Sada čitate: Philipov eksperiment: Kako su naučnici stvorili “duha”
- 01
Philipov eksperiment: Kako su naučnici stvorili “duha”
Philipov eksperiment: Kako su naučnici stvorili “duha”
Pitanje postojanja onostranog prati čovječanstvo od samih njegovih početaka. Da li su duhovi ostaci preminulih duša koje lutaju našim svijetom ili su oni tek plod naše mašte, trauma i podsvjesnih procesa?
Dok se većina istraživača bavi pokušajima da snime ili komuniciraju sa već postojećim entitetima, jedna grupa istraživača iz Toronta sedamdesetih godina prošlog vijeka odlučila se na radikalan korak.
Umjesto da traže duha, oni su odlučili da ga stvore.
Ono što je uslijedilo, poznato kao Philipov eksperiment (engl. “Philip Experiment”), ostaje jedan od najfascinantnijih i najkontroverznijih primjera u istoriji parapsihologije.
Genijalni um iza eksperimenta: Dr. George Owen
Dr. George Owen je bio ugledni britanski matematičar i biolog, školovan na Cambridgeu, koji je kasnije postao profesor na Univerzitetu u Torontu.
Njegov naučni pedigre davao je težinu njegovom interesu za poltergeiste i parapsihološke fenomene.
Za to vrijeme Owenova teza je bila revolucionarna.
On je vjerovao da su poltergeisti zapravo manifestacija psihokineze – sposobnosti ljudskog uma da nesvjesno utiče na fizičku materiju, obično potaknute velikim stresom ili emocionalnom traumom.
Godine 1972., zajedno sa svojom suprugom Iris Owen i grupom entuzijasta okupljenih u Torontskom društvu za psihička istraživanja (TSPR), Owen je postavio hipotezu:
Ako ljudski um može nesvjesno pomicati predmete, može li svjesno, kroz fokusiranu namjeru grupe, stvoriti čitav entitet?
Recept za stvaranje duha
Prvi korak u eksperimentu bio je kreiranje subjekta.
Grupa od osam članova – koja je uključivala domaćicu, dizajnera, računovođu i naučnike – morala je stvoriti lik koji je toliko detaljan da bi u njega mogli povjerovati kao u stvarnu osobu.
Nazvali su ga Philip Aylesford.
Kako bi izbjegli mogućnost da slučajno stupe u kontakt sa nekom stvarnom dušom iz prošlosti, pažljivo su odabrali istorijski okvir koji je bio dovoljno dokumentovan da pruži kontekst, ali dovoljno prazan da u njega umetnu fiktivnu osobu.
Izbor je pao na 17. vijek, period vladavine Olivera Cromwella u Engleskoj.
Tragična sudbina fiktivnog aristokrate
Članovi grupe su Philipu Aylesfordu podarili složenu i tragičnu biografiju. Bio je engleski aristokrat, katolik i pristalica kralja tokom Engleskog građanskog rata.
U privatnom životu bio je oženjen hladnom i distanciranom plemkinjom po imenu Dorothea.
Sreću je, međutim, pronašao u tajnoj vezi s Margo, lijepom Romkinjom (ili ženom iz naroda), koju je krio na svom imanju.
Kada je Dorothea otkrila aferu, optužila je Margo za vještičarenje. Philip, u strahu za svoj ugled i posjede, nije stao u njenu odbranu.
Nakon što je Margo spaljena na lomači, počela ga je progoniti snažna krivica, a prema priči, na kraju se bacio sa zidina svog dvorca Diddington.
Da bi entitet postao još “stvarniji”, grupa je angažovala umjetnika da nacrta Philipov portret.
Tokom sastanaka, članovi su satima raspravljali o njegovim motivima, osjećanjima i svakodnevnim navikama, tretirajući ga kao živu osobu.
Prva godina eksperimenta
Eksperiment je započeo u septembru 1972. godine, a metodologija je u početku bila prilično klasična.
