Slučaj Casolaro i 'Hobotnica': Misterija novinara koji je previše znao
Jutro 10. avgusta 1991. godine u Martinsburgu, mirnom gradiću u Zapadnoj Virdžiniji, počelo je uobičajenom rutinom.
Sobarica u hotelu Sheraton stigla je na peti sprat, gurajući svoja kolica s čistim peškirima. Zaustavila se ispred sobe 517.
Nakon što je pokucala i nije dobila odgovor, otključala je vrata i zakoračila unutra.
Prizor koji ju je dočekao bio je ravan najstrašnijim scenama iz horor filmova – toliko jeziv da je nesretna žena ispustila krik od kojeg se ledila krv u žilama, a potom se srušila u nesvijest.
U kadi prepunoj krvave vode ležalo je golo tijelo muškarca.
Zapešća su mu bila prerezana toliko duboko, sa 10 do 12 brutalnih rezova, da su mu bile oštećene tetive.
Krv je bila poprskana po zidovima i podu kupatila.
Taj muškarac bio je Joseph Daniel "Danny" Casolaro, 44-godišnji američki slobodni istraživački novinar.
Policija je stigla brzo i, uprkos stravičnom prizoru, nedostatku oružja u neposrednoj blizini ruku i činjenici da je mjesto događaja izgledalo previše "uredno" za takvu agoniju, slučaj je ekspresno proglašen samoubistvom.
Kao krunski dokaz poslužila je kratka poruka ispisana na žutom notesu:
"Onima koje najviše volim, molim vas, oprostite mi za najgoru moguću stvar koju sam mogao učiniti. Najviše od svega, žao mi je mog sina. Duboko u sebi znam da će me Bog pustiti unutra."
Za lokalnu policiju, priča je tu završila.
Međutim, za Casolarovu porodicu, prijatelje i malobrojne kolege novinare koji su znali na čemu radi, ovo nije bio kraj.
Bio je to brutalan, krvav potpis.
Samo nekoliko sedmica prije nego što će otputovati u Martinsburg, Danny je svom bratu dao jezivo upozorenje: "Ako mi se nešto dogodi, nemoj misliti da je to bila nesreća."
Šta je to Danny Casolaro otkrio?
Zbog čega bi neko inscenirao njegovo samoubistvo?
Odgovor se krije u onome što je on nazivao "The Octopus" (Hobotnica) – skrivenoj mreži obavještajaca, korumpiranih političara i međunarodnih kriminalaca koja je kontrolisala globalne događaje, a čije je glavno oružje bio jedan revolucionarni kompjuterski softver.
Novinar koji je previše znao
Danny Casolaro nije bio klasični novinar koji je svakodnevno lovio dnevnopolitičke skandale.
Tokom kasnih 70-ih i 80-ih, Danny Casolaro je napustio tradicionalno novinarstvo i ušao u svijet tehnologije.
Osnovao je vlastitu izdavačku kuću, Computer Age Publications, koja je izdavala časopise posvećene kompjuterskoj industriji.
Do početka 1990-ih, kada je tehnologija počela eksponencijalno rasti, Danny je prodao svoje poslovanje i odlučio se vratiti svojoj prvoj ljubavi – istraživačkom novinarstvu.
Početkom 1990. godine, jedan od njegovih kontakata iz IT sektora sugerisao mu je da obrati pažnju na slučaj male softverske kompanije pod nazivom Inslaw.
Ono što je na prvi pogled izgledalo kao dosadni, birokratski spor oko kršenja autorskih prava između male firme i Ministarstva pravosuđa SAD-a (DOJ), za Casolara je postalo "zečja rupa" bez dna.
Svojim oštrim umom, koji je podjednako dobro razumio i kodove i ljude, Danny je počeo slagati slagalicu koja je prijetila da sruši temelje tadašnjeg američkog establišmenta.
Njegova radna soba ubrzo se pretvorila u haotični labirint novinskih isječaka, zvaničnih dokumenata, transkripata i bilješki.
Svaki novi trag vodio je do novog skandala.
Ono što je započelo kao istraga o ukradenom kodu, pretvorilo se u priču o globalnoj špijunaži, trgovini oružjem, međunarodnom pranju novca i naručenim ubistvima.
PROMIS: Digitalni Trojanski Konj
Tokom 1970-ih, Bill i Nancy Hamilton osnovali su kompaniju Inslaw i razvili PROMIS.
Bila je to revolucionarna baza podataka, prvobitno dizajnirana za američke tužioce kako bi lakše pratili kriminalce i sudske procese.
Softver je bio nevjerovatno napredan za svoje vrijeme: mogao je komunicirati preko različitih kompjuterskih jezika i operativnih sistema, povezivati naizgled nepovezane podatke i pratiti ljude na način koji je do tada bio nezamisliv.
