Ispod Zemljinog plašta, smještena duboko ispod Afrike i Tihog okeana, nalaze se velika područja niske brzine smicanja (Large Low-Shear Velocity Provinces – LLSVP), poznatija kao “mrlje”. Ove strukture, obuhvataju oko 6% ukupnog volumena Zemlje, visoke su do 1.000 kilometara i nekoliko puta šire od toga.
Porijeklo mrlja je predmet intenzivnih naučnih istraživanja i debata, ali po nekima one bi mogle biti dokaz da se naša planeta u davnoj prošlosti sudarila sa ogromnim planetarnim tijelom veličine Marsa, nazvanim Theia.
Ovaj ogromni sudar, izbacio je velike količine materijala u orbitu oko Zemlje. Vremenom su se ti ostaci spojili i formirali Mjesec.
Ali, postoje i druge hipoteze, neke stare i vijekovima, koje ukazuju na potpuno drugačije objašnjenje onoga šta se nalazi ispod površine.
Znamo da se Zemlja sastoji iz četiri sloja: kore, plašta, vanjske jezgre i unutrašnje jezgre. Ali, do danas nijedna ekspedicija nije uspjela istražiti šta se krije ispod Zemljine kore.
To je dovelo do mnogih spektakularnih nagađanja, poput teorije Šuplje Zemlje (Hollow Earth Theory), prema kojoj bi naša planeta mogla biti niz koncentričnih sfera, raspoređenih oko centralne jezgre.
Između ovih prostora, mogli bi postojati atmosferski prostori sposobni da podrže život.
U 17. vijeku, Edmond Halley, naučnik koji je otkrio Halleyevu kometu, podržavao je ovu teoriju.
Primjetivši promjene u Zemljinom magnetnom polju, Halley je sugerisao da se unutar naše planete nalaze koncentrične sfere sa vlastitim magnetnim poljima.
Nakon Halleya, teorija o šupljoj Zemlji, evoluirala je kroz različite spekulacije.
Neki su čak predlagali da se unutar Zemlje nalazi centralno sunce, koje osigurava svjetlost i toplinu, omogućavajući postojanje unutrašnjih ekosistema.
U tom slučaju, u unutrašnjosti Zemlje mogli bi živjeti biljke, životinje i ljudi. I ne samo ljudi – nego rasa superljudi.
Ove ideje često su bile povezane sa konceptom skrivenih ili naprednih civilizacija koje žive u podzemnim gradovima.
Primjer takvih vjerovanja je legenda o Agarti, podzemnom kraljevstvu za koje se vjeruje da je dom duhovno naprednim bićima.
Dakle, da li bi unutrašnjost naše planete mogla biti rajski vrt ili samo vruća paklena pustara?
Ali, vratimo se nakratko u realnost.
Ako biste pokušali posjetiti jedno od područja niske brzine smicanja, morali biste se spustiti 2.900 kilometara ispod površine.
Tu biste bili okruženi magmom (tečnom stijenom), sa temperaturama do 3.700 °C.
Težina kore i plašta iznad vas povećala bi pritisak, koji bi 237.000 puta bio veći od atmosferskog pritiska na površini Zemlje.
Da bi ovdje postojao život, morao bi preživjeti u ekstremnim uslovima.
Ova bića morala bi evoluirati tako da izvlače kisik direktno iz magme – ili živjeti bez njega.
Također bi morala preživjeti bez sunčeve svjetlosti.
Sa druge strane, neki veliki astronomi i matematičari su podržavali ideju šuplje Zemlje. Osim već pomenutog Edwarda Halleya i Isaac Newton je podržavao ovu teoriju.
Tu je još jedan naučnik Leonard Euler – matematički genij iz 18. vijeka, koji je tvrdio da Zemlja, osim što je šuplja, ima dva otvora koji se nalaze na sjevernom i južnom polu.
Također, postoji jedan zanimljiv projekat koji je pokrenula tadašnja SSSR-u 1965. godine. Radilo se o izradi bunara dubokog 15 kilometara, koji se zvao Kola bunar.
Rezultati ovog projekta nikada nisu otkriveni javnosti, ali radnici koji su radili na bušotini navodno su čuli buku ljudskih i životinjskih glasova uz pomoć ultra osjetljivih mikrofona.
Iako su ove ideje o naprednim bićima koje žive ispod naših nogu fascinantne, inspirišući mnoge priče i legende, savremena nauka ih odbacuje zbog nedostatka empirijskih dokaza.
Sa druge strane, možda tamo dole zaista postoji život?
Ali, dok ne uspijemo izdržati ogromni pritisak i toplinu da bismo to istražili, nikada nećemo znati.
