Percepcija stvarnosti
Osjećate li ponekad da ne doživljavate stvarnost onakvom kakva zaista jeste? Da naša percepcija stvarnosti nije prikaz potpune i objektivne istine? To je nešto o čemu filozofi raspravljaju od samog nastanka filozofije.
Što se tiče većine ljudi, stvarnost je ono što možemo percipirati putem naših 5 fizičkih osjetila (sluh, vid, okus, dodir i miris) i što možemo razumjeti putem signala u našem mozgu.
Ti signali su neophodni da bismo iskusili stvarnost i senzorne signale koje dolaze iz vanjskog svijeta.
Objektivna stvarnost
Da bismo ovo bolje razumjeli, koristićemo se metaforom da opišemo način na koji mozak funkcioniše.
Naši mozgovi su zarobljeni u svojoj vlastitoj tami – tihim kutijama koje zovemo lubanjama.
Prema tome, mozak nema znanje o tome šta se dešava u vanjskom svijetu i ovisan je o signalima koje prima putem senzora smještenih na površini tijela.
Mozak te signale prepoznaje kao rezultat nekih promjena u vanjskom svijetu, ali ne zna koje su to promjene dok prima rezultate.
Onda se u mozgu događa nešto, što naučnici i filozofi nazivaju “Problem obrnutog zaključivanja” i odnosi se na način na koji mozak intrepetira senzorne informacije da bi otkrio uzroke tih promjena.
Kada percipiramo svijet, naš mozak istovremeno obrađuje razne signale, kao što su svjetlosni, zvučni ili taktilni, kako bi zaključio šta ih uzrokuje.
Na primjer kada vidimo sjenku, mozak procjenjuje njen oblik i položaj da bi shvatio šta ju je stvorilo.
Ili, kada začujemo neki glasan zvuk, to može biti bilo šta; petarda, pucanj iz pištolja ili možda guma koja je eksplodirala.
Mozak prima samo rezultate i mora da “pogađa” o čemu se zapravo radi.
To je veoma složen proces, jer često može postojati više mogućih uzroka za isti senzorni podražaj, a podaci mogu biti nepotpuni i nejasni.
Srećom, mozak koristi jedan drugi izvor informacija da bi riješio ovaj problem, a to su prethodna iskustva.
Kombinacijom prethodnih iskustava i različitih heuristika, mozak donosi najvjerovatnije zaključke, iako neki od njih mogu biti pogrešni zbog, na primjer, vizuelnih iluzija.
Mozak te zaključke donosi prediktivno, drugim riječima stalno pravi predviđanja na osnovu prošlih iskustava kako bi intrepetirao sadašnje informacije i predvidio buduće događaje.
To radi na veoma zanimljiv način, stvarajući kategorije instanci iz prošlosti koji su na neki način slične sadašnjosti.
Ovo mu pomaže u predviđanju šta će se sljedeće desiti, šta treba sljedeće da uradi i kakvo će biti naše naredno iskustvo.
Na primjer, ako hodamo po već poznatoj stazi, mozak koristi prethodna iskustva da predvidi da će put biti ravan, da trebamo nastaviti hodati pravolinijski i da ćemo se osjećati stabilno i sigurno.
Ako primjeti nešto neočekivano, kao što je prepreka na putu, mozak brzo prilagođava predikciju i priprema nas da je zaobiđemo.
Ova sposobnost predikcije omogućava mozgu da efikasno upravlja našim akcijama i reakcijama, minimizira iznenađenja i pomaže nam da se lakše prilagodimo promjenama u okolini.
Društvena stvarnost
Zbog prirode mozga da radije konstruiše kategorije na temelju funkcije stvari, a ne prema njihovom izgledu, okusu ili mirisu, ljudi mogu stvoriti nešto se zove “društvena stvarnost”.
Ovo se odnosi na zajednički skup uvjerenja, normi, vrijednosti i konvencija koje čine društvenu strukturu i određuju našu percepciju društvenog svijeta.
Na primjer, koncepti kao što su novac, vlast, poštovanje ili društveni status nisu fizičke stvari koje možemo dodirnuti ili vidjeti, već su društvene konstrukcije koje postoje zbog našeg kolektivnog uvjerenja u njihovu važnost i značaj.
Naši mozgovi konstruišu kategorije za ove apstraktne koncepte na osnovu njihove funkcije u društvenom kontekstu, što omogućava da se društvena stvarnost održava i prenosi kroz generacije.
Možemo nacrtati linije na pijesku ili karti i stvoriti granice država koje stvaraju kategorije ljudi kao što su imigranti i građani.
Ali, iako naš mozak obitava u mračnoj, tihoj kutiji ne znači da smo zarobljeni u njoj.
Mozak posjeduje nevjerovatnu i divnu sposobnost da izvuče komadiće prošlih iskustava i stvori nešto potpuno novo što nikada niste prije doživjeli, a to je ono što nazivamo maštom.
Ona nam omogućava da prevaziđemo granice i stvorimo nove perspektive.
Ali, to je mač sa dvije oštrice, zar ne?
Zbog toga, jer su naši mozgovi veoma dobri u maštanju i stvaranju predviđanja koja nisu vezana za naše trenutno okruženje, ponekad imamo problema da ostanemo u sadašnjem trenutku.
Moramo vježbati našu sposobnost da kontrolišemo koliko želimo biti ograničeni u onome što se događa izvan kutije i koliko želimo da se oslobodimo tih ograničenja.
Foto naslovnice: Freepik
