Vidljivi svemir je ‘širok’ više od devedeset milijardi svjetlosnih godina. Dio svemira koji ne vidimo je još daleko veći.
Svemir kao cjelina je tako velik da ga je gotovo nemoguće pojmiti. Pa, ipak, iz nekih perspektiva, i prema nekim teorijama, sve bi to moglo biti jako malo i beznačajno.
U ovom članku ćemo se pozabaviti hipotezom: šta ako je svemir, ustvari, atom?
Prema trenutačnim proračunima, nevidljivi svemir bi mogao imati prečnik od preko dvadeset triliona svjetlosnih godina. To je nevjerovatna udaljenost, zar ne?
Ali, iako je dvadeset triliona svjetlosnih godina ogromno, većina toga je vjerovatno prazno.
To možemo razumno pretpostaviti na osnovu onoga što znamo o svemiru kojeg možemo vidjeti. U našim očima , većina svega je ništavilo.
Atomi: Građevinski blokovi stvarnosti
Ako bismo pogledali bilo koji udžbenik fizike, tamo bismo pročitali da je materija zapravo sastavljena od mnoštva atoma, sićušnih čestica koje čine sve što postoji.
Atomi su tako mali da ih čak ni naši najmoćniji optički mikroskopi ne mogu vidjeti, što ustvari znači da imamo vrlo malo predstave kako oni zaista izgledaju osim predviđenih, naučnih dijagrama.
Ipak, rigorozna nauka je dokazala da atomi definitivno postoje, kao i da su oni sami sačinjeni od subatomskih čestica – protona, neutrona, elektrona i kvarkova.
Danas znamo, na primjer, da su atomi toliko mali i brojni da prosječan odrastao čovjek sadrži otprilike sedam oktiliona njih, što je sedmica sa dvadeset sedam nula iza nje!
Nevjerovatno je, onda, da postoje neke teorije da bi svaki čovjek i sve što postoji u nevidljivom i vidljivom svemiru, zapravo mogao biti atom, sam po sebi.
Teorija jedinstvenog elektrona
Jedna od takvih teorija je teorija jedinstvenog elektrona (ili svemir sa jednim elektronom) koja je predložena sredinom 20-tog vijeka.
Najčešće se pripisuje poznatom fizičaru Johnu Archibaldu Wheeleru, koji ju je, prema priči, iznio u telefonskom razgovoru sa svojim studentom, Richardom Feynmanom.
Osnovna ideja ove hipoteze je da su svi elektroni (i pozitroni – antičestice elektrona) u svemiru zapravo manifestacije jedne jedine čestice koja putuje kroz prostor i vrijeme.
Ovaj jedinstveni elektron može putovati naprijed i nazad kroz vremenski kontinuum. Kada se elektron kreće naprijed kroz vrijeme, mi ga percipiramo kao obični elektron.
Kada taj isti elektron putuje unazad kroz vrijeme, on bi se, prema Feynmanovoj manifestaciji, manifestovao kao pozitron (česticu iste mase kao elektron, ali suprotnog, pozitivnog naboja).
Taj jedan jedini elektron, beskonačno putuju naprijed-nazad kroz vrijeme takvom brzinom da ga mi percipiramo kao mnoštvo – koje je toliko zamršeno da renderuje i oblikuje čitavu našu stvarnost.
Očekivano, ova teorija nema mnogo podrške u naučnoj zajednici, ali to je polazna tačka. Postoje i druge, slične ideje sa više podrške.
Jedna od popularnijih varijacija je da, iako svi atomi i elektroni imaju svojstva materije kakvu mi razumijemo, svi oni zajedno predstavljaju ekvilavent atoma u drugom, mnogo većem svemiru.
Teorija multiverzuma
Sa svojim korijenima u teoriji multiverzuma, ovo je ideja sa kojom su pisci naučne fantastike i filmaši redovno eksperimentisali – da bi sve što poznajemo moglo stati na vrhove prstiju nečeg drugog.
