UVB-76: Misteriozni radio signal iz Rusije

Negdje duboko u nepreglednim prostranstvima Rusije, u sobi skrivenoj od od očiju svijeta, jedan mikrofon je otvoren.

Njegova jedina svrha je da u eter, na frekvenciji od 4625 kHz, šalje jedan od najčudnijih, najmonotonijih i najupornijih zvukova koje je čovječanstvo ikada proizvelo – zujanje.

Zvuk koji podsjeća na brodsku sirenu za maglu, pomiješanu sa brundanjem starog frižidera, ponavlja se otprilike 25 puta u minuti svakog dana.

Za milione radio entuzajista, teoretičara zavjere i znatiželjnika širom svijeta, ovaj signal je poznat pod jednim imenom: The Buzzer (Zujalica).

Dok su se carstva rušila, tehnologije mijenjale i svijet jurio ka digitalnom dobu, Zujalica je ostala, a njena svrha je i dalje jedna od najvećih misterija moderne ere.

Da li je to zaboravljeni relej iz sovjetske prošlosti? Sofisticirani sistem za komunikaciju sa špijunima? Ili, kako sugeriše jedna od najdramatičnijih teorija, okidač za nuklearni armagedon – “prekidač mrtvog čovjeka” koji čeka da utihne kako bi oslobodio uništenje?

Iako niko sa sigurnošću ne zna odgovor, jedno je postalo jasno, posebno nakon dramatičnih događaja posljednjih godina, uključujući i rat u Ukrajini: UVB-76 nije samo nasumični šum.

Od “Beepa” do “zujanja”

Radio-amateri koji su prvi otkrili signal kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih bilježili su kratak, oštar tonski signal – “beep” – koji se ponavljao u sličnom ritmu.

U doba Željezne zavjese, kada je svijet bio podijeljen na dva neprijateljska bloka, ovakve “brojčane stanice” i čudni signali nisu bili rijetkost.

Služile su za slanje kodiranih poruka špijunima na terenu, a eter je bio bojno polje informacija i dezinformacija.

Početkom 1990-ih, sa raspadom Sovjetskog Saveza, dogodila se prva velika promjena. “Beep” je prestao.

Oni koji su pratili stanicu na trenutak su pomislili da je to kraj, da je još jedan relikt Hladnog rata otišao u tišinu istorije.

Ali onda se, na istoj frekvenciji, pojavio novi zvuk – zujanje koje poznajemo danas. Ova transformacija je bila ključna.

Bilo je jasno da stanica nije napuštena, već da je jednostavno evoluirala.

Tehnička analiza signala otkrila je neke fascinantne detalje.

Emituje se na frekvenciji od 4625 kHz, koristeći tehniku poznatu kao gornji bočni pojas (USB), što signal čini efikasnijim i malo težim za prijem na standardnim kućnim radio aparatima.

Međutim, najnevjerovatnije otkriće amatera je da zvuk zujanja, po svemu sudeći, nije digitalnog porijekla.

Umjesto savršenog, sterilnog tona kakav bi proizveo računar, zvuk ima gotovo organski, mehanički kvalitet.

Vjeruje se da ga proizvodi fizički uređaj, neka vrsta generatora tona, koji je postavljen ispred stalno aktivnog, otvorenog mikrofona.

Ova “teorija otvorenog mikrofona” bi možda mogla objasniti zašto su slušaoci tokom godina ponekad uspijevali čuti slabe pozadinske zvukove “iza” zujanja.

Zabilježeni su fragmenti udaljenih razgovora na ruskom, zvuk ispuštenog alata, prigušeni koraci, pa čak i jednom prilikom, kratki, jedva čujni isječak iz “Labuđeg jezera” Čajkovskog.

To je dokaz da se negdje, na nepoznatoj lokaciji, nalazi fizička prostorija u kojoj se ovaj signal rađa, i da u njoj ili oko nje povremeno borave ljudi.

Lokacija signala: Od Povarova do nepoznatog

Lokacija odašiljača je decenijama bila predmet nagađanja. Koristeći tehniku radio triangulacije, amateri su uspjeli suziti potragu na područje oko malog grada Povarovo, nedaleko od Moskve.

Tamo se, usred šume, nalazila napuštena vojna baza. Godinama je ovo mjesto bilo Meka za urbane istraživače i one opsjednute misterijom.

Fotografije i video snimci iz napuštene baze prikazivali su oronule zgrade, razbacanu elektronsku opremu i knjige sa vojnim zapisima, potvrđujući da je lokacija zaista imala vojnu svrhu.

Činilo se da je zagonetka lokacije riješena.

