Ubistva na jezeru Bodom

Bila je subota. Vazduh je bio ispunjen onom specifičnom vrstom uzbuđenja koje osjećaju samo tinejdžeri na pragu ljeta.

Dva motocikla, bučna i puna života, probijala su se kroz ruralne ceste južne Finske, ostavljajući za sobom gradsku vrevu Espooa.

Na jednom motociklu sjedio je osamnaestogodišnji Seppo Boisman, mladić mirne naravi, a iza njega, čvrsto ga držeći oko struka, bila je njegova djevojka Anja Tuulikki Mäki (15).

Drugi motocikl vozio je Nils Gustafsson (18), a njegova saputnica bila je Maila Björklund (15).

Za ovu grupu prijatelja, vikend nije bio samo obično druženje, nego bijeg.

Maila je uskoro trebala proslaviti svoj šesnaesti rođendan, i kampovanje na jezeru Bodom činilo se kao savršen način da se obilježi taj trenutak prelaska u odrasliju dob.

Dok su se vozili kroz pejzaž prošaran zelenilom, nisu mogli ni slutiti da voze u susret vlastitoj propasti.

Jezero Bodom, udaljeno svega dvadesetak kilometara od Helsinkija, bilo je popularno izletište, ali i mjesto koje je odisalo određenom divljinom.

Dugo oko tri kilometra i široko jedan, jezero je bilo okruženo gustom šumom koja je nudila privatnost, ali i skrivala tajne.

Prije nego što su stigli do svog odredišta, grupa je stala na jednoj lokalnoj raskrsnici kako bi kupili osvježenje.

Ovdje, na malom kiosku, dogodio se prvi susret koji će kasnije postati predmetom brojnih teorija zavjere.

Žena koja je radila na kiosku nije ih dočekala s osmijehom. Naprotiv, njeno ponašanje bilo je hladno, gotovo neprijateljsko.

Dok su kupovali limunadu i pivo, ona ih je promatrala sumnjičavim pogledom, savjetujući im, gotovo prijetećim tonom, da kampuju negdje drugo, daleko odatle.

Maila je, dok su odlazili, bacila pogled unazad. Žena ih je i dalje fiksirala pogledom dok su motori dizali prašinu.

Taj osjećaj nelagode, ta tiha prijetnja u vazduhu, bio je prvi znak da ovo neće biti obično kampovanje.

Ipak, mladost je po prirodi optimistična. Otresli su nelagodu, pripisujući je mrzovolji lokalnog stanovništva, i nastavili put ka obali.

Posljednji zalazak Sunca

Stigavši na jezero, tinejdžeri su tražili savršeno mjesto. Iako je bio vikend, obala je bila neobično tiha.

Vidjeli su nekoliko dnevnih izletnika, ribara i kupača, ali šatori su bili rijetkost.

Maila se prisjetila upozorenja s kioska. Zašto je bilo tako malo kampera na ovako lijep dan?

Pronašli su malu, osamljenu uvalu na južnoj obali jezera, rt poznat kao Hästholmen.

Bilo je to idilično mjesto, skriveno drvećem od pogleda s ceste, a ipak dovoljno blizu vode da čuju njen umirujući zvuk.

Motocikle su naslonili na stabla bora, osiguravajući ih u hladovini, i počeli podizati svoj šator.

Bio je to standardni platneni šator tog vremena, dovoljno velik da se svi četvero stisnu unutra, ali premalen da pruži bilo kakvu pravu zaštitu od vanjskog svijeta.

Kako je popodne odmicalo, atmosfera se opustila, a vrelo ljetno sunce polako je gubilo svoju snagu.

Dječaci su otvorili piva, djevojke su se smijale, a Anja je napokon prestala brinuti o tome šta će njen strogi otac reći o ovom izletu. Svijet je djelovao sigurno.

Noć u Finskoj tokom juna je varljiva. Sunce nikada potpuno ne nestaje; nebo ostaje obojeno u nijanse ljubičaste i tamnoplave, stvarajući vidljivost koja je istovremeno dovoljna i zbunjujuća.