Ministarstvo pravosuđa SAD-a potpisalo je ugovor sa Inslawom vrijedan gotovo 10 miliona dolara za implementaciju PROMIS-a u federalnim sudovima.
Međutim, početkom 1980-ih, DOJ je iznenada prestao plaćati licencu i pokušavao natjerati Inslaw u bankrot, tvrdeći da softver pripada njima.
Federalni sudija za bankrote, George Bason, kasnije je donio presudu u kojoj je naveo da je Ministarstvo pravosuđa koristilo "prevaru, obmanu i trikove" kako bi otelo softver od kompanije.
Ali zašto bi Vlada SAD-a krala softver?
Tu na scenu stupa Casolarovo otkriće.
Prema informacijama koje je prikupio od zviždača, ukradeni PROMIS predat je obavještajnim agencijama.
Stručnjaci su u kod ugradili tajna "stražnja vrata" (backdoor).
Nakon toga, američka vlada je, preko posrednika, prodala ili donirala taj softver desetinama stranih vlada i obavještajnih službi širom svijeta – od Kanade i Velike Britanije, pa sve do Jordana, Egipta i Iraka pod vodstvom Sadama Huseina.
Strane obavještajne službe mislile su da su dobile vrhunski alat za praćenje vlastitih građana i špijuna.
Ono što nisu znali jeste da su ugrađena "stražnja vrata" omogućavala američkoj CIA-i i NSA-i da u realnom vremenu gledaju apsolutno sve što te zemlje unose u sistem.
Bio je to najveći globalni špijunski udar u istoriji – decenijama prije današnjih afera sa softverima poput Pegasusa.
Osam pipaka Hobotnice
Kako je Danny dublje kopao, shvatio je da se PROMIS nije koristio samo za špijunažu. Iza distribucije ovog softvera stajala je "Hobotnica" – tajna mreža od osam ključnih figura (bivših operativaca, bankara, trgovaca oružjem i političara) koja je djelovala kao država u državi.
Ova grupa nije odgovarala nikome, a svoje operacije finansirala je iz "crnih fondova".
Casolaro je u svojim bilješkama povezao nekoliko najvećih afera 20. vijeka u jednu cjelinu, čiji je zajednički imenitelj bila Hobotnica.
On je u svojim bilješkama uspio povezati tri naizgled potpuno odvojena globalna skandala u jednu neraskidivu cjelinu, koristeći ih kao dokaz za postojanje koordinisane mreže uticaja.
Njegova teorija počinje sa "Oktobarskim iznenađenjem" iz 1980. godine, gdje je tvrdio da su emisari Ronalda Reagana, uključujući njegovog bliskog saradnika Earla Briana, tajno pregovarali s Iranom kako bi se odgodilo oslobađanje američkih talaca.
Ova manipulacija, vrijedna 40 miliona dolara, direktno je potkopala tadašnjeg predsjednika Jimmyja Cartera i osigurala Reaganovu pobjedu, dok je sam Brian navodno kasnije nagrađen ekskluzivnim pravima na distribuciju ukradenog softvera PROMIS.
Međutim, operacija se tu nije zaustavila, već se prelila u aferu Iran-Contra, gdje je profit od tajne i ilegalne prodaje oružja Iranu korišten za finansiranje desničarskih pobunjenika u Nikaragvi.
Za Casolara, ovo nije bila samo politička afera, već logistički poduhvat "Hobotnice" koja je koristila modifikovane verzije PROMIS-a za precizno praćenje tokova novca i oružja van dometa zakonskih kontrola.
Čitav ovaj sistem bio je neraskidivo povezan sa propašću banke BCCI, tada sedme najveće banke na svijetu, koja je služila kao globalno čvorište za pranje novca kolumbijskih narko kartela, bliskoistočnih diktatora i same CIA-e.
Prema Dannyjevim nalazima, BCCI nije bila samo banka, već finansijsko srce koje je pumpalo krv kroz sve pipke Hobotnice, omogućavajući finansiranje najmračnijih operacija bez traga u zvaničnim državnim budžetima.
Zviždači, Wackenhut i Indijanski Rezervat Cabazon
Ključni trenutak u Casolarovoj istrazi dogodio se kada je stupio u kontakt s čovjekom po imenu Michael Riconosciuto.
Riconosciuto je bio genijalni naučnik za kompjutere, ali i osoba sa vrlo mračnom prošlošću, navodno povezana s proizvodnjom metamfetamina i oružja.
Riconosciuto je Casolaru, a kasnije i pred američkim Kongresom, dao nevjerovatnu izjavu.