A onda, u ljeto 2010. godine, dogodilo se nešto neobično. Zujanje je prestalo. Frekvencija 4625 kHz je zanijemila na nekoliko dana.

Međutim, tišina je bila kratkog vijeka. Signal se vratio, ali jači i jasniji nego ikad prije. Triangulacija je sada pokazivala na potpuno novu lokaciju.

Zapravo, činilo se da postoje najmanje dva aktivna odašiljača. Jedan je lociran u blizini sela Kerro Masiv kod Sankt Peterburga, dok se za drugi vjeruje da se nalazi u blizini grada Pskova, nedaleko od granice sa Estonijom.

Ova selidba je bila monumentalan dokaz. Ne samo da stanica nije napuštena, već je ruska vojska uložila značajna sredstva da je premjesti i modernizuje.

Napuštanje lokacije u Povarovu i aktiviranje novih, moćnijih odašiljača bio je nedvosmislen signal: UVB-76 je i dalje vitalni dio njihove komunikacione infrastrukture.

Greška koja je postala legenda

Ime pod kojim je stanica postala globalni fenomen, UVB-76, zapravo je rezultat greške. U jednoj od rijetkih glasovnih poruka zabilježenih prije mnogo godina, operater je izgovorio pozivni znak koji je zvučao kao “UVB-76”.

Međutim, pažljivijom analizom i kasnijim porukama, ustanovljeno je da je stvarni pozivni znak bio “UZB-76” (U-Znak-Boris-76).

2010. godine, nakon premještanja stanice, pozivni znak se promijenio iz UZB-76 u “MDŽB” (Mihail-Dmitrij-Ženja-Boris).

Ova promjena se savršeno poklopila sa velikom reformom ruske vojske, kada su stvoreni novi vojni okruzi.

Vjeruje se da je MDŽB pozivni znak dodijeljen komunikacionom čvorištu Zapadnog vojnog okruga, koji je strateški najvažniji okrug Rusije, odgovoran za odbranu granica od NATO-a.

Kasnije su zabilježeni i drugi pozivni znakovi, poput “ŽUOZ” i “ANVF”, što sugeriše da stanica ne služi samo jednoj jedinici, već je dio složene mreže (“monolit” mreže, kako je nazivaju entuzijasti) koja može prenositi poruke različitim vojnim formacijama.

Promjene pozivnih znakova, koje se odvijaju po strogo definisanim vojnim procedurama, najjači su argument protiv teorija da je stanica samo automatizovani relikt.

Ona je živa, prilagodljiva i integrisana u komandnu strukturu ruske vojske.

Globalni digitalni kult

Iako obavještajne agencije svijeta sigurno prate UVB-76, najveći doprinos rasvjetljavanju njene misterije došao je od jedne nevjerovatne, decentralizovane globalne zajednice.

Radio-amateri, “lovci na brojčane stanice”, programeri, lingvisti i obični znatiželjnici formirali su pravi digitalni kult oko Zujalice.

Hiljade ljudi širom svijeta usmjeravaju svoje radio prijemnike ka 4625 kHz, koristeći online prijemnike (WebSDR) kako bi svima omogućili slušanje.

Svaka promjena u tonu, svaka anomalija, svaka glasovna poruka, trenutno se bilježi, analizira i arhivira.

Njihova posvećenost je pretvorila pasivno slušanje u aktivnu, kolektivnu istragu.

Upravo su ovi amateri zabilježili najbizarnije trenutke u istoriji stanice, kao onaj kada su radio-pirati pokušali da “otmu” frekvenciju, puštajući sve od ruske rep muzike do globalnog hita “Gangnam Style”.

Ovi pokušaji ometanja, međutim, doveli su do jednog od najvažnijih otkrića.

Dana 4. maja 2024. godine, dogodio se događaj bez presedana.

Nepoznati ruski pirat, koristeći moćnu opremu, počeo je emitovati vlastiti sadržaj na frekvenciji.

Operater stanice UVB-76 ne samo da je pojačao vlastiti signal zujanja do zaglušujućeg nivoa, već je, kako su analize pokazale, istovremeno aktivirao tri odvojena odašiljača kako bi “ugušio” piratski signal i povratio potpunu kontrolu nad frekvencijom.

Ova brza, tehnički sofisticirana i agresivna reakcija bila je najuvjerljiviji dokaz do sada. Potvrdila je da stanicu ne nadgleda samo neki usamljeni vojnik u bunkeru, već tim obučenih operatera sa pristupom moćnoj infrastrukturi.