Da je naš svemir samo trunka prašine na nekoj višoj ravni postojanja. Ili, možemo ići još i dalje i zamisliti da svi atomi koji čine naše postojanje sadrže čitava druga postojanja unutar sebe.
To je koncept koji savija um, a koji je također izgrađen na pojmu beskonačnosti. Ako bismo prihvatili teoriju multiverzuma, onda bi drugi svemir mogao biti beskonačno veći, čineći naš svemir – subatomskim.
Na kraju krajeva, prema najpopularnijoj teoriji, sam svemir je započeo kao beskonačno gusta i sićušna singularnost, prije nego što se proširio u energiju i život putem Velikog praska.
U jednom trenutku, sve što smo ikada znali zaista je bilo nezamislivo malo.
Naravno, velika razlika ovdje je u tome što bi početna singularnost koja je inspirisala Veliki prasak – bez obzira koliko mala mogla biti – sadržavala sav materijal potreban za atome koje sada poznajemo.
Dakle, ne možemo opravdano tvrditi da je svemir, čak ni u ovoj fazi, zapravo bio atom.
Singularnost da, atom ne.
Možda najbliža razumijevanju prave razmjere stvarnosti je teorija struna. Postoje različiti modeli ove teorije, ali opšta ideja je da atomi nisu sferni objekti kakvim ih obično crtamo, nego da su oni objekti nalik strunama koje vibriraju.
I upravo interakcije između ovih vibrirajućih struna objašnjavaju, pa, sve…zakone fizike, kako gravitacija funkcioniše, kvantnu mehaniku – apsolutno sve.
Teorija struna se, međutim, susrela sa mnogim problemima, od kojih je jedan tamna energija.
Tamna energija
Problem je u tome dok normalna, vidljiva materija (stvari koje teorija struna pokušava da objasni) čini samo pet posto svemira, a ogromnih šezdeset osam posto svemira čini tamna energija.
Međutim, nedavno su postojali različiti pokušaji da se tamna energija uključi u teoriju struna.
Naime, krajem 2018. godine tim istraživača sa Univerziteta Upsala u Švedskoj objavio je nove varijacije teorije struna, prema kojoj naš svemir postoji na ivici stalno širećeg svemira.
Sve što znamo da postoji je zapravo samo mrlja na membrani nečeg daleko, daleko većeg. Dakle, zaista, ko zna šta se dešava unutar mjehura, ili dalje od ivice mjehura.
Ali, infiltracija tamne energije u naš svemir iz šireg svemir-mjehura mogla bi barem, prema teoriji, konačno imati smisla.
Nova perspektiva stvarnosti
U ovom slučaju, sa ljudskim bićima koja služe kao samo jedan sićušni dio u jednom sićušnom svemiru na ivici mjehura koji bi sam po sebi mogao biti dio nečeg još većeg… mi smo u osnovi proton, ili elektron, ili kvark u velikoj šemi stvari.
Ako bi se ispostavilo da je svemir zaista strukturiran ovako, onda bi to očigledno srušilo gotovo sve što smo mislili (ili čak sumnjali) da znamo!
Zapravo, bili bismo toliko duboko u krivu u vezi sa naukom na suštinski svakom nivou da se ljudsko znanje možda nikada ne bi oporavilo od tog otkrića.
Bile bi to egzistencijalne krize od sada pa nadalje, i trka da se pokušaju shvatiti neki potpuno novi, ekstradimenzionalni zakoni stvarnosti.
Srećom, onda, ovo je samo misaoni eksperiment. Zabavan način razmišljanja o stvarima i traganja za našim mjestom u kosmosu.
Naravno, naše znanje bi se moglo pokazati ograničenim, a naša perspektiva bi mogla biti pogrešna.
Ali čak i da je sve ovo za šta znamo da postoji subatomska beznačajnost sa stanovišta nečeg drugog, zašto bi to zaista bilo važno?
Još smo ovde, barem za sada, pa hajde da uživamo u našem ‘atomu’ dok možemo!