Tvrdio je da ga je lično Ministarstvo pravosuđa angažovalo da izmjeni izvorni kod PROMIS-a i ubaci backdoor algoritam za praćenje.
Još frapantnije, Riconosciuto je tvrdio da je modifikacija softvera rađena u indijanskom rezervatu Cabazon u Kaliforniji.
Zašto u rezervatu?
Zato što indijanski rezervati u SAD-u imaju status suverenih teritorija, što znači da ne podliježu svim federalnim zakonima niti standardnim inspekcijama.
U tom istom rezervatu, Riconosciuto je navodno sarađivao sa privatnom sigurnosnom kompanijom Wackenhut (blisko povezanom s bivšim obavještajcima) na tajnom razvoju biološkog oružja i balistike, potpuno van dometa zvaničnih institucija.
U martu 1991. godine, nedugo nakon što je pristao svjedočiti o prevari s PROMIS-om pred sudom u korist kompanije Inslaw, Riconosciuto je iznenada uhapšen zbog posjedovanja droge.
On je to odmah okarakterisao kao klasičnu namještaljku i odmazdu kako bi se diskreditovalo njegovo svjedočenje.
Ubrzo nakon njegovog hapšenja, počinju padati prve žrtve.
Riconosciutov bivši partner na rezervatu Cabazon, Paul Morasca, pronađen je mrtav u San Franciscu.
Alan Standorf, izvor iz Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) koji je Casolaru tajno dostavljao povjerljive dokumente o PROMIS-u, pronađen je na smrt pretučen u svom automobilu na aerodromu u Washingtonu.
U isto vrijeme, u dalekom Čileu, britanski novinar Jonathan Moyle, koji je navodno pratio prodaju modificiranog PROMIS softvera Sadamu Huseinu, pronađen je obješen u ormaru svoje hotelske sobe.
Krug oko Casolara se opasno sužavao.
Mračne prijetnje i put bez povratka
U ljeto 1991. godine, Danny Casolaro bio je pod ogromnim pritiskom.
Njegova knjiga, čiji je radni naslov jednostavno glasio "The Octopus" , bila je odbijena od strane izdavača Little, Brown and Company.
Smatrali su je "previše vrelom" i previše opasnom za objavljivanje.
Uprkos tome, Danny nije odustajao.
Vjerovao je da mu fali samo još jedan, finalni dokaz, ključni komadić slagalice koji će sve povezati i učiniti priču neospornom.
Međutim, onima u sjeni se njegov trud nimalo nije svidio.
Njegova dugogodišnja komšinica i kućna pomoćnica, Olga, kasnije je posvjedočila kako je telefon u Dannyjevoj kući zvonio u kasne sate.
Kada bi ona podigla slušalicu, s druge strane bi se čuli tihi, prijeteći glasovi.
Jedan poziv je bio posebno sablastan.
Nečiji mračan glas je poručio: "Isjeći ćemo mu tijelo i baciti ga ajkulama."
Uprkos prijetnjama, 8. avgusta 1991. godine, Danny se spakovao za Martinsburg.
Olgi je rekao da se ide sastati s važnim, anonimnim izvorom koji će mu konačno predati dokaze o tome ko su ljudi na samom vrhu "Hobotnice".
Spakovao je crnu kožnu torbu, a u nju je, pred Olgom, stavio debeli svežanj papira i dokumenata.
Njegovi posljednji dani rekonstruisani su iz fragmenata.
Zna se da je 9. avgusta ručao u lokalnoj pizzeriji, šarmirajući konobaricu citatima iz romana Veliki Gatsby.
Kasnije tog dana sreo se sa Williamom Turnerom, inženjerom, koji mu je navodno predao određene papire.
Međutim, to nije bio njegov glavni kontakt.
U popodnevnim satima, jedna svjedokinja iz hotela vidjela je Casolara kako u holu stoji sa nepoznatim muškarcem kojeg je opisala kao osobu "arapskog ili iranskog porijekla".
Je li to bio njegov izvor ili egzekutor?
Te noći, Danny je razgovarao s gostom iz susjedne sobe, Mikeom Looneyem. Priznao mu je da čeka izuzetno važan izvor u 21:00 sat.
Nešto kasnije, Danny je izgledao vidno uznemiren.
Promrmljao je: "Izgleda da me izvor prevario, nije se pojavio."
Kupio je kafu na obližnjoj pumpi oko 22:00 sata. Nakon toga, niko ga više nije vidio živog.
Narednog jutra, pronađen je u sobi 517.
Zataškavanje, balzamiranje i tajanstveni oficir
Odmah nakon pronalaska tijela, niz "slučajnosti" pretvorio je ovaj slučaj iz sumnjivog u nevjerovatan.
