Zašto je moja svijest ovdje, dok je tvoja tamo? Zašto je svemir podijeljen na dva dijela za svakoga od nas, u subjekat i beskonačnost objekata? Kako je svako od nas naš vlastiti centar iskustva, primajući informacije o ostatku svijeta tamo vani? Zašto su neke stvari svjesne, a druge očigledno nisu? Je li štakor svjestan? Mušica? Bakterija?
Sva ova pitanja su aspekti drevnog “problema um-tijelo“, koji se u suštini pita: Kakav je odnos između uma i materije? Ovaj problem se odupire generalno zadovoljavajućem zaključku hiljadama godina.
Problem uma-tijela doživio je veliko preimenovanje tokom posljednjih dvadeset godina. Sada je opće poznat kao “teški problem” svijesti, nakon što je filozof David Chalmers skovao taj izraz u sada već klasičnom radu i nastavio istraživanje u svojoj knjizi iz 1996. godine “Svjesni um: U potrazi za fundamentalnom teorijom“.
Chalmers je smatrao da bi problem uma-tijela trebao biti nazvan “teškim” u poređenju sa, šaljivo rečeno, “lakim” problemima neuronauke: Kako neuroni i mozak funkcionišu na fizičkom nivou?
Naravno, ovi problemi nisu uopšte laki. Ali, Chalmersova poenta je bila da su relativno laki u poređenju sa zaista teškim problemom objašnjavanja kako se svijest odnosi prema materiji.
Tokom posljednjeg desetljeća, moj kolega, profesor psihologije Jonathan Schooler sa Univerziteta Kalifornija u Santa Barbari i ja, razvili smo ono što nazivamo “teorijom rezonancije svijesti“.
Predlažemo da je rezonancija – druga riječ za sinhronizirane vibracije – u srcu ne samo ljudske svijesti već i životinjske svijesti, kao i fizičke stvarnosti općenito.
Zvuči kao nešto što su hipiji možda sanjali – sve su to vibracije, čovječe! – ali, ostanite sa nama.
Sve je u vibracijama
Sve stvari u našem univerzumu stalno su u pokretu, vibrirajući. Čak i objekti koji se čine nepomični zapravo vibriraju, osciliraju, rezoniraju, na različitim frekvencijama.
Rezonancija je vrsta kretanja, karakterisana oscilacijom između dva stanja. I konačno, sva materija je samo vibracija različitih osnovnih polja. Kao takva, na svakoj skali, cijela priroda vibrira.
Nešto zanimljivo se dešava kada se različite vibrirajuće stvari spoje: često će početi, nakon kratkog vremena, vibrirati zajedno na istoj frekvenciji. “Sinhroniziraju se”, ponekad na načine koji mogu izgledati misteriozno.
Ovo se opisuje kao fenomen spontane samoorganizacije.
Matematičar Steven Strogatz pruža različite primjere iz fizike, biologije, hemije i neuronauke kako bi ilustrovao “sink” – njegov izraz za rezonanciju – u svojoj knjizi iz 2003. godine “Sinkronizacija: Kako se red pojavljuje iz haosa u univerzumu, prirodi i svakodnevnom životu“.
- Kada se skupi veliki broj svjetlećih buba određenih vrsta, one počnu sinhronizovano treptati, na načine koji i dalje mogu izgledati pomalo misteriozno.
- Laseri se proizvode kada se fotoni iste snage i frekvencije sinhroniziraju.
- Rotacija Mjeseca tačno je usklađena sa njegovom orbitom oko Zemlje, tako da uvijek vidimo istu stranu.
Proučavanje rezonancije vodi potencijalno dubokim uvidima o prirodi svijesti i općenito o svemiru.
Sinhronizacija unutar vaše lobanje
Neuronaučnici su također identifikovali sinhronizaciju u svojim istraživanjima. Velike skale neuronskog paljenja javljaju se u ljudskim mozgovima na mjerljivim frekvencijama, pri čemu se smatra da je svjesnost sisavaca često povezana sa različitim vrstama neuronske sinhronizacije.
Na primjer, njemački neurofiziolog Pascal Fries istraživao je načine na koje se različiti električni obrasci sinhroniziraju u mozgu kako bi proizveli različite vrste ljudske svijesti.
Fries se fokusirao na gama, beta i teta talase. Ovi nazivi se odnose na brzinu električnih oscilacija u mozgu, mjerenih elektrodama postavljenim na vanjskoj strani lobanje.
Grupa neurona proizvodi ove oscilacije dok međusobno koriste elektrohemijske impulse za komunikaciju. Brzina i napon ovih signala, kada je prosječna, proizvodi EEG talase koji se mogu mjeriti u karakterističnim ciklusima u sekundi.
Gama talasi su povezani sa koordiniranim aktivnostima velikih razmjera poput percepcije, meditacije ili fokusirane svijesti; beta talasi sa maksimalnom aktivnošću mozga ili uzbuđenjem; a teta talasi sa opuštanjem ili maštanjem.
Ova tri tipa talasa, prema Friesu, zajedno djeluju kako bi proizveli, ili barem olakšali, različite vrste ljudske svijesti. Ali, tačan odnos između električnih talasa mozga i svijesti još uvijek je predmet rasprava.
