik Homer G. Rowlette, bio je član 603. vazduhoplovne inženjerijske eskadrile u RAAF-u 1947. godine. Bio je vojno lice od karijere i penzionisan je kao podoficir nakon dvadeset šest godina predane službe svojoj zemlji.
Prije nego što je preminuo u martu 1988. godine, konačno je svom sinu Larryju prenio sljedeće zapanjujuće informacije o svojoj umiješanosti u “pad letećeg tanjira“.
Rowlette je bio dio ekipe zadužene za “čišćenje detalja” koja je poslana na mjesto nesreće sjeverno od Roswella. Rekao je svom sinu Larryju da je sve vidio.
Rukovao je „materijalom za pamćenje“, koji je, prema Homeru, bio „tanka folija koja je zadržavala svoj oblik“. Opisao je i srušenu letjelicu, koja je bila “pomalo kružnog oblika”.
Također je potpuno iznenadio svog sina kada mu je rekao: „Vidio sam tri mala čovjeka. Imali su velike glave i barem je jedna bila živa!”
Glavni narednik Harry Telesco
Potvrda Rowletteove priče došla je od drugog člana iste eskadrile koji je također bio stacioniran u Roswellu u to vrijeme. Glavni narednik Harry Telesco je već preminuo, kada sam locirao i kontaktirao njegovu porodicu 2007. godine.
Prema priči njegove kćeri, njen pokojni otac je prije mnogo godina tvrdio da je bio na mjestu nesreće sjeverno od grada i da je tamo vidio čudne olupine i mala tijela. Također je svjedočio da je vidio jednog koji je još uvijek bio živ.
Richard Loveridge
1947. godine, Richard Loveridge je radio kao mašinski inženjer za kompaniju Boeing Aircraft i bio je dio njihovog tima za istraživanje nesreća.
Kada je stigla informacija o padu aviona izvan Roswella, Loveridge se odvezao u to područje vjerujući da je to jedan od njihovih aviona.
Tek u posljednjoj godini svog života 1993. godine, konačno je priznao svojoj porodici pravu prirodu navodne “avionske” nesreće.
Vidio je olupinu, koja nije bila konvencionalna letjelica, kao i tri mala, preminula “entiteta” i jednog koji je još bio živ. Loveridge ih je opisao kao “veličine djeteta” i “sivkaste” boje. Odbio je da pruži još detalja svojoj porodici: „Ne pitajte me više o ovome! Mogu nas povrijediti!”
Ervin Boyd
Ervin Boyd je radio kao mehaničar Boeinga 29 na vojnom aerodromu u Roswellu (RAAF) 1947. godine. Većinom je radio u hangaru P3, koji će kasnije postati poznat kao zgrada 84.
Tog konkretnog dana (nazvao ga je “vrući ljetni dan”), Boyd je izašao na pauzu za cigaretu, a vrata hangara su bila otvorena na oba kraja zgrade.
Čim je izašao ispred vrata hangara, ugledao je mnoge muškarce i vozila kako vrve prema zgradi. Zatečen situacijom, brzo je primijetio da neki od muškaraca nose ono za šta je prvo mislio da je tijelo djeteta.
“Zašto ga nisu odnijeli u bolnicu?” pitao se. Dok su prolazili pored njega, bio je šokiran kada je vidio da je u pitanju nešto drugo.
“To biće je bilo veličine djeteta i glava mu je bila veća od one na normalnom tijelu. Oči su mu bile u obliku oraha i također veće od uobičajenih. Iz mog ugla, nije izgledalo kao da ima nos. I ruke su mu bile nešto duže, a koža je bila pepeljasta, siva i pomalo ljuskava. Vjerujem da je to biće još uvijek bilo živo.”
Odjednom je nekoliko policajaca zgrabilo Boyda i odstranilo ga iz tog područja, ponašajući se fizički grubo prema njemu. Jedan od njih se proderao na njega: „G. Boyd, niste ništa vidjeli.”
Ali, civil je ustrajao. Na kraju je upozoren da će, ako ikad progovori još jednu riječ, ne samo izgubiti posao, već će biti ugroženi i životi njegove žene i djece.
