U jednom malom selu, skrivenom među valovitim brežuljcima, živio je mladić po imenu Hero. Ovaj mladić je bio poznat cijelom selu po svom nemirnom umu – stalno je razmišljao, analizirao i brinuo se o prošlosti i budućnosti. Njegov um je bio prepravljen mislima i nikada nije uspijevao pronaći mir.
Jednog dana, Hero je čuo za slavnog zen majstora koji je živio na vrhu udaljene planine. Pričalo se da taj majstor posjeduje tajnu pronalaska unutrašnjeg mira i spokoja.
Zaintrigiran, Hero je odlučio krenuti na put kako bi ga pronašao i nakon mnogo dana napornog putovanja, Hero je konačno stigao na vrh planine.
Tamo je zatekao zen majstora kako mirno sjedi, zatvorenih očiju u stanju duboke meditacije. Polako mu je prišao i sa poštovanjem se naklonio.
“Majstore”, rekao je Hero, “došao sam u potrazi za Vašim vodstvom. Moj um je nemiran, a ja čeznem za unutrašnjim mirom. Možete li me naučiti kako da ispraznim svoj um?”
Zen majstor je otvorio oči i pogledao Heroa sa spokojnim osmijehom.
“Kažeš da želiš da isprazniš svoj um?”, odgovorio je. “Vrlo dobro, naučit ću te.”
Majstor je poveo Heroa do malog dvorišta, koje je bilo ukrašeno prekrasnim vrtom. U sredini dvorišta, nalazila se velika kamena posuda do vrha ispunjena vodom.
Hero je posmatrao kako majstor uzima kutlaču, zahvata vodu iz posude i prelijeva je u manju, praznu zdjelu.
“Sada, Hero”, reče majstor, “tvoj zadatak je da isprazniš ovu posude. Moraš prenijeti svu vodu i velike posude u ovu malu zdjelu, a da ne prospeš ni kap”.
Hero je zbunjeno gledao u zadatak ispred sebe i pitao se kako bi mogao isprazniti cijelu posudu vode u tako malu zdjelu. Ipak, prihvatio je zadatak i počeo zahvatati vodu iz posude.
Prolazili su sati, a Hero je strpljivo zahvatao i prelijevao vodu. Ipak, koliko god se trudio, posuda je ostajala puna vode.
To ga je počelo frustrirati i njegov um je postajao sve nemirniji. Zen majstor je sa izrazom suosjećanja posmatrao Herovu borbu.
Konačno mu je prišao i stavio ruku na njegovo rame.
“Hero, moj dragi učeniče”, rekao je majstor tihim glasom, “toliko se trudiš da isprazniš vodu, ali zaboravio si prvi i najvažniji korak. Da bi ispraznio posudu, moraš prvo isprazniti svoj um”.
Hero je pogledao majstora, očiju ispunjenih zbunjenošću.
“Majstore, kako da ispraznim svoj um”?
Majstor se toplo nasmiješio. “Oslobodi se svojih briga, svojih strahova i svojih vezanosti”, rekao je. “Fokusiraj se samo na zadatak koji je pred tobom, budi potpuno prisutan u ovom trenutku, i ostalo će uslijediti”.
Hero je duboko udahnuo i oslobodio se svoje frustracije. Prestao je pokušavati na silu isprazniti posude i umjesto toga usredotočio se na svaki zahvat vode, uživajući u zvuku i osjećaju tog trenutka.
Postepeno je ušao u stanje toka, njegov um je postao bistar, a njegovi pokreti bez napora.
Onda se dogodilo nešto nevjerovatno – posuda kao da je odgovarala na njegov novootkriveni spokoj. Sa svakim zahvatom, voda je ispunjavala manju zdjelu i posuda se postepeno praznila.
Na kraju, Hero je prelio zadnju kap vode u tu malu zdjelu.
Pogledao je u zen majstora sa zadivljenošću i zahvalnošću.
“Vidiš, Hero”, rekao je majstor, “kada isprazniš svoj um, dopuštaš univerzumu da teče kroz tebe. Postaješ jedno sa zadatkom pred sobom i sve dolazi na svoje mjesto”.
Hero je tada shvatio da pravi mir i jasnoća prebivaju u njemu cijelo vrijeme.