Grupa bi sjedila u krugu, pod prigušenim svjetlom svijeća, pokušavajući da se meditativno fokusira na Philipa Aylesforda i prizove ga.
Mjeseci su prolazili bez ikakvog rezultata i činilo se da je teorija Iris Owen na klimavim nogama. Atmosfera je postajala sve teža i zamornija, a osjećaj bezuspješnosti sve izraženiji.
Preokret
Iris Owen je potom predložila drugačiji pristup.
Umjesto sumorne i tihe atmosfere koja podsjeća na viktorijanske seanse, grupa je odlučila da susrete učini opuštenijim i pristupi svemu s više lakoće i spontanosti.
Upalili su svjetla, počeli su pjevati pjesme iz Philipovog vremena, pričati šale i direktno mu se obraćati kao prijatelju koji sjedi s njima za stolom.
Hipoteza je bila da Philip, kao “proizvod” njihovih umova, reaguje na njihovo kolektivno raspoloženje. Ako su oni bili opušteni i energični, i on bi mogao postati takav.
Rezultati su bili skoro trenutni.
Tokom jedne sesije začulo se glasno “tak” na stolu. To nije bio zvuk drveta koje puca usljed promjene temperature, već jasan i naizgled smislen odgovor.
Kada sto “oživi”
Ono što je uslijedilo u narednim mjesecima ostavilo je u čudu čak i skeptike.
Grupa je postepeno razvila jednostavan sistem komunikacije sa Philipom Aylesfordom, pri čemu je jedan udarac značio “da”, a dva “ne”.
Vremenom se fenomen nije zadržao samo na zvukovima.
Teški drveni sto oko kojeg su sjedili počeo je da se pomjera, klizi po sobi, naginje na jednu nogu, pa čak i “pleše” u ritmu pjesama koje su članovi pjevali.
Istovremeno su primjećivali i neobične promjene u osvjetljenju, jer bi svjetla u prostoriji treperila ili se prigušivala kao reakcija na pitanja ili, kako su vjerovali, na Philipove “odgovore”.
Uz to su zabilježeni i nagli padovi temperature, kao i osjećaj hladnih struja koje prolaze kroz prostoriju.
U nekoliko navrata učesnici su tvrdili da su iznad stola vidjeli tanku, poluprozirnu maglu, koju su neki tumačili kao oblik ektoplazme ili vizuelnu manifestaciju zajedničke mentalne slike.
Najzanimljivije od svega bilo je to što je Philip “znao” samo ono što je grupa o njemu smislila ili što je bilo opštepoznato o 17. vijeku.
Na pitanja o stvarima izvan njegovog fiktivnog iskustva ili istorijskog okvira, davao bi zbunjujuće odgovore ili bi komunikacija prestala.
To je bio jasan dokaz da entitet ne crpi informacije iz nekog “duhovnog arhiva”, već isključivo iz kolektivne podsvijesti učesnika.
TV nastup i javna validacija
Eksperiment je privukao ogromnu pažnju medija.
Godine 1974., grupa je pozvana da demonstrira svoje vještine pred kamerama nacionalne televizije u emisiji pred brojnom publikom.
Uprkos stresu i neprirodnom okruženju studija, Philip se “pojavio”.
Sto se tresao i kretao pred očima miliona gledalaca, a mikrofoni su jasno zabilježili udarce koji su odgovarali na pitanja voditelja.
Dr. Joel Whitton, psiholog koji je pratio eksperiment kao nezavisni posmatrač, primijetio je nešto fascinantno.
Kada bi članovi grupe bili bolesni, umorni ili odsutni, Philipova “snaga” bi drastično opala.
Entitet je bukvalno bio parazit njihove zajedničke energije.
Tulpe i moć misli
Naučni krugovi su, očekivano, bili podijeljeni.
Dok su neki sve odbacivali kao prevaru ili masovnu halucinaciju, drugi su tražili objašnjenja u konceptima koji su stariji od moderne nauke.
