Ruski eksperiment spavanja: Najstrašniji eksperiment na ljudima u istoriji

Jeste li ikada čuli za priču koja ledi krv u žilama, a istovremeno vas tjera da se zapitate o najmračnijim hodnicima ljudske psihe? Jedna od takvih je “Ruski eksperiment spavanja”, jeziva priča o petorici ljudi koji su prisilno držani budni petnaest dana, i užasnim posljedicama koje je to imalo po njihove umove i tijela.

Prije nego počnemo, važno je naglasiti da je ovo samo priča i da nema stvarnih dokaza da se ovo što slijedi u narednim redovima zaista dogodilo.

Ipak, ono što svemu daje jezivu dozu realnosti, jeste činjenica da je priča smještena u vrijeme kada su se u Rusiji navodno provodili kontroverzni naučni eksperimenti.

Sjetimo se samo video zapisa iz tog perioda, gdje su ruski naučnici navodno uspjeli održati pseće glave živima satima koristeći sistem umjetne cirkulacije krvi.

Stoga, nije čudno da mnogi vjeruju da ova priča nije obična fikcija i da je inspirisana stvarnim istorijskim događajima.

Početak eksperimenta

A sada se vratimo decenijama u prošlost, tačnije u 1940-e godine, gdje su se ruski naučnici odlučili pozabaviti ekstremnom deprivacijom sna.

Za svoj eksperiment, odabrali su pet političkih zatvorenika iz Drugog svjetskog rata, koje su smatrali “neprijateljima države”.

Obećali su im potpunu slobodu, ako ostanu budni punih 30 dana.

Zatvorenici su zatim zapečaćeni u malu komoru, a da bi ostali budni izloženi su eksperimentalnom plinskom stimulansu.

Nadzirani su kroz otvore na zidu i mikrofone, a osigurano im je i dovoljno hrane za mjesec dana, kao i knjige, tekuća voda, toalet i kreveti.

Dani paranoje

Prvih pet dana prošlo je relativno mirno. Zatvorenici su međusobno razgovarali, iako su razgovori postajali sve emotivniji, dok su jedni drugima otkrivali svoje najdublje misli.

Međutim, šestog dana njihovo ponašanje se dramatično pogoršalo. Postajali su paranoični, prestali su komunicirati jedni sa drugima i počeli su se međusobno optuživati za to što su zatočeni.

Počeli su sjediti leđima okrenuti jedni drugima, a kroz mikrofone su se mogli čuti čudni, nerazumljivi šapati.

Devetog dana, jedan od muškaraca počeo je vrištati. U mahnitom ludilu trčao je gore-dolje po maloj komori, vrišteći i plačući toliko da je na kraju izgubio glas i dok se nije čulo samo promuklo stenjanje.

Kasnije je otkriveno da je potpuno pokidao svoje glasne žice.

Ostala četvorica muškaraca su se činili potpuno ravnodušnim na vrištanje, ali dvojica od njih su primijećeni kako tiho kidaju stranice iz knjiga i lijepe ih na staklene otvore komore, kako bi naučnicima zaklonili pogled.

Jeziva tišina

Do četrnaestog dana, naučnici više nisu mogli promatrati subjekte. Svi otvori su bili prekriveni.

Petnaestog dana vrištanje je konačno prestalo, a u sobi je zavladala tišina. Jedino su monitori kisika pokazivali znakove života.

Zabrinuti da su se muškarci onesvijestili, naučnici su tačno u ponoć odlučili otvoriti komoru.

Prije toga su unutra poslali poruku: “Otvaramo komoru da testiramo mikrofone. Odmaknite se od vrata i lezite na pod, inače ćete biti ustrijeljeni. Ako se budete pridržavali naših naredbi, to će jednom od vas donijeti slobodu.”

Nije bilo nikakvog odgovora, samo jeziva tišina dok se nije začuo jedan drhtav glas: “Mi više ne želimo biti slobodni.”

Jeli su sami sebe

Kada su naučnici ušli, dočekao ih je prizor nezamislivog užasa. Hrana koju su im dali nije bila pojedena, ali muškarcima je krv kapala iz usta.

Svi su imali otkinute komade mesa i tetiva sa svojih tijela, a na vrhovima prstiju su se nazirale uništene kosti.

