Zaboravljena odiseja Nautilusa

Arktički okean nije mjesto za ljude. To je kraljevstvo vječne tišine, gdje se horizont gubi u bjelini koja zasljepljuje, a temperature padaju toliko nisko da se dah ledi prije nego što napusti usne.

Ovdje, na rubu poznatog svijeta, priroda ne prašta greške. Vijekovima su drveni brodovi, sanke koje su vukli psi i ljudi čelične volje pokušavali osvojiti ovu pustinju.

Mnogi su ostali zauvijek zarobljeni u ledu, a njihove kosti postale su dio arktičkog pejzaža.

Ali tog augusta 1931 godine, nešto neviđeno prekinulo je drevnu tišinu polarnog kruga – duboki, mehanički ritam dizelskog motora.

Iz magle i ledenih santi izronila je silueta koja je više pripadala stranicama romana Julesa Vernea nego stvarnosti 1930-ih godina. Bila je to podmornica Nautilus.

Oštećen, zahrđao i modifikovan gotovo do neprepoznatljivosti, taj čelični lijes nosio je grupu ljudi koji su, vođeni vizijom jednog čovjeka, odlučili učiniti nemoguće: ne preći preko leda, već proći ispod njega.

Opsesija vrhom svijeta

Početak 20. vijeka bio je zlatno doba istraživanja, ali i doba velikih tragedija. Sjeverni pol je bio “Sveti gral”.

Vijekovima su ekspedicije pokušavale pronaći put. Brodovi bi se zaglavili u ledu koji bi ih potom, svojom nezadrživom snagom, zdrobio kao kutije šibica.

Posade bi ostajale zarobljene godinama, umirući od skorbuta, gladi i hladnoće.

Kada su ljudi napokon počeli stizati do Pola, bilo je to uz nadljudske napore. Roald Amundsen, Robert Peary, Frederick Cook – bila su to imena koja su nosila teret slave i kontroverzi.

Do 1926. godine, tehnologija je omogućila novi pristup. Cepelini i avioni prelijetali su ledenu kapu.

Amundsen je u svom cepelinu Norge preletio preko vrha svijeta.

Ali Sir Hubert Wilkins, australijski ratni heroj, fotograf, avijatičar i istraživač, nije bio impresioniran pukim prelijetanjem.

On je želio nauku. Želio je podatke. Želio je dokazati da Sjeverni pol nije samo tačka na mapi koju treba preletjeti, već teritorija koju treba razumjeti.

Wilkins je shvatio jednu ključnu geografsku istinu koja je mnogima promicala: Sjeverni pol nije kopno.

Za razliku od Antarktika na jugu, koji je kontinent prekriven ledom, Arktik je okean. Duboki, hladni okean prekriven plutajućim ledom.

“Zašto se boriti protiv leda na površini?” razmišljao je Wilkins. “Zašto ne iskoristiti vodu ispod njega?”

Njegova logika je bila besprijekorna, ali tehnologija tog vremena nije bila. Podmornice su tada bile relativno nov izum, usavršene tek tokom krvavih godina Prvog svjetskog rata.

Bile su to klaustrofobične, smrdljive, opasne mašine, dizajnirane da potope neprijateljske brodove, a ne da služe kao naučne laboratorije u najsurovijem okruženju na Zemlji.

Ipak, Wilkins je bio uvjeren. Podmornica je bila ključ.

Pakt sa đavolom

Imati viziju je jedna stvar, ali finansirati je – sasvim druga. 1931 godine, svijet je bio u stisku Velike depresije.

Novca je bilo malo, a apetit za skupim avanturama još manji. Wilkins je potrošio vlastitu ušteđevinu, držao predavanja, napisao knjigu, ali to nije bilo dovoljno. Trebao mu je mecena.

Ušao je u savez s čovjekom koji je bio jednako ambiciozan, ali na potpuno drugačiji način – Williamom Randolphom Hearstom.

Hearst, medijski tajkun i vlasnik novinskog carstva, nije mario za nauku. Njega su zanimale naslovnice. Zanimao ga je spektakl.

Ideja o podmornici ispod leda zvučala je kao nešto što će prodati milione novina.

Sklopljen je “đavolji pakt”. Hearst je osigurao novac i ekskluzivna prava na priču.

Ali, kao svaki pravi šoumen, Hearst je dodao uvjet koji je cijelu misiju pretvorio iz naučne ekspedicije u holivudski scenario.

Zahtijevao je da se Wilkins sretne na Sjevernom polu s drugom ekspedicijom – njemačkim cepelinom Graf Zeppelin.

