Vjekovima su teoretičari zavjere o šupljoj Zemlji pokušavali da dokažu da postoji sasvim drugi svijet ispod našeg. Ali prvo, moraju pronaći put koji vodi unutra.
Od pamtivijeka, ljudi su vjerovali da postoji drugi svijet koji leži odmah ispod površine naše planete. Za brojne kulture – kao što su stari Grci – to je mračno mjesto ispunjeno dušama mrtvih.
Ali, većina ovih ranih vjerovanja bila je metaforičnog ili mitološkog porijekla.
Moderna nauka smatra da je Zemlja neprekinuti niz slojeva kore i tečne magme koji okružuju gusto, vruće jezgro napravljeno prvenstveno od gvožđa i nikla.
Ali, nisu svi u to uvjereni. U 17. vijeku, neki od vodećih naučnih umova tog vremena došli su do nove teorije – da je planeta zapravo šuplja. Ova ideja se pokazala nevjerovatno izdržljivom.
Čak i danas postoji malo onih koji vjeruju u teoriju šuplje Zemlje i koji se hrabro bore da potvrde svoje ideje kroz knjige, web stranice, sastanke i neke izuzetno ambiciozne planove putovanja.
“Moja koncepcija šuplje Zemlje, zasnovana na mom istraživanju, je da je Zemljina školjka debela oko 1300 kilometara, od vanjske do unutrašnje površine”, kaže Rodney Cluff, autor knjige “World Top Secret: Our Earth IS Hollow” (Svjetska tajna: Naša Zemlja JE šuplja).
Otišao je još dalje: pola planete zauzima površina, a onda slijedi prazan prostor, pa još nešto.
“U središtu te šupljine je unutrašnje sunce koje je podijeljeno na dnevnu i noćnu stranu“, kaže on, “Drugi dio teorije šuplje Zemlje je da se blizu sjevernog i južnog pola nalaze značajni otvori koji vode u unutrašnjost .”
Mnogi od nas znaju za legendarne priče o nacistima koji su istraživali južne regije naše planete i čak stvarali tajne baze u Neuschwabenlandu.
Neki također govore o operaciji Highjump i putovanjima admirala Byrda gdje su viđeni izuzetno napredni vazdušni brodovi kako lete uokolo i istražuju nove teritorije.
Ne tako davno otkrili smo mapu trećeg Rajha na kojoj je prikazano nekoliko tajnih prolaza koje su njemačke podmornice koristile za pristup tajanstvenim podzemnim regijama, kao i kompletnu mapu obje hemisfere i misterioznog kraljevstva Agartha.
Vjerovatno prva osoba koja je naučno spekulisala o šupljoj Zemlji bio je niko drugi do Edmund Halley, poznat po Halleyevoj kometi.
Predložena 1692. godine kao način objašnjenja anomalnih očitavanja kompasa, Hallejeyeva teorija je da je planeta niz ugniježđenih, sfernih školjki, koje se okreću u različitim smjerovima, a koje okružuje centralno jezgro.
Prema njegovoj procjeni, na osnovu očitavanja magnetnog polja i onoga što je znao o gravitacijskom privlačenju Sunca i Mjeseca na Zemlji, ovaj model bi mogao objasniti sve netačnosti u njegovim očitanjima magnetnih polja planete.
Takođe je pretpostavio da je prostor između svake školjke možda imao blistavu atmosferu koja je mogla da podrži život.
Početkom 1970-ih godina, ESSA, projekat koji pripada Ministarstvu trgovine Sjedinjenih Država, ustupio je medijima pristup slikama Sjevernog pola koje je snimio satelit ESSA-7 23. novembra 1968. godine.
Jedna od fotografija prikazuje Sjeverni pol prekriven uobičajenim oblakom; druga je pokazala isto područje bez oblaka, otkrivajući ogromnu rupu na kojoj je trebao biti smješten stup.
Između 1946. i 1947. godine, admiral Byrd i njegov tim izveli su operaciju velikih razmjera pod nazivom “High Jump”, tokom koje je otkrio i mapirao 1.390.000 km² antarktičke teritorije.
Čuvene Byrdove ekspedicije prvi put su ušle u žižu teorija o šupljoj Zemlji kada je nekoliko članaka i knjiga poput “Svjetovi izvan polova” autora Amadea Gianninija tvrdilo da Byrd nije preletio pol, već kroz unutrašnjost velike rupe koja vodi u Zemlju.
Teorija šuplje Zemlje: Od nauke do naučne fantastike
1864. godine Jules Verne je objavio knjigu “Putovanje u središte Zemlje”, koja je pisala o čudnom svijetu unutar našeg vlastitog svijeta.
I iako to nije bilo prvo fiktivno djelo koje je predložilo tako nešto (može se tvrditi da je prvo takvo djelo fikcije u vezi sa čudnim svijetom u našem sopstvenom je Danteova pesma, Inferno), Vernovo djelo je brzo postalo mjerilo za takve fantastične priče, dajući snagu čitavom podžanru podzemne naučne fantastike.
Mnoge od ovih priča koristile su teorije Halleya i Simmesa kao polazne tačke za priče o čudnim praistorijskim džunglama i visoko naprednim, izgubljenim rasama ljudi.
Roman iz 1892. godine, “Boginja Atvatabara”, ili “Istorija otkrića unutrašnjeg svijeta”, koristio je Symmesov model kao osnovu za priču o bogatom unutrašnjem svijetu u kojem živi rasa duhovno prosvijetljenih bića.
Čini se da je ova vizija jedna od glavnih inspiracija mnogih današnjih teorija o šupljoj Zemlji.
Dokazi o „šupljoj Zemlji“ nalaze se u istoriji bezbrojnih drevnih civilizacija.
Babilonski heroj Gilgameš posjetio je svog pretka Utnapištima u utrobi zemlje; u grčkoj mitologiji, Orfej pokušava spasiti Euridiku iz podzemnog pakla; govorilo se da su egipatski faraoni komunicirali s podzemnim svijetom, kojem se moglo pristupiti kroz tajne tunele skrivene u piramidama; a budisti su vjerovali (i još vjeruju) da milioni ljudi žive u Agarti, podzemnom raju kojim vlada kralj svijeta.
Dakle, taman kada pomislite da ove teorije ne mogu biti ništa više od pretjerane mašte, zapravo nailazite na dokaze u drevnoj historiji koji ukazuju na mogućnost svijeta unutar Zemlje.
Nedavna istraživanja sugerišu da bi NLO-i mogli pripadati neljudskim inteligencijama (NHI) s kojima dijelimo Zemlju. Ko zna? Možda zaista postoje skrivena mjesta unutar naše planete gdje bi mogla boraviti visoko razvijena civilizacija.
Šta mislite o teoriji šuplje Zemlje? Da li je moguće da postoji drugi svijet, ispod površine naše planete? I da li je moguće da tamo dole zaista ima života?
Foto naslovnice: flickr.com (PDM 1.0)
Izvor: anomalien.com