Oko 2:00 sata ujutro, tišina je zavladala kampom. Seppo i Nils su, pod uticajem alkohola, još uvijek bili budni, dok je Anja već spavala.

Maila, koristeći svjetlost ponoćnog sunca, ispisala je posljednje rečenice u svom dnevniku. Zapisala je kako su dječaci budni i kako Seppo peca.

Te jednostavne, banalne riječi postale su posljednji zapis njenog postojanja.

Zatvorila je korice dnevnika, ne znajući da je time zatvorila i poglavlje svog života. Ubrzo nakon toga, svi su utonuli u san. Šuma je utihnula.

A onda se začuo zvuk. Krckanje grančica. Pucanje konopca.

Jutro užasa

Nedjelja, 5. juni 1960. godine. Jutro je svanulo, ili bolje rečeno, svjetlost se samo pojačala.

Lokalni mještanin, Esko Johansson, stigao je na jezero sa svoja dva sina rano ujutro, oko 11:00 sati, željan osvježenja u hladnoj vodi.

Dok su hodali stazom prema plaži, njihov pogled privuklo je nešto neobično u daljini.

Na mjestu gdje su tinejdžeri postavili kamp, stajalo je nešto što je na prvi pogled ličilo na hrpu smeća ili odbačene odjeće.

Ali Esko je osjetio jezu. Nešto u obliku te gomile, u načinu na koji je ležala na zemlji, budilo je primarni strah.

Zaustavio je sinove i naredio im da ostanu gdje jesu, dok je on oprezno prišao bliže.

Prizor koji ga je dočekao bio je izvan svake moći poimanja.

Šator nije bio srušen vjetrom; bio je isječen, rastrgan, uništen. Preko srušenog platna ležalo je tijelo mladića, Nilsa Gustafssona.

Bio je bos, a njegovo lice i glava bili su prekriveni tamnom, sasušenom krvlju. Izgledao je mrtav.

Pored njega, djelomično prekrivena ostacima šatora, ležala je Maila.

Njeno tijelo bilo je u stanju koje je Esko jedva mogao procesuirati – bila je skinuta od struka naniže i brutalno izmasakrirana.

Unutar nabora srušenog šatora, policija će kasnije pronaći tijela Seppa i Anje.

Svi su bili žrtve nezamislivog nasilja. Esko je panično otrčao do najbližeg telefona i pozvao hitnu službu.

Kada je policija stigla, sat vremena kasnije, otkrili su da je Nils, nekim čudom, još uvijek živ.

Mladić je tiho ječao, krv mu je izbijala na usta, a vilica mu je bila smrskana u komade. Nije mogao govoriti, nije mogao objasniti šta se dogodilo.

Hitno je prebačen u bolnicu, ostavljajući iza sebe scenu koja će zbunjivati istražitelje desetljećima.

Istraga u blatu

Ono što je uslijedilo može se opisati samo kao katastrofalan neuspjeh policijskog rada, karakterističan za to vrijeme, ali neoprostiv.

Umjesto da odmah osiguraju perimetar, policija je dopustila znatiželjnim mještanima, novinarima, pa čak i djeci da se okupe oko mjesta zločina.

Tragovi stopala u blatu, koji su mogli odvesti do ubice, bili su pregaženi desetinama drugih cipela.

Forenzički dokazi su kontaminirani, pomjerani ili uništeni.

Ipak, neki detalji su isplivali iz haosa. Ubica nije ušao u šator. Napao je izvana.

Koristeći nož i tup predmet – udarao je i ubadao tinejdžere kroz platno šatora dok su oni, zarobljeni unutra, bezuspješno pokušavali pobjeći.

Konopci šatora su bili prerezani, zarobljavajući ih u smrtonosnu zamku od tkanine.

Nedostajali su ključevi motocikala, ali sami motori nisu bili ukradeni. Nedostajali su novčanici, satovi, i što je najčudnije – Nilsove cipele.

Kasnije su te cipele pronađene skrivene u grmlju, oko pola kilometra od kampa, prekrivene krvlju. Ali čijom krvlju?