Prvo, debela crna aktovka puna dokumenata, ista ona koju je Olga vidjela kako Danny pakuje, nikada nije pronađena ni u hotelskoj sobi, ni u njegovom automobilu.
Svi dokazi koje je mjesecima sakupljao o "Hobotnici" nestali su bez traga.
Drugo, lokalna mrtvačnica je, u koordinaciji s nepoznatim autoritetima, izvršila proces balzamiranja tijela (izvlačenja krvi i ubrizgavanja hemikalija) neviđenom brzinom, i to prije nego što je Casolarova porodica uopće bila zvanično obaviještena o njegovoj smrti.
Balzamiranje tijela je efektivno uništilo svaki trag i spriječilo bilo kakvu naknadnu nezavisnu obdukciju, toksikološku analizu ili traženje dokaza o drogiranju ili borbi.
Treće, njegova soba u hotelu je profesionalno i dubinski očišćena samo nekoliko sati nakon pronalaska tijela.
Svi materijalni dokazi s mjesta zločina doslovno su isprani izvođačkim hemikalijama.
Četvrto, naknadne istrage zasnovane na Zakonu o slobodi pristupa informacijama (FOIA) otkrile su postojanje nepoznatog svjedoka koji je viđen kako ulazi u Casolarovu sobu na noć njegove smrti.
Policijska skica te osobe jezivo je podsjećala na Josepha Cuellara, bivšeg vojnog stručnjaka za psihološko ratovanje, poznatog po specijalnim operacijama i "čupanja" informacija iz meta.
Prema nekim izvještajima, Casolaro je upoznao Cuellara sedmicama prije ubistva u jednom lokalnom baru, ni ne sluteći s kim ima posla.
Vrhunac misterije odigrao se na samoj sahrani Dannyja Casolara.
Prema svjedočenju prisutnih, na samom kraju ceremonije, pred groblje je stala duga crna limuzina.
Iz nje je izašao muškarac u punoj vojnoj uniformi Oružanih snaga SAD-a, prsa prekrivenih visokim odlikovanjima, u pratnji čovjeka u civilu.
Vojnik je u potpunoj tišini prišao sanduku, spustio misterioznu vojnu medalju na njega, salutirao, okrenuo se, ušao nazad u limuzinu i odvezao se u nepoznato.
Niko od Dannyjeve porodice i prijatelja nije poznavao tog čovjeka. Taj čin mnogi su protumačili kao zloslutni potpis – znak poštovanja od strane onih koji su naredili njegovu eliminaciju, priznanje da je pao kao "vojnik" u ratu za informacije.
Kraj priče ili tek početak?
U septembru 1994. godine, Ministarstvo pravosuđa SAD-a (isto ono koje je bilo optuženo za krađu softvera) objavilo je tzv. Bua Report, zvanični izvještaj u kojem su "oštro demantovali" postojanje bilo kakve zavjere oko ukradenog softvera PROMIS.
Njihova interna istraga zaključila je da visoki vladini zvaničnici nisu prevarili kompaniju Inslaw, a tvrdnje o Hobotnici odbačene su kao potpuno neosnovane.
Isti izvještaj cementirao je zvaničnu policijsku verziju da je Danny Casolaro počinio samoubistvo uslijed stresa, depresije i prevelike udubljenosti u teorije koje nije mogao dokazati.
Danas, više od tri decenije nakon događaja u sobi 517, priča o Dannyju Casolaru služi kao mračno upozorenje.
Dok nam se danas afere prisluškivanja i masovnog nadzora čine kao svakodnevna pojava (sjetite se Snowdena i Wikileaksa), Casolaro je na pragu takvog otkrića stajao još 1991. godine, naoružan samo pisaćom mašinom, upornošću i željom za istinom.
Je li zaista sebi prerezao vene 12 puta jer je shvatio da je njegova priča izmišljotina?
Ili su ga sustigli pipci "Hobotnice" jer se usudio čačkati tamo gdje novinari nemaju pristupa – u samu srž sprege kriminala, kapitala i obavještajnog miljea?
Izvori:
- Washington Post: Reporter Investigating 'Octopus' Found Dead (Arhiva iz 1991. godine)
- Esquire: Istinita priča iza Netflixovog dokumentarca "The Octopus Murders"
- Wikipedia: Slučaj Dannyja Casolara i istraga
- Zvanična Netflix stranica: American Conspiracy - The Octopus Murders
- Wikipedia: Inslaw i kontroverze oko PROMIS softvera
- The Bua Report: Zvanični izvještaj Ministarstva pravosuđa SAD-a o Inslaw slučaju (PDF Arhiva)
Iza svakog teksta na ovoj stranici stoji moj lični trud i posvećenost. Podrži moj rad putem simbolične mjesečne pretplate ili jednokratne donacije.