Gregg Barden: Dokazi o ljudskoj civilizaciji staroj 50.000 godina nalaze se na Marsu i Mjesecu

Šta ako sve što znamo o svojoj prošlosti nije cijela istina? Šta ako dokazi o našem porijeklu i našim sposobnostima nisu zakopani samo u pustinjama Egipta ili džunglama Srednje Amerike, već leže razbacani po beživotnoj prašini Mjeseca i crvenom pijesku Marsa?

Ovo je srž zapanjujuće teorije koju je autor Gregg Braden nedavno iznio pred milionima slušatelja u jednom od najpopularnijih podcasta na svijetu, “The Joe Rogan Experience“.

Bradenova tvrdnja je toliko smjela da u potpunosti zaobilazi pitanje “da li smo sami u svemiru”. Njegova teorija glasi: nismo sami, jer smo mi već bili tamo. I to davno.

Lice na Marsu

1976. godine, NASA-ina sonda Viking, poslala je zrnastu, crno-bijelu sliku regije Cidonija na Marsu.

Među kraterima i kanjonima, u igri svjetla i sjene, pojavilo se nešto što jezivo podsjeća na ljudsko lice koje zuri u kosmos.

NASA je brzo reagirala, odbacujući sliku kao “trik svjetla”, optičku iluziju stvorenu erodiranim brdom (meza) i specifičnim uglom Sunca.

Kasniji snimci visoke rezolucije, poput onih sa Mars Global Surveyora, pokazali su prirodniju, iako još uvijek neobičnu, geološku formaciju.

Ali za Bradena, priča je tu tek počela.

“Zamislite,” rekao je Braden Roganu, “NASA-ine sonde sedamdesetih godina traže mikrobe u pijesku… doslovno u sjeni onoga što neki naučnici procjenjuju kao gigantske geometrijske spomenike.”

On tvrdi da “Lice” i obližnje strukture, koje podsjećaju na piramide, nisu nasumična brda.

Prema teoriji koju zastupa, radi se o vještačkim strukturama. A njihova procijenjena starost ledi krv u žilama: oko 50.000 godina.

Ovo smješta njihovu izgradnju duboko u paleolitik, vrijeme kada su naši preci na Zemlji, prema zvaničnoj istoriji, živjeli u pećinama i lovili mamute.

Ko je onda, sa tehnologijom da pređe milione kilometara svemira, gradio spomenike veličine grada na Marsu?

Bradenov odgovor je šokantan: “Mi.”

Tragovi mašina na Mjesecu

Ako je Mars bio kolonija, Mjesec je, prema ovoj teoriji, bio industrijska zona. Braden se poziva na najsvetiji program u istoriji svemirskih putovanja: misije Apollo.

On tvrdi da uzorci stijena i prašine koje su astronauti donijeli sa sobom sadrže anomalije koje prkose zvaničnoj geologiji. Specifično, spomenuo je prisustvo “metala koji se ne formiraju prirodno”.

Iako u razgovoru nije mogao imenovati tačne metale, njegova poenta je bila jasna. Takve legure ili obrađeni metali, pronađeni u lunarnom tlu, mogli bi biti samo ostaci jedne stvari: naprednih mašina.

Da li su Neil Armstrong i Buzz Aldrin hodali po groblju drevne, zaboravljene industrije?

Da li Mjesečeva prašina krije ostatke rudarskih operacija ili fabrika koje su utihnule prije nego što je na Zemlji ispisana prva riječ?

Zvanična nauka nudi objašnjenja za metalne čestice na Mjesecu – one nastaju prirodno uslijed udara mikrometeorita i odsustva atmosfere (proces poznat kao “svemirska meteorizacija” koji stvara čisto, nemodificirano željezo).

Ali za Bradena, ovo je samo još jedan primjer kako se dokazi “skrivaju naočigled svih”.

Vrsta sa amnezijom

Ovdje Bradenova teorija postaje najmračnija. Vanzemaljci nisu izgradili “Lice na Marsu”. To je bila prethodna, napredna iteracija čovječanstva.

On sugeriše da mi nismo linearna civilizacija koja napreduje od pećine do pametnog telefona. Umjesto toga, mi smo vrsta zarobljena u tragičnom ciklusu.

Mi se uzdižemo, dostižemo nevjerovatne tehnološke visine – uključujući i međuzvjezdana putovanja – a zatim, neizbježno, uništavamo sami sebe u kataklizmičnim ratovima.

Preživjeli se vraćaju u primitivno stanje, gubeći svako sjećanje na ono što su bili. Civilizacija se ponovo rađa, polako, milenijumima, samo da bi na kraju ponovila iste greške.

Strukture na Marsu i metali na Mjesecu, stari 50.000 godina, jesu, prema Bradenu, nadgrobni spomenici posljednjeg velikog ciklusa.

Oni su dokaz da smo ovo već jednom uradili. A današnje globalne tenzije i prijetnje nuklearnim uništenjem, upozorava on, zastrašujuće su ponavljanje istog obrasca.

Nova svemirska trka: Hoće li Kina otkriti istinu?

Decenijama su, ističe Braden, samo dvije supersile imale pristup ovim tajnama: SAD i Sovjetski Savez. Oni su kontrolirali rakete, sonde i, što je najvažnije, slike.

Ali ta era je završena. Igra se promijenila.

Indija uspješno slijeće na Mjesec. Privatne kompanije lansiraju više tereta nego neke države. I što je najvažnije, Kina je postala dominantna sila na Mjesecu, sa ambicioznim planovima za baze i istraživanja.

Braden s posebnim zanimanjem gleda prema Kini, navodeći njihovo navodno “obećanje da će uživo prenositi” sve što pronađu.

On vjeruje da, za razliku od prethodnih misija obavijenih velom tajne, ovaj novi igrač možda neće imati interesa da skriva istinu.

Šta ako kineski rover, zumirajući neku naizgled običnu stijenu, pronađe nešto što nije geologija?

Braden ide korak dalje, predviđajući da će se na Mjesecu pronaći “arhitektonske strukture” i, što je najvažnije, “natpisi”.

Ti natpisi, tvrdi on, neće biti vanzemaljski hijeroglifi. “Bit će na jezicima koje možemo prepoznati.”

To bi bio ultimativni dokaz – ne samo da nismo sami u svemiru, već da nikada nismo ni bili. Dokazi o našoj davno izgubljenoj, veličanstvenoj i tragičnoj prošlosti možda već čekaju na nas, zapisani u prašini drugih svjetova.

Dok zvanična nauka ostaje pri svojim objašnjenjima o trikovima svjetla i prirodnim metalima, teorija Gregga Bradena nudi alternativnu istoriju koja je istovremeno i zastrašujuća i fascinantna.