Maila Björklund bila je najbrutalnije napadnuta. Dok su ostali ubijeni udarcima i s nekoliko uboda, Maila je imala višestruke ubodne rane nanesene čak i nakon smrti.

To je sugerisalo nešto lično. Ubica nije samo želio da je ubije; želio je da je uništi.

Plavokosi muškarac

Dok je Nils ležao u bolnici, boreći se s amnezijom uzrokovanom teškom traumom glave, policija je očajnički tražila tragove.

Svjedoci su počeli izlaziti iz sjenki. Dva promatrača ptica tvrdila su da su vidjela plavokosog muškarca kako se udaljava s mjesta zločina rano ujutro.

Jedan dječak, koji je pecao u blizini, također je prijavio misterioznu figuru.

Kada se Nils dovoljno oporavio, policija je posegnula za metodom koja danas nije široko prihvaćena, ali je tada bila prihvatljiva – hipnozom.

Pod hipnozom, Nils je uspio prizvati sliku napadača. Opisao je visoku figuru, svijetle kose zalizane unazad, s istaknutom vilicom i prodornim očima. Oči koje su sijale čistim zlom.

Na temelju njegovog opisa i svjedočenja drugih, izrađen je fotorobot. Lice tog čovjeka gledalo je s naslovnica svih novina u Finskoj. Misteriozni plavokosi ubica. Ali ko je on bio?

Na sahrani žrtava, fotografi su zabilježili lica ožalošćenih. Godinama kasnije, analizom tih fotografija, uočeno je lice koje je jezivo podsjećalo na fotorobot.

Nepoznati muškarac stajao je u gomili, promatrajući spuštanje lijesova u zemlju. Je li se ubica vratio da vidi svoje djelo?

Galerija osumnjičenih

Tokom godina, sumnja je pala na mnoge, ali dva imena su se isticala svojom bizarnošću i vjerovatnoćom.

Hans Assman: Špijun sa krvavom odjećom

Prvi je bio Hans Assman, njemački imigrant s prošlošću koja je zvučala kao loš špijunski roman.

Tvrdio je da je bivši SS stražar iz Auschwitza, a kasnije agent KGB-a. Dan nakon ubistava, 6. juna, Assman je ušao u Hiruršku bolnicu u Helsinkiju.

Bio je u delirijumu, prljav, a nokti su mu bili crni od zemlje. Njegova odjeća bila je prekrivena crvenim mrljama.

Doktorima je rekao da je to boja, ali nikada nije dozvolio da se odjeća testira.

Iako je imao sumnjiv alibi (navodno je bio s ljubavnicom), njegovo ponašanje i fizička sličnost s fotorobotom (duga plava kosa koju je kasnije ošišao) činili su ga savršenim krivcem.

Assman je uživao u pažnji, dajući dvosmislene izjave do kraja života, ali nikada nije uhapšen za ovaj zločin.

Valdemar “Karl” Gyllström: Čovjek s kioska

Drugi, i možda vjerovatniji osumnjičeni, bio je onaj mrzovoljni vlasnik kioska – Karl Gyllström.

Lokalno poznat kao “Kioskman”, Gyllström je mrzio kampere. Smatrao je jezero svojim vlasništvom.

Bilo je poznato da je noću izlazio, rezao konopce šatora kamperima, gađao ih kamenjem, pa čak i pucao u vazduh da ih zaplaši.

Devet godina nakon ubistava, 1969. godine, pijani Gyllström je navodno priznao zločin svom komšiji. “Ja sam ih ubio”, rekao je, slomljen teretom tajne.

Komšija ga je upozorio da će, ako prizna policiji, ostatak života provesti u zatvoru. Nekoliko sati kasnije, Gyllström je pronađen mrtav u jezeru Bodom.

Službeno – samoubistvo utapanjem. Njegova supruga, koja mu je godinama davala alibi tvrdeći da je bio s njom u krevetu te noći, na samrti je priznala da je lagala. Te noći, Karl nije bio kod kuće.

Šokantno hapšenje

Desetljeća su prolazila. Hladni rat je završio, svijet se promijenio, a slučaj Bodom postao je dio finskog folklora, priča kojom se plaše djeca.

