Divovi Afganistana: Šta su vojnici zaista vidjeli?

Afganistan je kroz čitavu zabilježenu istoriju nosio reputaciju zemlje koju je nemoguće u potpunosti pokoriti.

Smješten na raskršću civilizacija, između Bliskog istoka, Centralne Azije i Indijskog potkontinenta, ovaj prostor je vijekovima bio poprište sukoba, migracija i nestajanja čitavih vojski.

Od pohoda Aleksandra Makedonskog u 4. vijeku prije nove ere, preko razarajućih naleta Mongola i britanskih kolonijalnih ekspedicija u 19. vijeku, pa sve do sovjetske intervencije i moderne NATO koalicije, mnoge sile su pokušale ovladati ovom zemljom.

Obrazac se stalno ponavljao: početni uspjeh, duga iscrpljujuća kampanja i konačno povlačenje bez jasne pobjede.

Zbog toga se Afganistan često naziva “Grobljem carstava”.

Uobičajena objašnjenja tog fenomena pozivaju se na ekstremnu geografiju, razuđene planinske lance Hindu Kuša, izolovane doline, neprohodne klance i složenu mrežu pećina koje pružaju savršeno sklonište gerilskim snagama.

Tu su i društveni faktori: plemenska struktura, lokalne lojalnosti koje se ne poklapaju sa granicama država i duboko ukorijenjena kultura otpora stranim silama.

Ipak, paralelno sa zvaničnim analizama i akademskim studijama, decenijama kruži i jedna drugačija, mračnija teorija.

Prema njoj, Afganistan nije samo geopolitička enigma, već kao prostor u kojem su preživjeli ostaci nečega mnogo starijeg.

Među vojnicima koji su služili u najudaljenijim dijelovima zemlje, naročito u planinskim oblastima koje rijetko posjećuju čak i lokalni stanovnici, kruže priče koje izlaze iz okvira klasičnih borbenih izvještaja.

To su priče o susretima sa bićima za koja se vjerovalo da pripadaju isključivo svijetu mitova i drevnih zapisa – divovima.

Jedan od tih navodnih susreta, koji se vremenom izdvojio po detaljima i dosljednosti svjedočanstava, postao je temelj savremene legende koja se i danas prepričava među vojnicima i istraživačima neobjašnjivih pojava.

Incident u Kandaharu

Događaj, poznat kao Incident u Kandaharu iz 2002. godine, prvi put je počeo da kruži u fragmentima, kroz usmena svjedočanstva, forume veterana i anonimne intervjue, mnogo prije nego što je ikada dospio u širu javnost.

U ranim mjesecima nakon početka operacije “Enduring Freedom“, američke snage su se suočile sa realnošću afganistanskog terena.

Nakon relativno brzog pada urbanih centara, borbe su se preselile u planine, gdje su male jedinice često djelovale daleko od logističke podrške.

U tom kontekstu, jedna patrola, poslana u planinsku regiju Kandahara radi izviđanja i nadzora, navodno je potpuno nestala.

Nakon što su prestali odgovarati na radio-pozive, komanda je pretpostavila klasičan scenario – zasjedu ili napad pobunjenika.

Tim specijalnih snaga koji je poslan da istraži nestanak, prema kasnijim svjedočanstvima, zatekao je prizor koji se nije uklapao ni u jednu poznatu vojnu doktrinu.

Na području koje su pretraživali pronađena je razbacana oprema, tragovi borbe i uništene uniforme, ali bez jasnih indikacija o broju ili pravcu napadača.

Tragovi su vodili prema kompleksu velikih pećina, koje su se otvarale u strmoj stijeni, mjestu koje je već samo po sebi predstavljalo taktički rizik.

Možda vas zanima: Envaitenet: Otok sa kojeg se niko nije vratio

Ispred ulaza u pećine nalazile su se kosti – neke ljudske, neke životinjske – što je dodatno pojačalo osjećaj da se ne radi o uobičajenom skrovištu pobunjenika.

Susret ispred pećine

Prema opisima koji su procurili godinama kasnije, upravo na tom mjestu je došlo do susreta koji je zauvijek obilježio učesnike misije.

Iz tame pećine pojavilo se biće humanoidnog oblika, ali dimenzija koje su prkosile svakom racionalnom objašnjenju.

Svjedoci su tvrdili da je figura bila visoka oko četiri metra, prekrivena gustom, crvenkastom kosom i bradom, te obučena u grubu odjeću nalik na životinjsku kožu.

Njeno oružje nije bilo vatreno, već primitivno – masivno koplje koje je, prema njihovim riječima, izgledalo kao uvećana verzija drevnog oružja iz bronzanog doba.

Ono što je uslijedilo opisano je kao kratak, ali intenzivan sukob, nakon kojeg je biće palo, tek nakon koncentrisane paljbe iz savremenog oružja.

Međutim, za mnoge koji su čuli ovu priču, možda najneobičniji dio nije bio sam susret, već ono što se dogodilo nakon njega.

Zataškavanje i evakuacija

Prema istim izvorima, na lice mjesta je brzo stigao transportni helikopter, a tijelo bića je utovareno na paletu i evakuisano.

Navodi se da su prisutni vojnici dobili striktna naređenja o šutnji i da su morali potpisati ugovore o tajnosti.

U pričama se često spominje i da je tijelo prebačeno u bazu Wright-Patterson u Ohaju, lokaciju koja je već decenijama u popularnoj kulturi povezana sa istraživanjem neobjašnjivih pojava.

Kritičari ove priče ističu da ne postoji nijedan zvanični dokument koji potvrđuje takav incident, ali upravo odsustvo dokumentacije mnogi tumače kao dio šireg obrasca zataškavanja.

