16. augusta 1977. godine, avionska kompanija Pan Adria se pripremala za rutinski noćni let iz Zagreba za Beograd, a zatim do Titograda, koji je danas poznat kao Podgorica.
Avion tipa Fokker 227 sa oko 50 putnika, nešto pošte i drugog tereta uzletio je sa piste oko 1:40 ujutro.
Negdje iznad Srijemske Mitrovice, avion se počeo spuštati, pripremajući se za slijetanje na aerodrom Surčin (danas aerodrom Nikole Tesle) u Beogradu.
Neobična crvena svjetlost
Prilikom spuštanja, pilot Dobroslav Džeba, kopilot Miljenko Bartolić i mehaničar leta Stanko Naletilić, primijetili su crveno-plavu svjetlost, koja se kretala sa lijeve strane aviona.
Svjetlost je bila tako intenzivna i neprekidna, da ju je bilo nemoguće gledati i razabrati njen tačan oblik.
Ali, prema njihovoj procjeni, objekat je bio ovalnog oblika sa nečim na vrhu što nisu mogli jasno vidjeti.
Ovaj nepoznati objekt ih je pratio u stopu, održavajući istu visinu i brzinu kao avion Pan Adrie.
Između vojnog aerodroma Batajnica i aeorodroma Surčin, objekt ih je prestao slijediti i ostao je lebdjeti na tom mjestu, dok je avion nastavio sa slijetanjem.
Kada su konačno sletjeli i izašli iz aviona, posada i ostali putnici mogli su vidjeti objekt kako i dalje mirno lebdi na tački gdje ih je prestao pratiti.
Jasno se vidio na noćnom nebu, jer je lebdio prilično blizu tla.
Zbunjeni i zabrinuti, pilot i kopilot su otišli do kontrolnog centra kako bi saznali šta se dešava.
Kontrolni centar
Kada su stigli do kontrolnog centra, dočekalo ih je krajnje neobično iznenađenje – skupa sa redovnim osobljem aerodroma, čekalo ih je i nekoliko visoko rangiranih vojnih zvaničnika.
Svi su potvrdili da su i oni vidjeli objekt na radaru i da ih je nešto zaista pratilo.
Rečeno im je da vojska istražuje slučaj i da mogu mirno nastaviti let, jer će ih lovački avioni pratiti na letu do Titograda.
Međutim, upozorili su ih da nikome ne pričaju o ovom događaju.
Avion je poletio sa aerodroma Surčin, a NLO je i dalje ostao da mirno lebdi na istom mjestu gdje su ga i ostavili.
Ali, nakon otprilike 2 minute, NLO ih je ponovo počeo slijediti. Iz kontrole leta, zapovijedili su pilotima da usmjere avion prema NLO-u, vjerovatno da bi vidjeli njegovu reakciju.
Međutim, nakon što su piloti usmjerili avion prema objektu, NLO se okrenuo i počeo letjeti prema njima.
U tom trenutku, kontrola leta je panično vikala pilotima da okrenu avion, jer bi se mogli sudariti sa NLO-om.
Iako je situacija u avionu bila manična, piloti su su uspjeli okrenuti avion u posljednjem trenutku i izbjeći mogući fatalni sudar.
Nakon ove situacije, NLO je iznenada prestao pratiti avion, okrenuo se i odletio u pravcu mjesta gdje je prethodno lebdio, između Batajnice i Surčina.
Jugoslovenska tajna služba
Međutim, priča za posadu aviona Pan Adrie još nije bila završena.
Nakon što su sletjeli u Titograd, naredne noći su imali istu rutu nazad za Zagreb.
Kada su ponovo sletjeli na beogradski aerodrom Surčin, ovoga puta su ih sačekali agenti jugoslovenske tajne službe.
Eksplicitno su im zaprijetili da nikada nikome ne pričaju o ovom slučaju, da potpuno zaborave cijeli susret i oni su to učinili dugo vremena.
Važno je napomenuti da je Jugoslavija tada bila komunistička zemlje i tajna služba je imala ogromnu moć, tako da je posada shvatila ove prijetnje veoma ozbiljno.
Izjave svjedoka o Pan Adria NLO incidentu
Nakon što se Jugoslavija raspala tokom krvavih 90-tih godina, izgleda da su ljudi koji su čuvali tu tajnu nestali (ili bar tako izgleda) i zečija rupa je konačno otvorena.
Oni koji su svjedočili ovom incidentu su počeli pričati o tome šta se dogodilo te 1977. godine.
Zlatko Vereš
Tadašnji glavni kontrolor leta na aerodromu Surčin, Zlatko Vereš, naveo je da su te noći svi radari u centru za kontrolu leta identifikovali nepoznato tijelo koje je pratilo civilni avion, sve do jedne tačke kada je NLO ostao mirno lebdjeti između vojnog aerodroma Batajnica i aerodroma Surčin.
Vereš je rekao da su tada izgubili ovaj objekt na radarima. Međutim, sjeća se da su ga još mogli vidjeti golim okom sa jednog od kontrolnih tornjeva.
Lebdio je u oblacima, ali ga je odavao intenzitet njegove svjetlosti koju je moglo vidjeti osoblje kontrolnog centra.
Dva jugoslovenska lovca MiG-21, poletjela su sa vojnog aerodroma Batajnica u susret NLO-u koji je lebdio između Batajnice i Surčina.
Vereš tvrdi da su, dok su letjeli ispod NLO-a, izgubili vezu sa lovcima.