Fries naziva svoj koncept “komunikacija kroz koherentnost“. Za njega, sve se svodi na neuronsku sinhronizaciju. Sinhronizacija, u smislu dijeljenih stopa električnih oscilacija, omogućava glatku komunikaciju između neurona i grupa neurona.
Bez ovog tipa sinhronizovane koherentnosti, ulazni signali stižu u nasumičnim fazama ciklusa uzbuđenja neurona i neefikasni su , ili barem mnogo manje efikasni prilikom komunikacije.
Rezonantna teorija svijesti
Naša teorija rezonancije se oslanja na rad Friesa i mnogih drugih, sa širim pristupom koji može pomoći da se objasni ne samo ljudska i svijest sisavaca, već i svijest općenito.
Na osnovu primjećenog ponašanja entiteta koji nas okružuju, od elektrona do atoma, molekula, bakterija, miševa, šišmiša, štakora, i dalje, sugerišemo da se sve stvari mogu smatrati barem malo svjesnim.
Ovo zvuči čudno na prvi pogled, ali “panpsihizam” – ideja da sva materija ima neku povezanu svijest – sve više je prihvaćen stav u vezi sa prirodom svijesti.
Panpsihisti tvrde da svijest nije nastala u nekoj tački tokom evolucije. Naprotiv, oduvijek je povezana sa materijom i obrnuto – one su dvije strane iste medalje.
Ali, većina uma povezanog sa različitim vrstama materije u našem univerzumu je na izuzetno primitivnom nivou. Na primjer, elektron ili atom uživaju samo mali dio svijesti.
Ali kako materija postaje više povezana i bogatija, tako postaje i um, i obrnuto, prema ovom načinu razmišljanja.
Biološki organizmi mogu brzo razmjenjivati informacije putem različitih bioloških puteva, kako električnih tako i elektrohemijskih.
Nebiološke strukture mogu koristiti samo internu razmjenu informacija putem termalnih puteva – mnogo sporije i sa mnogo manje informacija u poređenju sa biološkim strukturama.
Živa bića koriste svoje brže tokove informacija kako bi postigla svijest većeg obima, nego što je to slučaj sa neživim stvarima iste veličine kao što, na primjer, stijene ili hrpe pijeska.
Postoji mnogo veća interna povezanost i samim tim mnogo se više “dešava” u biološkim strukturama, nego u stijeni ili hrpi pijeska.
Prema našem pristupu, stijene i hrpe pijeska su “samo agregati”, zapravo kolekcije izuzetno primitivnih svjesnih entiteta na atomskom ili molekularnom nivou.
To je suprotno onome što se dešava u biološkim oblicima života, gdje kombinacije ovih mikrosvjesnih entiteta zajedno stvaraju entitet višeg nivoa svijesti. Za nas, ovaj proces kombinovanja je obilježje biološkog života.
Centralna teza našeg pristupa je sljedeća: posebne veze koje omogućavaju svijest velikih razmjera – poput one koju uživaju ljudi i drugi sisavci – rezultat su zajedničke rezonancije među mnogim manjim komponentama.
Brzina rezonantnih talasa koji su prisutni, ograničavajući je faktor koji određuje veličinu svakog svjesnog entiteta u svakom trenutku.
Kako se određena zajednička rezonancija proširuje na sve veći broj komponenti, novi svjesni entitet koji proizilazi iz ove rezonancije i kombinacije postaje veći i kompleksniji.
Dakle, zajednička rezonancija u ljudskom mozgu koja postiže gama sinhronizaciju, na primjer, uključuje znatno veći broj neurona i neuronskih veza nego što je slučaj samo sa beta ili teta ritmovima.
Ali, šta je sa većim međuorganizacijskim rezonancama, poput oblaka svjetlećih buba sa njihovim svjetlima koja sinhronizirano trepere?
Istraživači smatraju da njihova bioluminescentna rezonanca nastaje zbog unutrašnjih bioloških oscilatora koji automatski rezultuju time da se svaka svjetleća buba sinhronizira sa svojim susjedima.
Da li ova grupa svjetlećih buba uživa u višem nivou grupne svijesti? Vjerovatno ne, jer možemo objasniti fenomen bez korištenja bilo kakve inteligencije ili svijesti.
Ali, u biološkim strukturama sa odgovarajućim vrstama informacijskih puteva i procesorskom snagom, ove tendencije ka samoorganizaciji mogu i često proizvesti entitete većih razmjera svijesti.
Naša teorija rezonancije svijesti pokušava pružiti ujedinjeni okvir koji obuhvata nauku, kao i fundamentalna pitanja neurobiologije i biofizike, ali i filozofiju uma.
Ona se bavi suštinom razlika koje su bitne, kada je riječ o svijesti i evoluciji fizičkih sistema.
Sve se svodi na vibracije, ali također se radi o vrsti vibracija i, što je najvažnije, o zajedničkim vibracijama.
Ovaj članak je preuzet sa stranice The Conversation i objavljen pod Creative Commons licencom. Pročitajte originalni članak.