Činjenica da su uložili toliki napor da zaštite integritet frekvencije govori o njenoj ogromnoj važnosti. Sve teorije o njenoj napuštenosti ili zastarjelosti pale su u vodu. UVB-76 je čuvana tvrđava u eteru.

Glasovi u noći

Iako je zujanje konstantno, najuzbudljiviji trenuci za pratioce su rijetke glasovne poruke. One prekidaju monotoniju i nude tantalizirajući uvid u svrhu stanice.

Poruke obično slijede strogi format. Zujanje se prekine, a ženski ili muški glas, govoreći na ruskom, čita niz imena, brojeva i slova, često koristeći rusku fonetsku abecedu (Anna, Boris, Roman, itd.).

Jedna od najpoznatijih poruka, zabilježena više puta, glasi: “MDŽB, MDŽB, 04 979 D-R-E-N-D-O-U-T 19 83 53 35”.

Značenje ovih kodova je, naravno, nepoznato. Vjerovatno se radi o jedinstvenim komandama namijenjenim specifičnim vojnim jedinicama, koje jedine posjeduju ključ za njihovo dekodiranje.

Ono što je posebno intrigantno jeste korelacija između učestalosti ovih poruka i globalnih geopolitičkih događaja.

Slušaoci su primijetili značajan porast aktivnosti i glasovnih poruka tokom ključnih trenutaka, kao što su Ruska aneksija Krima 2014. godine, eskalacija sukoba u Siriji, a posebno u mjesecima i sedmicama koje su prethodile invaziji na Ukrajinu u februaru 2022. godine.

U tom periodu, stanica je bila aktivnija nego ikada prije, emitujući desetine poruka. Činilo se kao da Zujalica služi kao bubanj koji najavljuje rat, šaljući instrukcije i komande trupama u pripremi za akciju.

Koja je svrha zujanja?

Tokom godina, razvile su se brojne teorije o svrsi UVB-76. One se kreću od vrlo vjerovatnih do onih iz domena naučne fantastike.

Vojna komunikaciona mreža

Po ovoj teoriji, zujanje služi kao “marker kanala”. Njegova svrha je jednostavna: da drži frekvenciju 4625 kHz otvorenom, zauzetom i spremnom za trenutnu upotrebu.

Konstantno emitovanje signala osigurava da niko drugi ne može koristiti frekvenciju i potvrđuje prijemnim jedinicama da je kanal aktivan i ispravan.

Kada je potrebno poslati stvarnu komandu, zujanje se prekida i emituje se kodirana poruka.

Ovo je jednostavan, robustan i gotovo neuništiv sistem komunikacije, otporan na cyber napade koji bi mogli onesposobiti modernije, digitalne sisteme.

Nuklearni “Prekidač mrtvog čovjeka”

Ovo je najpopularnija teorija u popularnoj kulturi. Prema njoj, UVB-76 je povezana sa ruskim sistemom za nuklearnu odmazdu, sličnim legendarnom sistemu “Perimetar” (poznatom na Zapadu kao “Dead Hand”).

Ideja je da senzori širom Rusije prate znakove nuklearnog napada (seizmički potresi, radijacija). Ako detektuju napad i istovremeno izgube kontakt sa vrhom vojne komande (što bi značilo da je rukovodstvo eliminisano), sistem bi se automatski aktivirao.

U tom scenariju, prestanak zujanja bio bi konačni signal za automatsko lansiranje ruskog nuklearnog arsenala. Iako je ova teorija zastrašujuća i privlačna, većina analitičara je odbacuje.

Stanica je imala prekide u emitovanju u prošlosti bez izazivanja apokalipse, a aktivno ljudsko upravljanje (kao u incidentu sa piratom) sugeriše da nije potpuno automatizovana.

Istraživanje jonosfere

Neki su teoretisali da bi konstantni signal mogao služiti za mjerenje stanja jonosfere, sloja atmosfere koji je ključan za prenos kratkotalasnih radio signala na velike udaljenosti.

Analizom načina na koji signal putuje i odbija se, naučnici bi mogli prikupljati podatke. Međutim, vojna priroda poruka i lokacija odašiljača čine ovu teoriju manje vjerovatnom.

Na kraju, nakon decenija praćenja, konture svrhe UVB-76 su postale jasnije, iako potpuna slika i dalje izmiče.

Zujanje je puls koji pokazuje da je linija živa, a rijetki glasovi su komande upućene nekome tamo, skrivenom u sjenci.

Pravi primaoci tih poruka – komandanti podmornica, posade raketnih silosa, obavještajne jedinice na terenu – nikada neće biti poznati široj javnosti. Oni su tihi slušaoci za koje ovaj signal i postoji.

Zujanje se nastavlja, a misterija i dalje živi…