To je trebao biti susret neba i okeana na krovu svijeta, a Hearst je obećao nagradu od 150.000 dolara ako uspiju.

Wilkins, pritisnut potrebom za novcem, pristao je. Nije znao da je time potpisao presudu na utrku s vremenom koja će ugroziti živote svih uključenih.

Frankenstein od čelika

Sada im je trebala podmornica. Američka mornarica imala je višak plovila koja su skupljala hrđu nakon rata.

Iznajmili su USS O-12, staru podmornicu klase O, koja je trebala biti isječena u staro željezo.

Ali obična podmornica ne može preživjeti Arktik. Tu je na scenu stupio Simon Lake.

Lake je bio briljantan pomorski arhitekta, otac moderne podmornice, ali i čovjek golemog ega.

On je bio zadužen za modifikacije, a Wilkins, iako vođa ekspedicije, bio je samo zakupac.

To je stvorilo tenziju koja će pratiti ekspediciju do samog kraja.

Lake je pretvorio O-12 u Nautilus, nazvanu po podmornici kapetana Nema. No, rezultat je više ličio na Frankensteina nego na elegantno plovilo iz romana.

Modifikacije su bile radikalne i, iskreno rečeno, bizarne:

1. Sanke na palubi: Lake je znao da bi udarac u led odozdo mogao biti fatalan. Zato je na vrh podmornice montirao drvene i čelične šine, nalik na ogromne sanke. Ideja je bila da podmornica, ako se nađe ispod leda, može “kliziti” po donjoj površini leda kao obrnute sanke.
2. Bušilica za led: Najveći strah podmorničara je ostati bez zraka zarobljen ispod leda. Lake je dizajnirao teleskopsku bušilicu koja je trebala probiti i do nekoliko metara debelog leda kako bi posada mogla dobiti svjež zrak ili čak izaći na površinu bez izranjanja cijele podmornice.
3. Amortizer na pramcu: Kako bi zaštitio podmornicu od sudara s ledenim santama, na nos je postavljen hidraulični branik.
4. Ronilačka komora: Umjesto torpednih cijevi, instalirana je komora pod pritiskom koja je omogućavala roniocima da izađu u ledenu vodu ili da spuste naučne instrumente.

Wilkins je gledao te modifikacije s rastućom zebnjom. Smatrao je da su “sanke” opasne i da bi se mogle zakačiti za neravan led, zarobljavajući ih zauvijek u dubini.

Tražio je senzore, moderne instrumente, ali Lake je bio tvrdoglav. Ovo je bio njegov dizajn, njegov ponos. Wilkins je bio samo putnik koji plaća račune.

Pakao Atlantika

Juna 1931. godine, ekspedicija je napustila Sjedinjene Američke Države. Njihov cilj je bio da pređu Atlantik da bi došli do Norveške, a zatim nastavili dalje na sjever. Ali problemi su počeli gotovo odmah.

Život na Nautilusu bio je čista patnja. Podmornica je bila dizajnirana za ratne patrole od nekoliko dana, a ne za prekookeanska putovanja s posadom od 20 ljudi.

Unutrašnjost je bila klaustrofobična noćna mora. Nije bilo mjesta za sjedenje. Ljudi su jeli stojeći, spavali u smjenama na malobrojnim ležajevima, stisnuti između torpeda, konzervi hrane i naučne opreme.

Buka dizel motora bila je zaglušujuća. Vibracije su tresle kosti. Ali najgori je bio smrad.

Kombinacija dizel isparenja, neopranih tijela, kuhanja, i jednog jedinog toaleta koji se nalazio usred mašinskog odjeljenja, stvarala je atmosferu u kojoj je bilo teško disati.

A onda je došla oluja. Sjeverni Atlantik je nemilosrdan prema malim plovilima.

Nautilus, otežan Lakeovim modifikacijama koje su poremetile težište, valjao se poput čepa u buri. Valovi su prelijevali palubu, uništavajući opremu.

Dramatični izvještaji koje je Wilkins slao Hearstu nisu bili pretjerivanje radi prodaje novina – bili su poziv u pomoć. “Jutros je val odnio zaštitu s mosta,” pisao je.

Motori, stari i istrošeni, počeli su otkazivati. Prvo je pukao cilindar na desnom motoru. Nautilus je šepao na jednom motoru.

Zatim je otkazao i drugi. Baterije su se ispraznile. Podmornica je postala mrtav komad metala koji pluta nasred oceana.

