Projekt MKUltra: Sedam kutija koje je CIA zaboravila spaliti
Rano ujutro 28. novembra 1953. godine portir njujorškog hotela Statler vratio se s kratke pauze taman na vrijeme da vidi tijelo kako pada s trinaestog sprata. Čovjek koji je udario o drveni zaklon ispred zgrade zvao se Frank Olson, biohemičar američke vojske.
Deset dana ranije kolege su mu, bez njegovog znanja, u piće ubacile LSD tokom radnog izleta u Merilendu.
Zvanična verzija govorila je o samoubistvu; prava priča ostala je zaključana u CIA-inim trezorima gotovo dvadeset i dvije godine.
Olson je bio jedna od prvih, i najmanje objašnjenih, žrtava programa čije će puno ime doći na naslovnice tek dvije decenije kasnije: Projekt MKUltra.
Direktor CIA-e Allen Dulles odobrio je program 13. aprila 1953.
Svega nekoliko dana ranije javno je upozoravao na opasnost sovjetskih tehnika manipulacije ljudskim umom – prijetnju protiv koje je, kako se ubrzo ispostavilo, namjeravao da se bori gotovo identičnim sredstvima.
Za operativnog šefa postavljen je hemičar Sidney Gottlieb, čovjek bez čijeg potpisa nijedan potprojekat nije mogao dobiti finansiranje.
Strah koji je pokrenuo program
Cilj je bio pronaći supstancu ili tehniku koja bi omogućila kontrolu nad tuđim ponašanjem: "serum istine" za saslušanja, metodu za brisanje sjećanja, možda i način da se čovjek natjera da djeluje protiv sopstvene volje.
Povod je bio konkretan: nakon primirja u Korejskom ratu, dvadesetak američkih vojnika odbilo je povratak kući i javno hvalilo komunizam, a novinar Edward Hunter je taj fenomen nazvao "ispiranjem mozga" – termin koji je odmah ušao u širu upotrebu.
CIA nikada nije utvrdila da su Sjeverna Koreja, Kina ili Sovjetski Savez zaista posjedovali takvu tehniku; sam strah od zaostajanja u toj trci bio je dovoljan da opravda vlastita istraživanja.
Roman i film o vojniku pretvorenom u nesvjesnog atentatora, nastali koju godinu kasnije, učinili su tu tjeskobu dijelom popularne kulture, iako dokaza da je slična tehnika ikada zaista postojala nikada nije bilo.
Interni izvještaj Generalnog inspektora CIA-e iz 1963. kasnije će priznati da veći dio testiranja nije bio dovoljno osjetljiv da opravda kršenje uobičajenih procedura agencije.
Sam Gottlieb je pred Senatom 1975. izjavio da je program imao koliko uspjeha, toliko i neuspjeha, te da rezultati, sve zbrojeno, vjerovatno nisu opravdali uložen novac i sigurnosni rizik.
Osamdeset institucija bez CIA-inog imena
Prema kasnijim nalazima Kongresa, MKUltra je obuhvatila najmanje 149 potprojekata raspoređenih u više od osamdeset institucija: četrdeset i četiri koledža i univerziteta, petnaest istraživačkih fondacija, dvanaest bolnica i tri kaznene ustanove.
Uključeno je bilo 185 istraživača, od kojih većina, prema izvještaju Senata, nije znala da posao finansira obavještajna agencija.
Novac je stizao preko fiktivnih fondacija poput Društva za proučavanje ljudske ekologije, dok je sama CIA 1953. potrošila 240.000 dolara da otkupi gotovo cjelokupnu tadašnju svjetsku zalihu LSD-ja; farmaceutska kompanija Eli Lilly kasnije joj je obezbijedila gotovo neograničenu proizvodnju te droge.
Savezni agent za suzbijanje narkotika George White je, po Gottliebovom nalogu, vodio tajne kuće u San Francisku i New Yorku u kojima su prostitutke mamile klijente koji bi potom, bez svog znanja, bili drogirani dok ih je White posmatrao iza jednosmjernog stakla.
Slično testiranje sprovođeno je i u zatvorima.
Bostonski kriminalac James "Whitey" Bulger, tada zatvorenik u saveznom zatvoru u Atlanti, kasnije je opisao kako mu je obećano skraćenje kazne ako učestvuje u onome što mu je predstavljeno kao istraživanje lijeka za shizofreniju; umjesto toga je danima dobijao visoke doze LSD-ja i, po sopstvenom svjedočenju, halucinirao krv kako izlazi iz zidova ćelije.
