Apollo 20: Kako je nastala jedna od najvećih svemirskih prevara

Kamera podrhtava. Kroz otvor kacige nazire se stjenoviti krajolik obasjan oštrom svjetlošću, bez atmosfere koja bi je raspršila. Ispred, urezan u Mjesečevu prašinu staru 1,5 milijardi godina, leži brod dug gotovo tri kilometra – toliko ogroman da ljudska figura pored njega izgleda kao zrno na fotografiji.

Snimak potiče iz 2007. godine, a čovjek koji tvrdi da ga je snimio predstavlja se kao komandant tajne misije Apollo 20.

Priča koja je zapalila internet

Zvanična istorija kaže da je posljednji čovjek hodao Mjesecom u decembru 1972. godine, tokom misije Apollo 17.

Programi Apollo 18, 19 i 20 postojali su samo na papiru, ugašeni prije lansiranja. Prema urbanoj legendi koja je krenula 2007. godine, ta zvanična verzija bila je paravan.

Legenda opisuje i sam trenutak lansiranja, u ponoć 16. augusta 1976. godine.

Odbrojavanje se završava nulom, a zatim, prema priči, dolazi čudan trenutak zatišja – raketa navodno lebdi umjesto da naglo poleti, dok tek sekundu kasnije počinje osam i po minuta preopterećenja, kada pritisak od tri G-sile pritišće grudni koš poput betonske ploče.

Korisnik YouTubea pod imenom retiredafb tada je počeo objavljivati kratke, zrnate snimke iz navodne unutrašnjosti kapsule Apolla.

Ubrzo se predstavio kao William Rutledge, penzionisani pilot američkog ratnog zrakoplovstva i komandant Apolla 20.

Tvrdio je da je misija poletjela u augustu 1976. godine iz baze Vandenberg, kao zajednički, strogo tajni poduhvat SAD-a i Sovjetskog Saveza.

Posadu su, prema priči, činili Rutledge, pilotkinja Leona Snyder i sovjetski kosmonaut Aleksej Leonov – ime posuđeno od stvarnog čovjeka koji je 1965. godine prvi u istoriji izašao u svemirsku šetnju.

Zadatak posade imao je dva cilja: istražiti drevni brod otkriven na snimcima Apolla 15 iz 1971. godine i utvrditi šta se dogodilo sa Apollom 19, misijom koja je navodno tiho poletjela mjesecima ranije i nestala s radara čim je zašla na tamnu stranu Mjeseca.

Unutar broda posada je, prema priči, pronašla osušeno bilje visine deset metara i posude pune guste, zlatne tekućine nazvane Zlatne suze.

Nedaleko od tog mjesta, u modulu Apolla 19, čekalo je nešto mnogo hladnije. Na metalnom stolu, pričvršćeno kaiševima, ležalo je humanoidno tijelo prekriveno voštanom supstancom, sa šest prstiju na svakoj ruci i uređajem od tankih niti pričvršćenim za lice.

Astronauti su je prozvali Mona Lisa, zbog blagog osmijeha koji joj se, kako su tvrdili, ocrtavao na usnama.

Prema priči koja je kružila internetom, tijelo nije bilo ni živo ni mrtvo, već zarobljeno u nekom obliku suspendovane animacije.

Video je izazvao pravu poplavu komentara, teorija i analiza kadar po kadar. Zastava na kontrolnoj tabli, mješavina američke i sovjetske simbolike, izgledala je uvjerljivo autentično.

Krvava rukavica pronađena u prašini pored napuštenog modula Apolla 19 djelovala je kao dokaz tragedije koju je NASA decenijama prikrivala.

Prve reakcije skeptika bile su brze, ali nedovoljne da zaustave širenje priče. Snimci su upoređivani sa stvarnim fotografijama misija Apollo, kadar po kadar, a poklapanja u teksturi kontrolnih tabli i obliku prozora djelovala su kao potvrda autentičnosti, a ne kao trag digitalne montaže.

Do trenutka kada su detaljnije analize počele kružiti internetom, priča o Mona Lisi već je imala vlastiti život, nezavisan od bilo kakvog dokaza.

Pucanje iluzije

Priča je imala samo jedan problem: nikad se nije dogodila.

Možda vas zanima: Nešto je na Mjesecu

Devetog jula 2007. godine, tek nekoliko mjeseci nakon što su prvi snimci osvanuli na internetu, na tada aktivnom forumu Need2Know.eu pojavila se poruka francuskog kipara i video-umjetnika Thierryja Spetha.

U njoj je priznao autorstvo nad cijelim projektom. Tragovi su ubrzo povezali njegov identitet sa nadimkom retiredafb, čime je krug zatvoren.

Speth je zanat naučio kao kipar, a upravo se ta vještina pokazala presudnom. Mona Lisa nije bila vanzemaljka u anabiozi, nego glinena skulptura, oblikovana rukama čovjeka čiji su raniji radovi – dostupni na njegovoj vlastitoj internet stranici – dijelili gotovo identičnu estetiku dugih, isprepletenih niti i izduženih crta lica.