Nils Gustafsson je nastavio sa svojim životom. Oženio se, dobio djecu, radio kao vozač autobusa. Bio je žrtva, jedini preživjeli pakla.

A onda, 2004. godine, 44 godine nakon zločina, dogodio se nezamisliv obrat.

Finska policija pokucala je na vrata Nilsa Gustafssona. Ali nisu došli da ga pitaju za nove informacije. Došli su da ga uhapse.

Tehnologija forenzike napredovala je svjetlosnim godinama od 1960. godine. Policija je ponovo analizirala dokaze, posebno one cipele pronađene u šumi.

DNK analiza otkrila je šokantnu istinu: na Nilsovim cipelama nalazila se krv svih triju žrtava – Seppa, Anje i Maile – ali ne i Nilsova vlastita krv.

Tužilaštvo je izgradilo novu, mračnu teoriju. Prema njihovoj verziji, te noći nije bilo misterioznog plavokosog stranca.

Postojao je samo pijani bijes. Tvrdili su da je Nils postao ljubomoran i agresivan, da je izbila tuča između njega i Seppa.

Seppo je bio jači i udario je Nilsa, slomio mu vilicu. Ponižen i bijesan, Nils je navodno čekao da svi zaspu, obuo svoje cipele, uzeo nož i kamen, i izvršio masakr.

Zatim je, kako bi prikrio zločin, inscenirao napad, sakrio cipele, nanio sebi nekoliko površinskih uboda i legao pored mrtve djevojke čekajući jutro.

Činjenica da je Maila bila najgore izmasakrirana sada je tumačena kao čin strastvene mržnje ljubomornog dečka, a ne nasumičnog manijaka.

Suđenje vijeka

Suđenje 2005. godine bilo je medijski cirkus. Cijela Finska je gledala kako se čovjek, kojeg su desetljećima žalili, pretvara u čudovište na optuženičkoj klupi.

Međutim, odbrana je imala jake argumente. Prije svega, Nilsove povrede. Imao je višestruke frakture lica i lobanje.

Ljekari su svjedočili da bi čovjek u takvom stanju, s teškim potresom mozga, teško mogao imati fizičku snagu i kognitivnu sposobnost da izvrši tri brutalna ubistva, sakrije dokaze, hoda kilometar da baci cipele i vrati se, sve to glumeći nesvjesticu.

Također, na mjestu zločina pronađen je DNK nepoznate osobe koji se nije poklapao ni sa kim od prisutnih, kao i otisak jastučnice koji nije pripadao nikome od kampera.

Tužilaštvo nije moglo objasniti zašto bi Nils, ako je bio u ubilačkom pohodu, ostavio sebe živog i rizikovao smrtnu kaznu ili doživotni zatvor, umjesto da pobjegne.

Priča o “insceniranom napadu” na samog sebe s tako teškim povredama zvučala je nategnuto.

U oktobru 2005. godine, sud je donio presudu. Nils Gustafsson je proglašen nevinim po svim tačkama optužnice.

Država mu je morala isplatiti gotovo 45.000 eura odštete za vrijeme provedeno u pritvoru i duševnu bol.

Epilog

Slučaj ostaje otvoren, ali šanse da će ikada biti riješen su ravne nuli.

Je li to bio Hans Assman, ludi lažov sa sumnjivim vezama?

Je li to bio Karl Gyllström, bijesni komšija koji je mrzio pridošlice?

Ili je ubica bio neko sasvim treći, “lice u gomili” koje je nestalo u magli te 1960. godine, odnoseći tajnu u grob?

Postoji i ona najstrašnija mogućnost – da je ubica bio neko koga nikada nisu ni osumnjičili, neko ko je možda mirno živio svoj život dok su porodice žrtava patile.

Nils Gustafsson je, uprkos oslobađajućoj presudi, ostao čovjek obilježen sjenkom sumnje u očima javnosti, jedini koji zna – ili se sjeća, ili je zaboravio – šta se zaista dogodilo u tim satima između sumraka i zore, kada je raj postao pakao.