Danima svijet nije znao gdje su. Na kraju ih je pronašao bojni brod USS Wyoming, kako besciljno plutaju hiljadama kilometara od Azora.

Poniženje je bilo potpuno. “Neustrašivi istraživači” morali su biti odšlepani preko ostatka Atlantika do Irske, a zatim do Engleske.

Vrijeme je iscurilo. Susret s Graf Zeppelinom postao je nemoguć. Hearstov novac od nagrade je nestao.

Novine su se počele rugati. Naslovi su vrištali o “Wilkinsovom ludilu” i “podmornici igrački”.

Posada je bila na rubu pobune. Četvorica su dala otkaz istog trena. Popravci su trajali sedmicama.

Svaki drugi čovjek bi odustao. Ali Wilkins? Ne. On je bio opsjednut. Popravio je podmornicu, regrutovao novu posadu i, uprkos kašnjenju i približavanju zime, naredio polazak na sjever.

Na vratima Arktika

Krajem jula, Nautilus je ponovo napustio civilizaciju. Dok su plovili prema Spitsbergenu (Svalbard), atmosfera na brodu se promijenila.

Atlantik je bio fizičko mučenje, ali Arktik je donosio psihološki teror. Temperatura u podmornici je pala.

Trup nije imao izolaciju. Čelik je prenosio hladnoću okeana direktno u unutrašnjost.

Zidovi su se znojili od kondenzacije koja se potom ledila. Voda je kapala po ljudima dok su spavali.

Osim hladnoće, pojavili su se i drugi problemi – trovanje hranom i olovna prašina iz starih cijevi.

Posada je bila bolesna, iscrpljena i preplašena. Svi su znali da se u ovoj kasnoj sezoni led već počeo zgušnjavati.

19. augusta, ugledali su prvi led. Za većinu mornara, led je znak opasnosti, znak da se treba okrenuti.

Za Wilkinsa, to je bio početak misije. Uronili su u ledene vode, ploveći između santi. Uprkos svemu, počeli su prikupljati naučne podatke.

Otkrili su toplije struje duboko ispod površine – otkriće koje će decenijama kasnije biti ključno za razumijevanje klimatskih promjena.

Stigli su do 82. stepena sjeverne geografske širine. Nijedan brod na sopstveni pogon nije otišao tako daleko na sjever. Bili su na pragu istorije. Ali Nautilus je bio na izmaku snaga.

Misterija nestalog kormila

Ono što se dogodilo 22. augusta ostaje jedna od najvećih misterija ekspedicije.

Wilkins je naredio zaron. Želio je testirati podmornicu ispod leda.

Posada je zauzela borbene stanice, tankovi su se napunili vodom, ali podmornica nije htjela zaroniti.

Nos bi krenuo dolje, ali trup se ne bi spustio. Nešto nije bilo u redu s kontrolama.

Wilkins je poslao ronioca u ledenu vodu da provjeri krmu. Čovjek se vratio s vijestima koje su zaledile krv u žilama više nego arktička voda.

Kormila dubine – “krila” na zadnjem dijelu podmornice koja joj omogućavaju da zaroni i izroni – su nestala.

Nisu bila slomljena, niti savijena. Jednostavno ih nije bilo. Ostale su samo osovine koje su virile iz trupa.

Kako je moguće da masivna čelična kormila otpadnu, a da to niko ne primjeti? Wilkins je imao mračnu sumnju. Sabotaža.

Da li je posada, u očajničkom pokušaju da spriječi samoubilačku misiju ispod leda, namjerno uklonila kormila dok su bili u luci ili tokom nekog zastoja?

Ili je to bio zamor materijala, posljedica udaraca leda? Nikada nećemo sa sigurnošću znati.

Ali rezultat je bio isti: Nautilus je bio osakaćen, a bez kormila dubine, kontrolisani zaron je bio nemoguć.

Hearst je javno pozivao Wilkinsa da se vrati. “Dosta je bilo,” pisale su novine.

Ali privatno? Privatno su stizali telegrami iz Hearstove korporacije koji su podsjećali Wilkinsa na ugovor.

Pritisak je bio neizdrživ. Wilkins se našao pred nemogućim izborom: vratiti se kao propalica, finansijski uništen i ismijan, ili rizikovati živote ljudi u podmornici koja ne može roniti.

Izabrao je treću opciju. Opciju ludaka.

Zvuk smrti

31. augusta, Wilkins je odlučio da silom natjera Nautilus pod led. Ako ne može zaroniti pomoću kormila, zaronit će pomoću teške sile i balasta.