Tek kada je dvadeset četiri godine kasnije doživio moždani udar, Ervin Boyd je konačno prekinuo šutnju sa svojom porodicom.
Joseph Montoya
Istog popodneva, u ponedjeljak, 7. jula 1947., novoizabrani tridesetdvogodišnji potguverner Novog Meksika, Joseph Montoya, bio je u Roswellu.
Nije sasvim jasno kako se političar našao u bazi u RAAF-u tačno tog dana kada i ta tijela vanzemaljaca, uključujući i mogućeg preživjelog u nesreći.
Jedan od mogućih scenarija je da je bio tamo za vikend na Dan nezavisnosti na posvećenju novog aviona, a nakon ceremonije otpraćen je do hangara B-29 baš u trenutku kada su prva vojna vozila pristizala sa „teretom van ovog svijeta”.
Montoya se bliskim saradnicima povjerio da je vidio “četiri mala čovjeka”. Opisao ih je kao veoma male, zajedno sa zapanjujućom činjenicom da je “jedan bio živ!” Montoya je opisao ta bića kao, „kratka, koja su visine do mojih grudi”.
Bili su mršavi sa velikim očima u obliku suznih kapi. Usta su im bila veoma mala, poput zasjeka noža preko komada drveta, a imali su i velike glave.”
Zatim je opisao scenu unutar hangara. Svaki čovječuljak, pa i onaj koji je bio živ, ležao je na stolu koji je donesen iz trpezarije i postavljen za tu svrhu.
“Znao sam da je jedan živ, jer sam ga čuo kako jadikuje.” Montoya je rekao da se kretao, savijenog koljena i ljuljajući se naprijed-nazad.
Nakon bjesomučnog izlaska iz hangara, Montoyu su pokupili i odvezli iz baze njegovi saradnici.
Montoya bi uvijek upozoravao da je “preopasno govoriti o tome.” Nastavljao je sa upozorenjima i godinama kasnije “da će vas vlada uhvatiti”.
“Eli” Benjamin
Drugi čovjek koji i sam priznaje da je vidio tijela bio je Elias “Eli” Benjamin. Njegova žena mi je pričala mnogo o tom incidentu, ali je prošlo nekoliko godina prije nego što mi je Eli to sam ispričao.
Kao penzionisani uposlenik Američkog ratnog vazduhoplovstva, Benjamin se plašio za svoju penziju – i još uvijek se plaši – ako ikada bude pričao o Roswellu.
Benjamin i njegova supruga došli su u Međunarodni muzej NLO-a u istraživački centar u Roswellu 2002. godine, kako bi vidjeli eksponate.
Protiv Elijeve želje, gospođa Benjamin je svratila u kancelariju direktorice muzeja da nekome ispriča o svom mužu. Nakon što je čula priču gospođe Benjamin, posebno dio o tijelima i bolnici, Julie Shuster, direktorica muzeja, smatrala je da je privatni razgovor s gospodinom Benjaminom opravdan.
Međutim, ubrzo je postalo očigledno da postoji veliki problem: gospodina Benjamina nigdje nije bilo. Izašao je iz zgrade, kada je ugledao svoju ženu i direktoricu kako ga traže – bio je, blago rečeno, nevoljan svjedok.
Od tog dana uspio sam da uđem u trag bivšem pripadniku 390. vazduhoplovne eskadrile i sastanem se sa njim mnogo puta, kako bih pokušao da zadobijem njegovo povjerenje.
Na tim susretima, saznao sam da je Benjaminov glavni strah, poput mnogih drugih koji su bili nevoljni svjedoci o Roswellu, njegovo uvjerenje da bi on, kao penzionisani veteran ratnog vazduhoplovstva, mogao izgubiti penziju ako išta kaže o tim davnim događajima.
Uvjeravao sam Benjamina da ne znam ni za jedan slučaj da je neko izgubio penziju zato što je pričao o Roswellu. Osim toga, sekretar Ratnog vazduhoplovstva je 1994. godine izdao proklamaciju kojom je oslobodio odgovornosti sve koji imaju saznanja o događaju u Roswellu i vjeruju da su i dalje obavezani tajnim ugovorima ili obavezama vezanim za taj događaj.