U svijetu savremenog ratovanja, gdje se gotovo svaki metar terena snima satelitima i dronovima, ideja da bi ovakav događaj ostao potpuno nevidljiv javnosti djeluje istovremeno nevjerovatno i intrigantno.

Dodatni sloj misterije dolazi iz svjedočanstava ljudi koji nisu bili direktno uključeni u kopnene operacije, već su rat posmatrali sa visine – operatera bespilotnih letjelica.

Dronovi i anomalije

Tokom godina, nekoliko bivših pripadnika ratnog vazduhoplovstva govorilo je o anomalijama koje su uočavali na svojim ekranima.

Za razliku od ljudskog oka, senzori dronova ne interpretiraju legende; oni mjere udaljenosti, toplotu i proporcije.

Jedan operater drona MQ-9 Reaper opisao je posmatranje izolovanog sela u planinama sjevernog Afganistana.

Koristeći standardne alate za mjerenje, uočio je figure koje su bile znatno više od prosjeka lokalnog stanovništva.

Ono što je privuklo pažnju nije bila njihova agresivnost ili neobično ponašanje, već činjenica da su se uklapali u svakodnevni život zajednice.

Čuvali su stoku i kretali se među objektima, bez ikakvih znakova da se skrivaju.

Slični izvještaji dolazili su i od analitičara video-materijala koji su radili sa termalnim snimcima u dolinama poput Korangala, jedne od najopasnijih i najizolovanijih regija tokom rata.

Možda vas zanima: Astralno tijelo: Od čega su ljudi sačinjeni?

U nekoliko navrata, figure koje su u početku izgledale kao grupisani ljudi pokazale su se kao pojedinci izuzetne visine, prisiljeni da se saginju kako bi ušli u građevine koje su lokalni ljudi koristili bez problema.

Drevni tekstovi

Kada se ove savremene priče uporede sa drevnim tekstovima, sličnosti postaju uznemirujuće.

Biblijski zapisi o Nephilimima, Rephaimima i drugim rasama divova često se odbacuju kao mitološki ili simbolični.

Ipak, detalji koji se ponavljaju – izuzetna visina, neobična snaga, pa čak i fizičke anomalije poput dodatnih prstiju – iznenađujuće se podudaraju sa modernim svjedočanstvima.

Spominjanje diva iz Gata¹ sa šest prstiju na rukama i nogama posebno je često citirano u kontekstu Kandahara, jer se taj detalj pojavljuje i u savremenim vojnim pričama.

Ali, ne treba zanemariti ni lokalne tradicije.

Afganistan je zemlja bogata usmenim predanjima, u kojima se planine često opisuju kao dom “starih gospodara” ili “onih koji su bili tu prije ljudi”.

Lokalna predanja i neobični običaji

Pojedini vojnici su primijetili neobične običaje među lokalnim stanovništvom, poput bojenja kose i brade u narandžaste ili crvene nijanse, što se u nekim pričama povezuje sa pokušajima da se izbjegne pažnja ili gnjev crvenokosih bića iz planina.

Iako ovakve interpretacije mogu djelovati spekulativno, činjenica da se slični motivi javljaju u različitim regionima i kulturama daje im određenu težinu.

Složena geografija

Geografski gledano, Afganistan predstavlja idealno mjesto za opstanak izolovanih populacija.

Hindu Kuš je jedan od najnepristupačnijih planinskih sistema na svijetu, sa brojnim područjima koja su i danas slabo kartografisana.

Duboke doline, višeslojni pećinski sistemi i ograničen pristup čine ove oblasti gotovo nevidljivim čak i za savremene nadzorne tehnologije.

U takvom okruženju, ideja da bi mala, izolovana populacija mogla preživjeti vijekovima, pa čak i milenijima, nije potpuno nemoguća.

Svjedočanstva vojnika iz drugih zemalja dodatno komplikuju sliku.

Australijski oficir koji je služio u provinciji Uruzgan opisao je kako je, koristeći savremene optičke i termalne uređaje, uočio figuru čije proporcije nisu odgovarale nijednom poznatom profilu.

Iako udaljenost nije dozvoljavala detaljnu identifikaciju, mjerenja su sugerisala visinu koja je značajno premašivala ljudski prosjek.

Zaključak

Dok zvanične institucije dosljedno negiraju postojanje bilo kakvih dokaza, pitanje afganistanskih divova i dalje ostaje otvoreno.

Svjedočanstva pojedinaca i dalje nastavljaju da se gomilaju, prenoseći se kroz poluzvanične kanale i lična sjećanja.

Za neke, ove priče predstavljaju samo moderni vojni folklor, način da se objasni stres i trauma ratnih iskustava.

Za druge, one su nagovještaj da naš svijet, uprkos satelitima i mapama, još uvijek krije tajne koje ne razumijemo u potpunosti.

Možda vas zanima: Kamena šuma Markawasi u Peruu i neobični slučaj Brielle Hunter

U svijetu koji se ponosi time da je sve izmjereno, katalogizovano i objašnjeno, ideja da nešto tako veliko i drevno može postojati izvan našeg znanja djeluje istovremeno zastrašujuće i fascinantno.

Afganistan, sa svojom surovom ljepotom i istorijom otpora, možda nije samo groblje carstava, već i posljednje utočište legendi koje odbijaju da nestanu.

Bilješke:

1. Ovdje se misli na biblijskog Golijata iz Gata, filistejskog ratnika opisanog u Starom zavjetu, koji se u tekstovima Prve i Druge knjige o Samuelu navodi kao pripadnik naroda iz grada Gata. U pojedinim biblijskim odlomcima spominju se i drugi ratnici iz Gata sa neuobičajenim fizičkim osobinama, uključujući dodatne prste, što je kasnije dovelo do kolektivnog nazivanja ovih likova “divovima iz Gata“ ↩︎