Philipov eksperiment je u suštini moderan naučni pokušaj stvaranja onoga što se u tibetanskom budizmu naziva Tulpa.
Tulpa je entitet ili predmet koji je stvoren isključivo putem duhovne ili mentalne discipline.
Tibetanski monasi vjeruju da snažan i fokusiran um može materijalizovati misao do te mjere da ona postane vidljiva i drugima.
Razlika je u tome što Owenova grupa nije koristila duhovnu disciplinu, već kolektivnu dinamiku grupe.
To je otvorilo pitanje: koliko naših “ukletih” mjesta su zapravo tulpati – entiteti stvoreni strahom i očekivanjem ljudi koji posjećuju ta mjesta?
Lilith i Axel: Dokaz ponovljivosti
Da bi dokazali da Philip nije bio slučajnost, TSPR je formirao nove grupe sa potpuno novim učesnicima.
Nova grupa je stvorila Lilith, francusko-kanadsku pripadnicu pokreta otpora iz Drugog svjetskog rata.
Iako su manifestacije bile nešto slabije nego kod Philipa, rezultati su bili konzistentni: zvučni odgovori i pokreti stola su se ponovili.
Još jedna grupa je stvorila Axela, futurističkog lika iz druge galaksije. I on je počeo da komunicira na sličan način.
Ovi dodatni eksperimenti su učvrstili teoriju da proces nije vezan za specifičnu priču o Philipu, već za samu ljudsku sposobnost da projektuje misli u fizičku realnost.
Skepticizam i ideomotorni efekat
Naravno, nemoguće je pisati o Philipovom eksperimentu bez osvrta na skeptičnu stranu.
Najčešće naučno objašnjenje za pomicanje stola je ideomotorni efekat. To je psihološki fenomen u kojem osoba vrši nesvjesne mišićne pokrete.
Kada grupa ljudi drži ruke na stolu i žarko želi da se on pomakne, njihovi mišići mogu raditi sinhronizovano, a da oni toga nisu ni svjesni.
Međutim, učesnici eksperimenta su tvrdili da su pokreti bili previše nasilni i kompleksni da bi se objasnili jednostavnim pritiskom prstiju.
Sto bi se ponekad prevrnuo ili se kretao brzinom koju je bilo teško pratiti hodajući.
Također, zvukovi “takanja” su dolazili iz sredine drveta ili čak iz zidova, što ideomotorni efekat ne može objasniti.
Zanimljivo je da su komunikacije s Philipom s vremenom postale rjeđe i na kraju potpuno prestale.
Grupa je zaključila da se Philip “umorio” ili da je eksperiment dosegao svoj prirodni kraj.
Riječ urednika
Čak i ako odbacimo mogućnost da je Philip bio “pravi” duh, ono što ostaje je nevjerovatna spoznaja o moći ljudske psihe.
Možda granica između našeg unutrašnjeg svijeta (misli) i spoljašnjeg svijeta (materije) nije tako čvrsta kao što smo mislili.
Naša zajednička vjerovanja mogu oblikovati našu realnost. Ako dovoljno ljudi vjeruje u nešto i fokusira svoju energiju na to, to “nešto” počinje da pokazuje znake postojanja.
Možda svi mi posjedujemo latentne sposobnosti da utičemo na materiju, ali nam je potreban “okidač” – u ovom slučaju, fiktivna priča i grupna dinamika.
Ako ljudi mogu stvoriti “duha”, to znači da mnoga paranormalna iskustva možda ne dolaze iz “pakla” ili “raja”, već iz dubina našeg vlastitog mozga.
Mi nismo samo posmatrači stvarnosti; mi smo njeni sukreatori.
I sljedeći put kada čujete čudan zvuk u gluho doba noći, zapitajte se: da li je to duh koji vas posjećuje, ili ste ga upravo, svojim strahom i maštom, pozvali u postojanje?
