Ako ste čuli za Djatlov prolaz, onda vjerovatno znate da je to jedan od najmisterioznijih slučajeva na svijetu koji i danas muči istraživače.
Ovaj jezivi slučaj, dogodio se 2. februara 1959. godine kada je ekspedicija koja se sastojala od 9 planinara (sedam muškaraca i dvije žene) završila katastrofalno.
Vođa ekspedicije bio je tridesettrogodišnji Igor Djatlov, a sa njim su išli Jurij Dorošenko, Ljudmila Dubinjina, Jurij Krivoniščenko, Aleksandar Kolevlatov, Zinaida Kolmogorova, Rustem Slobodin, Nikolaj Tibo-Brinol, Semjon Zolotarjev i Jurij Judin.
Grupa je odlučila da jedne noći oformi kamp na jednoj snježnoj padini, ne sluteći da će ih nešto u ranim jutarnjim satima natjerati da napuste svoje šatore.
Nesretni ljudi su bili primorani da se suoče sa smrtonosnom snježnom mećavom, pri čemu su neki od njih bili obučeni u samo jedan sloj odjeće.
Do danas tačan razlog bijega, koji je doveo do njihove smrti, ostaje nepoznat…
Doduše, novo istraživanje ruskog generalnog tužilaštva zaključilo da je grupu ubila hipotermija i da nisu imali šanse za opstanak.
Ali, zašto je ovih devet ljudi pobjeglo u strahu iz šatora i trčalo kroz snijeg niz planinu?
Zašto su njihovi šatori bili misteriozno pocijepani iznutra, a svoje stvari i odjeću su ostavili za sobom?
Svi ovi ljudi su bili iskusni planinari i već su ranije zajedno kampovali u teškim uslovima.
Za ovu, nažalost njihovu posljednju, ekspediciju putovali su vozom od Ivdela, malog grada u provinciji Sverdlovske oblasti, prije nego su nastavili dalje na sjever kamionom.
Odlučili su da početna polazna tačka njihove planinarske rute bude jedno od najređe naseljenih mjesta u Sjevernoj Rusiji – selo Višaj.
Ali, njihova prava planinarska avantura, započela je 27. januara.
Grupa prijatelja bila je dobro raspoložena dok su se kretali ka divljini.
Ipak, odmah su upali u probleme, kada je jedan od njihovih članova, Jurij Juridin, bio primoran da se vrati zbog bolova u zglobovima – što je bila posljedica njegovog hroničnog reumatizma.
Ostali članovi ekspedicije, nastavili su pješačiti četiri dana kroz planinske predjele, prije nego su stigli do prijevoja koji će kasnije biti nazvan po njihovom vođi – Djatlov prolaz.
Dana 1. februara 1959. godine, pokušali su preći prijevoj, ali loši vremenski uslovi i sve slabija vidljivost doveli su do toga da su skrenuli sa planirane rute, završivši na pola puta uz padinu planine.
Kada su shvatili da su zalutali, odlučili su da se tu zaustave i postave šatore da prežive noć, ne sluteći da će to biti njihova posljednja noć na zemlji.
Sve što se dogodilo poslije toga, ostaje potpuna nepoznanica. Ekspedicija se nikad nije vratila sa svog putovanja, pa je uskoro pokrenuta potraga.
Nakon intenzivnog traganja za ovim ljudima koje je trajalo više od sedmicu dana, u snjegom prekrivenim predjelima konačno su pronađena tijela svih devet planinara, koja su bila razbacana po padini planine.
Jedna žrtva je imala povredu lobanje; druge dvije su imale ozbiljne prelome grudnog koša; jednom članu grupe su nedostajala oba oka, a drugom članu jezik.
Patolog koji je kasnije radio obdukciju kaže da je takve povrede mogla da nanese samo strašna sila, jača od čovjeka, i da je takve traume dosad viđao samo u stravičnim saobraćajnim nesrećama.
Njihovi šatori iz kojih su pobjegli su pronađeni isječeni iznutra, kao da su ih ovi ljudi u pokušaju da pobjegnu od nečega sami rasparali.
Na obližnjem drveću, uočene su polomljene grane, što je ukazivalo na to da su neki od njih pokušali da se popnu na njih.
Iako je istraga koja je uslijedila utvdila ove činjenice, nikada nije postavljena zvanična verzija događaja.
Isprva se spekulisalo o tome da je grupu napalo obližnje domorodačko stanovništvo, ali takva teorija nije bila u skladu sa ozljedama koje su zabilježene na tijelima.
Naravno, pojavile su se razne teorija zavjere, uključujući one o tajnom testiranju oružja u tom području, panici izazvanoj infrazvukom, pa čak i napadu Jetija.
Jedna od najpopularnijih teorija je da su planinari pobjegli iz svojih šatora zbog lavine, ili straha od moguće lavine.
Ali, ostaje pitanje zašto na tom području nije bilo nikakvih znakova lavine i iako su neki šatori bili zavejani, pronađena tijela su bila prekrivena samo tankim snježnim pokrivačem.
Dnevnici i foto-kamere, koji su pronađeni netaknuti u posljednjem kampu, pomogli su u rekonstrukciji kretanja grupe i sve ono što su doživljavali za vrijeme svoje posljednje avanture.
Posljednji zapis iz dnevnika bio je datiran na 31. januar, kada je ekspedicija stigla do podnožja planine Otorten i pripremala se za početak uspona.
Narednog dana, 1. februara, grupa je otpočela pohod. Njihova ruta ih je vodila kroz jedan planinski prijevoj.
Dočekali su ih veoma loši vremenski uslovi, praćeni snježnom olujom. Ipak su nekako uspjeli da pređu taj prolaz i odlučili su da na prvom pogodnom mjestu postave kamp.
Ali, zbog smanjene vidljivosti grupa je izgubila orijentaciju i umjesto prema sjeveru, skrenula je prema zapadu.
Kada su shvatili da su pogriješili, riješili su da se tu zaustave i postave šatore na padini planine.
Zašto su baš na tom mjestu oformili kamp, a ne još kilometar i po niz padinu u šumi koja je pružala bolje utočište od snježne oluje, ostaje misterija.
Prijevoj je kasnije nazvan “Djatlov prolaz” u čast vođe grupe, Igora Djatlova.
Nekoliko godina nakon incidenta bio je zatvoren za planinare, ali je kasnije ponovo otvoren.
Stotine ekspedicija su od tada posjetile to područje bez sličnih incidenata.
Slučaj je zatvoren u maju 1959. godine, ali ni nakon toliko godina nakon ove strašne tragedije nema zvanične potvrde šta se uistinu dogodilo ovim ljudima, pa Djatlov prolaz ostaje jedna od najvećih misterija 20-tog vijeka.
Devet planinara koji su izgubili živote sahranjeni su zajedno na groblju u Jekaterinburgu. Jedini preživjeli, Jurij Judin, koji je napustio ekspediciju zbog bolnih zglobova, doživio je 75 godina.