Druga stvar koju sam primijetio je da je Benjamin još uvijek bio duboko dirnut, ako ne i uznemiren, onim čemu je svjedočio davne 1947. godine, i da je u nekoliko navrata zaplakao kada je sa mnom razgovarao o tome.
Njegova supruga je takođe otkrila da njen muž i dalje ima problema sa spavanjem i da se se naglo budi usred noći, tresući se. 2005. godine, osamdesetogodišnji Eli Benjamin pristao je da ispriča svoju priču.
U julu 1947. godine, Eli Benjamin je bio vojnik prve klase u 390-toj eskadrili vazdušne službe na vojnom aerodromu Roswell.
Imajući strogo tajno odobrenje, vojnik prve klase Benjamin je bio ovlašten da pruža sigurnosnu podršku za najpovjerljivije operacije 509. bombaške jedinice – prvog krila za atomsku bombu na svijetu.
Pored njegovog primarnog posla čuvanja bombardera B-29, jedna od njegovih sekundarnih dužnosti bila je i uloga specijaliste za oporavak, što je uključivalo mračne aktivnosti povezane s posljedicama avionskih nesreća.
Ujutro u ponedjeljak, 7. jula 1947., Benjamin se vratio u svoju kasarnu nakon noćne straže na liniji leta, nakon čega je uslijedio doručak u trpezariji.
„Nešto se dešava“, pomislio je u sebi dok je stajao na oprezu i salutirao sviranju državne himne i jutarnjem ritualu podizanja zastave u štabu baze na južnom kraju esplanade.
Znao je da komandant baze, pukovnik William Blanchard, obično održava svoje nedjeljne sastanke štaba utorkom ujutro, ali ovog dana, Benjamin je mislio da je i previše štabnih automobila i drugih vozila bilo parkirano na parkingu štaba za redovni sastanak osoblja.
Kada se Benjamin konačno vratio u svoju kasarnu, “mojoj eskadrili je javljeno da bude u pripravnosti za specijalne dužnosti”, rekao je.
Takav je bio život u 509-toj i Strateškoj vazdušnoj komandi i spavanje nakon njegove duge smjene je potpalo pod sporednu stvar. Naredba je konačno došla do Benjamina: „Benjamine! Uzmite pištolj i javite se u hangar P-3 na stražu.”
Po dolasku u hangar B-29 na putu da se javi nadležnom službeniku, Benjamin je upao u gužvu na glavnom ulazu u zgradu.
Jedan broj vojnih policajaca pokušavao je obuzdati upravo oficira od kojeg je Benjamin trebao dobiti instrukcije o dužnosti.
Potpukovnik je očito doživljavao emocionalnu reakciju na situaciju koja je bila u toku, a što se činilo kao prebacivanje određenog broja kolica u baznu bolnicu. Drugi oficir brzo je pokazao na Benjamina i naredio mu da završi zadatak.
Dok se sve to dešavalo, činilo se da se nešto pomjera ispod jednog od čaršava koji su prekrivali nosila. Dok su vojnici ukrcavali nosila u stražnji dio kamiona hitne pomoći koji je čekao, čaršav je spao i otkrio sivkasto lice i natečenu glavu bez dlake koja očito nije bila ljudska.
Naređenja vojne policije su bila da se teret isporuči u hitnu pomoć bazne bolnice (zgrada 317) i da tamo ostane do rasterećenja.
Pri dolasku nosila u medicinsku ustanovu, pola tuceta bolničkog osoblja i ljudi u odijelima preuzelo je kontrolu nad jednim određenim kolicima.
Sve su oči bile uprte u nosila, dok su skidali čaršav sa bića prevelike glave, koje je imalo velike, kose oči, dvije rupe umjesto nosa i prorez za usta.
Nekoliko trenutaka svi koji su se našli u blizini tog bića, samo su stajali zureći u njega razjapljenih usta. Bilo je živo. Kada su i posljednja kolica dovezena, Benjamin i drugi vojni policajci su odmah otpušteni, vraćeni u svoje eskadrile i morali su se zakleti na tajnost. Rečeno im je da šute o ovom incidentu.