Naredio je da se prednji tankovi napune do maksimuma, a stražnji isprazne. Nagnuo je podmornicu nosom prema dolje i dao pun gas.

Plan je bio da se Nautilus zabije ispod leda kao klin, a zatim da ga “sanke” na palubi drže pritisnutim uz donju stranu leda.

Zaronili su.

Zvuk koji je uslijedio niko od prisutnih nikada nije zaboravio. Buka čelika koji struže o led. Škripa, lomljava, grmljavina koja je odjekivala kroz cijeli trup.

Ljudi su stajali u tišini, blijedih lica, slušajući kako ih tone leda iznad glava pokušavaju zgnječiti. Lakeove sanke su strugale po neravninama ledenog plafona.

Bili su ispod. Uspjeli su. Ali pobjeda je bila Pirova.

Plovili su tako nekoliko kilometara, u potpunom mraku, oslanjajući se samo na svjetlost reflektora koja se probijala kroz zelenu vodu. Ali tada je došao trenutak istine za još jedan Lakeov izum – bušilicu.

Wilkins je želio dokazati da mogu probiti led i uzeti zrak. Zaustavili su se. Podigli su bušilicu. Mehanizam je zazujao. Svrdlo je udarilo u led. I… stalo.

Bušilica je bila beskorisna. Dizajnirana u teoriji, pala je na testu prakse. Motor je bio preslab, led pretvrd. Pokušavali su satima. Ništa.

U tom trenutku, stvarnost je napokon slomila Wilkinsovu volju.

Bili su ispod leda, bez mogućnosti da izrone ako naiđu na deblji sloj, bez kormila, s bušilicom koja ne radi, u podmornici koja se raspada. Nastaviti dalje značilo bi sigurnu smrt za sve.

6. septembra, radio operater je otkucao poruku koju su svi čekali: “Naše arktičko putovanje je završeno…”

Groblje u fjordu

Povratak je bio turoban. Wilkins je stigao do Norveške, ali Nautilus nikada više nije vidio Ameriku. Podmornica je bila toliko oštećena da ju je Američka mornarica otpisala. Nije se isplatilo tegliti je nazad.

Odlučeno je da joj se presudi na licu mjesta. Odvučena je u jedan duboki norveški fjord. Otvoreni su ventili.

Nautilus, taj čudni, ružni, hrabri stroj, posljednji put je zaronio, ovaj put zauvijek. Danas leži na dnu mora, zaboravljeni spomenik jednoj eri.

Sir Hubert Wilkins se vratio kući slomljen. Finansijski je bio uništen. Reputacija mu je bila narušena.

Javnost je ekspediciju proglasila neuspjehom. Zaboravili su na hrabrost, zaboravili su na naučne podatke koje je ipak uspio prikupiti.

Zaboravili su da je on prvi čovjek koji je dokazao da podmornica može operirati ispod arktičkog leda, čak i ako je to bilo samo na kratko.

Trebalo je proći skoro trideset godina da svijet shvati viziju Huberta Wilkinsa.

Godine 1958., druga podmornica nazvana Nautilus – ovaj put USS Nautilus, prva podmornica na nuklearni pogon – tiho je kliznula ispod arktičkog leda.

Imala je neograničenu energiju, savršenu klimu unutra, sonare i sisteme koje Wilkins nije mogao ni sanjati.

Nuklearni Nautilus je prešao preko Sjevernog pola bez izranjanja, ostvarivši san svog prethodnika.

Kada se posada nuklearnog Nautilusa vratila kao heroji, sjetili su se čovjeka koji je utabao put. Sjetili su se Wilkinsa.

Hubert Wilkins je umro 1958. godine – iste godine kada je njegov san ostvaren. Ali njegova priča tu ne završava.

Godinu dana kasnije, druga nuklearna podmornica, USS Skate, probila je led na samom Sjevernom polu. Izronila je u tišinu bijelog pokrivača.

Posada je održala kratku ceremoniju. Na vjetru koji je šibao preko vrha svijeta, prosuli su pepeo Sir Huberta Wilkinsa.

Stari istraživač je napokon stigao na svoje odredište. Nije došao pješke, nije došao cepelinom, niti u svojoj zahrđaloj podmornici.

Kada je 1958. nuklearni Nautilus prošao ispod Sjevernog pola, svijet je slavio tehnološki trijumf.

Ali niko nije spomenuo staru, zahrđalu podmornicu na dnu norveškog fjorda.

Neke ideje su bile preopasne za svoje vrijeme. A neke priče – previše neugodne da bi se pamtile.