Vojska je paralelno testirala droge na oko 7.800 vojnika u arsenalu Edgewood u Merilendu, dok su slična ispitivanja provođena i u pritvorskim centrima u Japanu, Zapadnoj Njemačkoj i na Filipinima.
Dio te iste zalihe LSD-ja završio je, sasvim neplanirano, izvan laboratorija.
Pisac Ken Kesey i pjesnik Allen Ginsberg bili su, prema istraživanjima novinara Stephena Kinzera, među dobrovoljcima u testovima finansiranim iz MKUltre na Stanfordu, gdje su drogu prvi put probali zahvaljujući CIA-inom novcu.
Supstanca zamišljena kao oružje Hladnog rata tako je nehotice pomogla da se rodi psihodelična kultura šezdesetih godina.
Montreal: brisanje ličnosti
Najteže dokumentovane posljedice zabilježene su u Montrealu, na Institutu Allan Memorial pri Univerzitetu McGill.
Psihijatar Ewen Cameron je tamo, uz CIA-ino finansiranje evidentirano kao Potprojekat 68, razvio metodu koju je nazvao "psihičko upravljanje": pacijentu bi se hiljadama puta puštala ista snimljena poruka, u kombinaciji s masivnim dozama elektrošokova i višenedjeljnom medikamentoznom komom, s ciljem da se izbriše postojeća ličnost i izgradi nova.
Među pacijentima bila je i Val Orlikow, supruga kanadskog poslanika Davida Orlikowa, koja je 1956. došla na liječenje poslijeporođajne depresije, a dobila je šesnaest doza LSD-ja i elektrošokove nekoliko puta jače od uobičajenih.
Nakon tretmana Val Orlikow se nije sjećala ni muža ni djece; njen um je, prema sudskim dokumentima, bio vraćen na nivo malog djeteta.
Uz godine liječenja kod drugih ljekara, kasnije je povratila veći dio pamćenja i funkcija, ali je porodica za pravi uzrok njenog stanja saznala tek 1977., čitajući o saslušanjima u Kongresu.
Slično se dogodilo i Jean-Charlesu Pageu, koji je u Institut došao na liječenje alkoholizma: Cameron ga je uveo u kontinuirani, medikamentima izazvan san koji je trajao trideset i šest dana, a iz kojeg se probudio ovisan o barbituratima.
Devet bivših pacijenata na kraju je tužilo američku vladu; spor Orlikow protiv Sjedinjenih Država okončan je januara 1988. nagodbom od 750.000 dolara podijeljenom među osmoro tužilaca, bez ikakvog priznanja krivice ili izvinjenja.
Vatra prije penzije
Sve to gotovo nikada nije izašlo na vidjelo.
Direktor CIA-e Richard Helms je 1973., neposredno prije nego što je Gottlieb otišao u penziju, naredio uništenje gotovo cjelokupne dokumentacije o MKUltri.
Ono malo što je preživjelo – izvještaj Generalnog inspektora iz 1963. i sedam kutija finansijskih zapisa – sačuvano je slučajno, jer su dokumenti bili arhivirani pod rubrikom "budžet", a ne "projekat".
Arhivista ih je pronašao tek 1977., obrađujući zahtjev podnesen po Zakonu o slobodi informacija.
Koliko je stranica tog jutra zauvijek nestalo u pepelu, ne zna se ni danas; procjene se razlikuju, a tačan obim uništenog materijala ostaje, po svemu sudeći, trajno nepoznat.
Ono što je Kongres uspio sastaviti
Novinar Seymour Hersh je 1974. u New York Timesu objavio tekst o nezakonitom nadzoru američkih građana, što je pokrenulo lavinu istraga.
Rockefellerova komisija i Senatski odbor pod vodstvom senatora Franka Churcha 1975. i 1976. potvrdili su postojanje programa i u završnom izvještaju zaključili da prethodni pristanak nije bio pribavljen ni od jednog ispitanika.
Kao posljedicu tog nalaza, predsjednik Ford je 1976. potpisao prvu izvršnu naredbu o obavještajnim aktivnostima kojom je eksperimentisanje drogama na ljudima bez pisanog, svjedočenog pristanka izričito zabranjeno – prvo formalno ograničenje te vrste otkako je program počeo, dvadeset i tri godine ranije.
Zajedničko saslušanje Senata 3. avgusta 1977., kojem je prisustvovao i sam Gottlieb, ostaje najdetaljniji javni izvor o onome što se dešavalo.
Direktor CIA-e admiral Stansfield Turner tada je pred Kongresom priznao da program uključuje, između ostalog, istraživanje droga i modifikacije ponašanja – formulacija koja, u svjetlu kasnijih saznanja, zvuči gotovo eufemistično.