Aldo Matić
Još jedan svjedok koji je istupio sa svojom pričom, bio je Aldo Matić, koji je te noći bio vođa voda u radarskoj stanici Kačarevo.
On je rekao da su NLO koji je pratio avion Pan Adrie uhvatili njihovi radari, dok je letio iznad Batajnice.
Međutim, Matić tvrdi da su se nekoliko trenutaka na radarima pojavila još tri nepoznata objekta, manja od glavnog koji je lebdio između Batajnice i Surčina.
Nekoliko trenutaka nakon što su radari detektovali te objekte, jedan od vojnika koji je čuvao stanicu je pozvao Matića i njegovog kolegu da izađu iz radarske sobe da vide nešto nevjerovatno.
Tri NLO-a koje su uhvatili radari, sletjeli su na zemlju nekoliko kilometara od njihove stanice.
Te noći, vrijeme je bilo vedro, a objekti izuzetno sjajni, pa su ih Matić i njegove kolege mogli vidjeti izdaleka.
Naravno, Matić je tada obavijestio svoje nadređene o ovim NLO-ima i ubrzo su još dva lovca poletjela u nebo da provjere te objekte.
Dok su se približavali objektima, piloti lovaca su prijavili da se njihova oprema počela iznenada kvariti.
Tada su se ova tri NLO-a podigla sa tla i počela letjeti prema Osijeku brzinom od najmanje 12.000 kilometara na sat, što je bila neostvariva brzina za lovačke avione koji su ih pokušali pratiti i koja je bila četiri do pet puta manja od toga.
NLO-i su jedno vrijeme letjeli horizontalno prema Osijeku, nakon čega su počeli letjeti vertikalno sa još većom brzinom.
Radar ih je pratio do oko 80 km visine, dok nisu potpuno nestali sa ekrana.
Matić je rekao da je vojska nakon ovog događaja zapečatila dokumente radarske stanice iz te noći.
Također je potpisao neku vrstu sporazuma o neotkrivanju informacija i naređeno mu je da nikada ne priča o onomo šta je vidio.
Damir Bokunić
Završni dio ovog događaja dolazi iz svjedočenja vojnika Damira Bokunića, koji je u vrijeme incidenta rukovao protuavionskim topom na vojnom aerodromu B.
Njegova priča pružila nam je još neke intrigantne detalje o ovom misterioznom događaju.
Bokunić se sjeća da je pri slijetanju aviona Pan Adrie, NLO počeo mijenjati oblik – opisao je to kao da ključa.
Tokom ovog procesa, tri manje svjetlosti su izronile iz glavne, veće svjetlosti.
Prema onome šta je on vidio, nakon što je avion Pan Adrie ponovo poletio iz Surčina prema Titogradu, veća “materinska” svjetlost koja je lebdjela između Batajnice i Surčina, zapravo je odletjela u suprotnom smjeru prema Mađarskoj, dok je jedna od manjih svjetlosti krenula prema jugu kako bi pratila avion Pan Adrie.
Drugi važan podatak koji je Bokunić iznio jeste da su ukupno četiri jugoslovenska lovca poslana te noći da istraže NLO.
Navodno su tri od njih oborena od strane NLO-a, što je rezultovalo smrću jednog od pilota.
Brzina i veličina NLO-a
Što se tiče sjajne kugle koja se pojavila te 1977. godine na nebu iznad Jugoslavije, tu je naše znanje o NLO-ima ograničeno.
Ali, ako pišemo o brzini “materinske” svjetlosti, najvjerodostojnije informacije dolaze od glavnog kontrolora leta Zlatka Vereša.
On je izjavio da se svjetlost iz faze mirnog lebdenja prebacila na trenutnu brzinu od preko 8600km/h.
Danas postoji samo nekoliko objekata koji mogu postići tu brzinu.
Ali, moramo imati na umu da se ovaj incident desio 1977.godine i da ti objekti koje je napravio čovjek mogu zadržati tu brzinu samo na kratko vrijeme i na velikim visinama.
Što se tiče brzine ostalih tri manja NLO-a, kao što smo ranije spomenuli, komandant Matić je izjavio da su postigli brzinu od najmanje 12.000 km/h, nakon čega su, bez zaustavljanja, počeli letjeti još većom vertikalnom brzinom.
Takvo manevrisanje nije moguće postići ni jednim poznatim objektom koji je napravio čovjek.
Prema podacima sa radara, veličina ovog objekta je bila oko 150 metara u prečniku.
Poređenja radi, najveći poznati avion napravljen od strane čovjeka je Antonov 225, koji je dugačak 84 metra, sa rasponom krila od 89 metara, što je dakle skoro dva puta manje od NLO-a.
Zataškavanje incidenta
Službena priča jugoslovenskih vlasti se sa vremenom mijenjala.
Ispočetka se tvrdilo da je to bila obična vojna vježba, međutim, nakon formiranja vojne komisije i njenog kasnijeg zaključka, službeni stav se promijenio, pogađate, tvrdnjom da je NLO bio obični meteorološki balon.
Slučaj je bio zataškan i skrivan decenijama, i vjerovatno bi tako i ostalo da nije bilo revnosnih napora ufologa Giuliana Marinkovića, koji je počeo istraživati ovaj slučaj nakon raspada Jugoslavije.
Igrao je ključnu ulogu u iznošenju ovog slučaja na svjetlost dana, uvjeravajući svjedoke da javno iznesu svoje priče.
Svjedoci su istupili da ispričaju svoju priču, međutim, službeni dokumenti o slučaju nikada nisu ugledali svjetlo dana.
Ali, da li to znači da trebamo prestati tragati za istinom?