Šezdeset i tri godine nakon tog događaja, magla vremena je spriječila Eli Benjamina da se prisjeti imena ili lica drugih muškaraca koji su tog dana bili dodijeljeni na “dužnost pratnje”.
Možda su bili iz drugih eskadrila u bazi ili čak iz drugih baza.
Sa svoje strane, gospođa Benjamin je potvrdila izvještaj muža o njegovoj umiješanosti u događaje u Roswellu u julu 1947. godine.
Ona dalje navodi da joj je on povjerio priču uz obećanje da nikada neće reći nikome drugom. Elijeva sećanja na tu noć – viđenje natečenog lica i kosih očiju “vrste” – ostala su sa njim i proganjaju ga do danas.
Roy Musser
Roy Musser se slučajno našao u bazi tog popodneva. Bio je civilni izvođač radova na farbanju dijela bolnice. Radeći otpozadi, gdje se nalazio prostor za utovar, tvrdio je da je vidio dolazak malih tijela i “stvora”.
Taj stvor je očigledno bio nepovrijeđen i Roy ga posmatrao kako hoda i rekao da izgleda kao “veoma vitko dijete”.
Vojska je upozorila Musera da nikada nikome ne smije spominjati ono što je vidio, jer će on i njegova porodica biti u opasnosti. Musser je šutio nekoliko godina prije nego što je to iskustvo ispričao vatrogascu Denu Dwyeru.
Miriam “Andrea” Bush
Svi upravnici vojnih bolnica imali su svoje sekretarice. U slučaju potpukovnika Harolda M. Warnea, njegova sekretarica je bila dvadesetsedmogodišnja žena civil po imenu Miriam “Andrea” Bush.
Miriam je diplomirala na Državnom koledžu New Mexico u Las Crucesu, gdje je diplomirala poslovnu administraciju. Imala je i vrhunski posao obezbjeđenja u baznoj bolnici. Ali nijedno od njenih prethodnih iskustava nije je pripremilo za ono što će vidjeti.
Dok je obavljala rutinske dužnosti u bolnici, dr. Warne ju je uhvatio za ruku i tiho spomenuo da bi trebala s njim u sobu za pregled. Po ulasku, odmah se iznenadila kada je usred sobe ugledala nekoliko tijela na kolicima.
U početku je mislila da su djeca na osnovu njihove veličine. Njihova koža bila je sivkasta do smeđa, a bijela posteljina pokrivala je većinu tijela.
Ali glave su bile prevelike da bi bili djeca i imali su velike buljave oči. Odjednom se jedan od njih pomaknuo. Miriam nikada neće zaboraviti ono što je vidjela tog dana u Roswellu.
Šta se desilo sa preživjelim vanzemaljcem?
Do danas nema svjedočenja očevidaca o tome šta se na kraju dogodilo sa preživjelim vanzemaljcem i kako je prevezen iz Roswella.
Međutim, postoje pouzdane informacije da je to biće provelo neko vrijeme u bazi ratnog vazduhoplovstva Wright Patterson i da je još uvijek bilo tamo devet mjeseci 1948. godine.
Dok je bio na samrti 1997. godine, potpukovnik Marion Magruder, visoko odlikovani letački as iz Drugog svjetskog rata, zakleo se svojih pet sinova da je, dok je radio na Ratnom koledžu, raspoređen u vazduhoplovnu bazu Rajt Paterson u aprilu 1948. godine i da mu je dozvoljeno da na kratko vidi “živog vanzemaljca” u to vrijeme.
Njemu i ostalim iz njegove pratnje rečeno je da je biće izvučeno iz nesreće u Roswellu samo godinu dana ranije. Njegov opis bio je sličan svim ostalim očevicima. Naglasio je da nema sumnje da je “došao sa druge planete”.
Kao što je jedan od pripadnika RAAF-a jednom primijetio: “Sigurno nisu iz Teksasa.” I na isti način, oni nisu bili iz Japana, Njemačke ili bilo gdje drugo na Zemlji.
To je ono u čemu su svi svjedoci jednoglasni.
Izvor: openminds.tv