Porodica Olson je 1976. dobila 750.000 dolara odštete i lično izvinjenje predsjednika Geralda Forda, pod uslovom da odustane od daljih tužbi.
Pitanje se time, međutim, nije zatvorilo.
Kada su 1994. sinovi Erik i Nils naredili ekshumaciju očevog tijela, forenzičari su na lobanji pronašli povredu koju je bilo teško uskladiti s padom kroz prozor – nalaz koji je pokrenuo novu, na kraju odbačenu, tužbu za ubistvo, i ostavio pitanje otvorenim do danas.
Granica između dokumenta i legende
Razmjere programa i decenije prešućivanja učinili su MKUltru plodnim tlom za teorije zavjere, od tvrdnji o "programiranim ubicama" do priča o tajnoj kontroli poznatih ličnosti.
Sud je 2013., u posljednjoj žalbi Sirhana Sirhana, osuđenog za ubistvo Roberta Kennedyja, izričito odbacio odbranu zasnovanu na tvrdnji da je bio pod hipnotičkom kontrolom, ocijenivši dokaze nedovoljnim.
Istraživački novinar Tom O'Neill je u knjizi "Chaos" iznio tezu da je i Charles Manson mogao biti pod uticajem psihijatra Louisa Jolyona Westa, istraživača povezanog s MKUltrom čija je klinika u San Francisku bila mjesto okupljanja Mansonovih sljedbenika; sam O'Neill, međutim, priznaje da nikada nije pronašao dokaz da su se njih dvojica uopšte sreli, pa teza ostaje nepotvrđena pretpostavka, a ne utvrđena činjenica.
Ono što je dokumentovano dovoljno je uznemirujuće i bez takvih dodataka: eksperimentisanje bez pristanka, uništena dokumentacija, decenije sudskih sporova koji nikada nisu doveli do priznanja krivice.
Pola vijeka kasnije
Pitanje se ni sedamdeset godina kasnije nije zatvorilo. Sud u Kvebeku je 2025. odobrio grupnu tužbu bivših pacijentica Instituta Allan Memorial, Julie Tanny i Lane Ponting, protiv kanadske vlade, Univerziteta McGill i Kraljevske viktorijanske bolnice.
U Vašingtonu je 30. juna 2026. Odbor za nadzor Predstavničkog doma održao saslušanje pod nazivom "Kontrola uma i odgovornost", na kojem su svjedočili istoričar Stephen Kinzer i istraživački novinar Tom O'Neill, tražeći potpunu deklasifikaciju preostale dokumentacije.
Kao manjinski svjedok pozvana je i Elizabeth Ginexi, nekadašnja programska direktorica u Nacionalnim institutima za zdravlje, što pokazuje da ni oko pristupa preostalim dosjeima još uvijek ne postoji politička saglasnost.
Na svojoj zvaničnoj stranici CIA integritet i danas navodi kao jednu od temeljnih vrijednosti agencije; zvaničnog izvinjenja za MKUltru, međutim, nikada nije bilo.
Prema riječima samog Odbora za nadzor, sedam kutija otkrivenih 1977. jedini su razlog što se danas uopšte zna za 149 potprojekata, osamdeset institucija i 185 istraživača uključenih u program.
Da arhivista slučajno nije pogrešno klasifikovao te fascikle, MKUltra bi, kako je rečeno na saslušanju, ostala samo glasina.
IZVORI
- U.S. Senate Select Committee on Intelligence, Project MKULTRA, The CIA's Program of Research in Behavioral Modification, zajedničko saslušanje, 95. Kongres, 3. avgust 1977.
- National Security Archive, "CIA Behavior Control Experiments Focus of New Scholarly Collection", George Washington University, decembar 2024.
- United States House Committee on Oversight and Government Reform, "Luna Opens Hearing on MKULTRA Project Transparency", 2026.
- Orlikow v. United States, 682 F. Supp. 77 (D.D.C. 1988), Justia Law.
- CBC News, "Victims of CIA-linked Montreal brainwashing experiments cleared to sue in class action", avgust 2025.
- Stephen Kinzer, Poisoner in Chief: Sidney Gottlieb and the CIA Search for Mind Control, Henry Holt and Co., 2019.
- Encyclopaedia Britannica, natuknica "MK-Ultra".
Aquarius
Istraživač nepoznatog koji voli dobru priču. Neću ti prodati senzaciju samo zbog klika. Ako ti se sviđaju moji tekstovi, tvoja podrška bi mi mnogo značila da nastavim dalje.