Dana 7. maja 1989. godine, pojavile su se tvrdnje da je južnoafrički borbeni avion oborio NLO iznad centralnog dijela Kalahari pustinje, koja se nalazi u Bocvani.
Nedugo kasnije, na mjesto događaja je pristigao tim stručnjaka iz vazduhoplovne baze Wright-Patterson i NLO, skupa sa vanzemaljcima, je transportovan u Sjedinjene Američke Države pod veoma strogim obezbjeđenjem.
Informacije o ovom slučaju, prvi put su objavljene kada je čovjek iz Južne Afrike poznat samo kao Henry stigao u Englesku i kontaktirao NLO organizaciju nazvanu EOS.
Dao im je imena zvaničnika i naučnika iz Južne Afrike i SAD-a koji su bili uključeni u događaj i bio je spreman da se podvrgne detektoru laži, kako bi dao kredibilitet svojim tvrdnjama.
Nedugo zatim, EOS je kontaktirao još jedan čovjek po imenu James Van Grunin, koji im je ustupio dokumente sa oznakom “strogo povjerljivo” adresirane na južnoafričkog obavještajnog oficira. U dokumentima je detaljno bio opisan ovaj incident:
7. maja 1989. godine mornaričko sjedište u Cape Townu, zaprimilo je poruku od južnoafričkog mornaričkog broda FRER SA Telberg o NLO-u kojeg su detektovali brodski radari i koji je letio u smjeru sjeverozapada prema afričkom kontinentu brzinom od 5.746 nautičkih milja po satu.
Mornaričko sjedište, potvrdilo je da je ovaj objekt otkriven avionskim i kopnenim radarima Vazdušnih snaga i radarima međunarodnog aerodroma Malines u Cape Townu.
Objekt je ušao u vazdušni prostor Južne Afrike u 13:52 sati, a svi pokušaji uspostavljanja radio komunikacije sa njim bili su neuspješni.
Obaviještena je vazdušna baza Valhalla i poslana su dva borbena aviona Mirage F1 da presretnu objekt. Ali, NLO je leteći velikom brzinom iznenada promijenio smjer kretanja, što je bio nemogući manevar za bilo koji avion.
U 19:59, zapovjednik eskadrile Goen izvijestio je da vizualno prati objekt na radarskom ekranu. Naređeno je da se objekt obori eksperimentalnim laserskim oružjem, što je i učinjeno.
Zapovjednik Goen je izvijestio da je objekt emitirao nekoliko zasljepljujućih bljeskova i izgubio stabilnost, ali je nastavio letjeti prema sjeveru.
Nakon nekog vremena, objekt je počeo padati i velikom brzinom pod uglom od 25 stepeni udario je u zemlju, 80 kilometara sjeverno od granice Južne Afrike sa Bocvanom, u centralnom dijelu Kalahari pustinje.
Zapovjedniku Goenu naređeno je da nadleti područje, istraži incident i preuzme objekt. Grupa obavještajnih oficira Vazdušnih snaga, skupa sa medicinskim i tehničkim osobljem, brzo je prebačena na mjesto nesreće.
U lijevku prečnika 50 metara i dubine 12 metara, pronađen je diskasti objekt srebrne boje zabijen pod uglom od 45 stepeni.
Stijene i pijesak oko objekta otopile su se zbog jakih termičkih efekata, a jako magnetno i radioaktivno zračenje koje je odašiljao objekat, doveli su do kvara na elektronskoj opremi istraživača.
Vođa grupe odlučio je da se objekt prebaci u tajnu bazu Vazdušnih snaga na daljnje istraživanje, a područje pada je prekriveno pijeskom i ruševinama kako bi se prikrili tragovi incidenta.
Nakon što je objekt dopremljen u tajnu bazu, grupa istraživača je primjetila kako se otvor u njegovom podnožju blago razmakao.
Otvor je dodatno proširen mehaničkom opremom istraživača, a zatim su se iz njega pojavila dva humanoidna stvorenja u tijesnim sivim odijelima. Odvedeni su u improvizirani medicinski centar u tajnoj bazi Vazdušnih snaga.
Razni predmeti iz letjelice poslani su na analizu, a zbog agresivne prirode humanoida nije bilo moguće uzeti uzorke njihove krvi i kože.
Odbijali su ponuđenu hranu, a njihov način komunikacije je vjerovatno bio telepatski. Na kraju su humanoidi premješteni u Vazdušnu bazu Wright-Patterson, kako bi se omogućio viši nivo istraživanja.
Opis vanzemaljaca, bio je sljedeći:
Bili su visoki otprilike 1.35 metara, a ten im je bio sivkastoplave boje. Tekstura kože im je bila glatka i elastična. Nisu imali dlake na tijelu, a glave su im bile velike u odnosu na ljude, sa izraženim jagodicama.
Oči su im bile velike i nakošene, bez zjenica. Imali su dvije male nosnice, a tamo gdje su trebala biti usta, nalazila se samo jedna mala pukotina bez usana.
Čeljusti su im bile široke u odnosu na ljude i nisu imali uši. Vrat im je bio tanak, sa isto tankim i dugim rukama koje su dosezale tik iznad koljena.
Imali su po tri mrežasta prsta na svakoj ruci, nalik kandžama. Njihov grudni koš i stomak, bili su prekriveni ljuskastom, rebrastom kožom.
Kukovi su im bili mali i uski, a noge kratke i tanke. Nisu imali seksualne organe, a na stopalima su također imali po tri mrežasta prsta bez noktiju.
Kada je Tony Dodd, engleski istraživač NLO fenomena, kontaktirao službenika obavještajne službe Južnoafričkog ratnog vazduhoplovstva, on je potvrdio Van Gruninove tvrdnje i dodao da ima fotografske dokaze o NLO-u i njegovim putnicima.
Dodd je također saznao da je Van Grunin bio praćen cijelo vrijeme od strane južnoafričkih operativaca dok je bio u Engleskoj.
I tu je kraj ovoj priči. Ostalo nam još samo da se zapitamo da li u ovom NLO slučaju (kao i mnogim drugim) ima istine, i ako ima koliko još toga ne znamo o svijetu o kojem živimo.
Foto naslovnice: Roger Casco sa Pixabay