Užasne rane nisu bile nanesene zubima, već golim rukama subjekata – jeli su sami sebe!

Nekima od njih meso je toliko bilo oguljeno sa tijela da su im se jasno vidjela rebra, a unutrašnji organi, koji su još uvijek bili pričvršćeni i u funkciji, bili su izvađeni iz tjelesnih šupljina.

Muškarci su bili mirni i tihi, ali kada su naučnici isključili plin, to ih je ponovo bacilo u ludilo.

Napali su naučnike i stražare sa takvom snagom da je jedan od zaštitara, koji je pokušao zaustaviti napade, poginuo nakon što su mu testisi istrgnuti golim rukama jednog od subjekata.

Još petorica stražara je također ubijeno.

Svi pokušaji da se petorici muškaraca daju sedativi, bili su uzaludni. Činilo se da njihova tijela odbijaju bilo kakve lijekove.

Čak i nakon što su primili dozu koja bi inače uspavala tri čovjeka, ona nije uspjela smiriti subjekte. U pomahnitalom nasilju koje je uslijedilo, dva subjekta su podlegla zbog ozljeda koje su sami sebi nanijeli.

Zastrašujuća poruka

Konačno, preostala trojica muškaraca su obuzdana i vezana. Sva trojica su molila da ostanu budni, odbijajući anestetik i birajući da im se hirurški zahvati, gdje su im vraćeni izvađeni organi, obavljaju dok su potpuno budni i bez lijekova protiv bolova.

Prvi subjekt koji je podvrgnut operaciji preminuo je zbog gubitka krvi, a otkriveno je da je u tijelu imao devet slomljenih kostiju.

Drugi muškarac, onaj koji je počeo vrištati šestog dana, naravno, nije mogao govoriti, ali je komunicirao smiješeći se tokom operacije na, kako se činilo, bolesno zadovoljavajući način.

Kada je operacija završila, postao je ljut i pisanjem na papiru tražio da hirurg nastavi rezati.

Treći subjekt je jednostavno mrmljao iznova i iznova: “Moram ostati budan.”

Iako su bili uznemireni zbog čudovišta koja su stvorili, naučnike je i dalje intrigiralo ponašanje subjekata.

Odlučili su da dvojicu preživjelih muškaraca vrate u komoru, ponovno ih izlažući plinu.

Međutim, samo jedan od njih se vratio u komoru; drugi je zaspao i preminuo.

Posljednji preživjeli subjekt postajao je nestrpljiv, tražeći da ga odmah vrate u komoru. Oslobodio se okova i zgrabio pištolj jednog od vojnika, upucavši dva naučnika u glavu.

Prije nego što je uspio učiniti više štete, jedan od naučnika zgrabio je pištolj i uperio ga u subjekta. Viknuo mu je: “Šta si ti? Moram znati!”

Subjekt je odgovorio: “Zar ste tako lako zaboravili? Mi smo vi. Mi smo ludilo koje vreba u svima vama, moleći da bude oslobođeno svakog trenutka u vašem najdubljem, životinjskom umu. Mi smo ono od čega se krijete u svojim krevetima svake noći. Mi smo ono što utišavate i paralizujete kad odete u noćno utočište, tamo gde mi ne možemo kročiti.”

Naučnik se zateturao unazad prije nego što je pucao u subjekta. Dok je umirao na podu, promrmljao je svoje posljednje riječi: “Tako blizu slobode…”

Fikcija ili stvarnost?

I evo nas na kraju ovog članka. Kao što smo već napisali na početku, ovo bi jednostavno mogla biti fiktivna priča, ali postoji i jeziva mogućnost da bi mogla biti inspirisana nekim stvarnim istorijskim događajem.

Nema sumnje da bi, ako bi neka zemlja pronašla način da vojnike drži budnima, to znatno povećalo njihove borbene sposobnosti.

Eksperimenti poput “Stanford Prison Experimenta“, nacističkih eksperimenata i CIA-inog projekta MKULTRA dokazuju da su se psihološki eksperimenti na ljudima, slični ovome, zaista dešavali.

Kako god, čini se da je prava istina o ovom navodnom ruskom eksperimentu spavanja skrivena negdje između stvarnosti i mašte.