Snimci navodnog svemirskog broda nastali su kombinacijom fizičkih maketa, sitnih modela snimljenih izbliza kako bi djelovali ogromno, i digitalne montaže.

Pozadina "drevnog grada" na Mjesecu pokazala se kao spoj stvarne NASA-ine fotografije snimljene tokom misije Apollo 17 i ilustracije britanskog umjetnika naučne fantastike Brucea Penningtona.

Sam objekt oko kojeg je cijela priča izgrađena – izduženi, izbrazdani oblik unutar kratera koji je Speth iskoristio kao "olupinu broda" – potiče sa stvarne, javno dostupne NASA-ine fotografije iz misije Apollo 15, snimljene 1971. godine i katalogizirane pod oznakom AS15-P-9630.

NASA nikada nije tvrdila da fotografija prikazuje bilo šta osim prirodnog terena.

Priznanje iz 2007. godine, međutim, nije zaustavilo legendu. Devet godina kasnije, istraživač Chad Baxter konačno je uspio intervjuisati Spetha uživo.

Tokom razgovora, umjetnik je podigao gumenu masku identičnu licu Mona Lise i objasnio da je riječ o rekvizitu izrađenom za njegov projekt naučne fantastike.

Speth je kasnije napisao i roman koji cijelu priču proširuje novim, izmišljenim zapletima – od ljubavne afere u orbiti do ljekovitih svojstava zlatne tekućine – čime je obmana dobila vlastitu, samostalnu mitologiju, nezavisnu od originalnih snimaka.

Ono što je priču učinilo tako izdržljivom nije bila samo tehnička vještina. Iskorišteno je duboko usađeno nepovjerenje prema institucijama poput NASA-e, kombinovano sa stvarnom, dokumentovanom činjenicom da su tri misije zaista otkazane.

Kada legenda tu prazninu ispuni dovoljno detaljnim i emotivno nabijenim narativom, provjera činjenica postaje sekundarna u odnosu na privlačnost priče.

Možda vas zanima: Drevna kineska legenda: Mjesec je izgradila vrlo napredna ljudska civilizacija

Zbunjivalo je i to što su se, mjesecima nakon Spethovog priznanja, na YouTubeu i dalje pojavljivali novi snimci pod drugim korisničkim imenima, nastavljajući istu mitologiju kao da priznanje nikada nije objavljeno.

Za publiku koja je već emotivno uložena u priču o zarobljenoj vanzemaljki, jedno priznanje na zaboravljenom forumu jednostavno nije moglo nadjačati desetine minuta uvjerljivo snimljenog materijala.

Prava tragedija: ono što se dogodilo umjesto toga

Kada se izmišljena verzija ukloni, ostaje suhlja, ali daleko manje utješna priča.

Apollo 20 zaista je otkazan – ne u tajnosti, nego javno, u saopćenju NASA-e od 4. januara 1970. godine.

Uprava agencije, koju je tada vodio Thomas Paine, odlučila je preusmjeriti raketu Saturn V namijenjenu toj misiji za lansiranje svemirske stanice Skylab.

Osam mjeseci kasnije, 2. septembra 1970. godine, otkazane su i misije Apollo 18 i 19, ovoga puta zbog direktnih rezova u budžetu za fiskalnu 1971. godinu koje je nametnuo Kongres.

Paine je tada objasnio predsjedniku Nixonu da je presudan razlog za otkazivanje bila ozbiljno stegnuta budžetska situacija agencije.

Brojke govore jasnije od bilo koje teorije zavjere. Budžet NASA-e dosegao je vrhunac 1966. godine, kada je iznosio 4,41 posto ukupnog federalnog budžeta Sjedinjenih Američkih Država.

Do sredine sedamdesetih taj se udio prepolovio i pao ispod jedan posto, gdje je, sa manjim oscilacijama, ostao decenijama nakon toga.

NASA-ina vlastita istorijska dokumentacija potvrđuje da je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih agencija otpustila desetine hiljada radnika, dok su hardver i rakete namijenjeni za misije na Mjesec završili kao muzejski eksponati na Floridi, u Teksasu i Alabami.

Paralelno s tim rezovima, budžet američkog Ministarstva odbrane ostao je nesrazmjerno visok, dobrim dijelom zbog rata u Vijetnamu.

Prema procjenama istoričara, direktni troškovi tog rata iznosili su oko 168 milijardi dolara u tadašnjoj vrijednosti – što danas, prilagođeno inflaciji, premašuje hiljadu milijardi dolara. Istraživanje svemira i rat u jugoistočnoj Aziji borili su se za iste, ograničene porezne dolare, i svemir je izgubio.

Naučni magazin Scientific American bilježi i dodatni sloj te odluke: otkazivanje nije bilo isključivo pitanje novca, nego i sve rasprostranjenijeg osjećaja unutar same agencije da dalja ulaganja u ponavljanje već postignutog uspjeha više ne donose dovoljno naučne vrijednosti u odnosu na cijenu.

Javni interes za slijetanja na Mjesec, ogroman u julu 1969. godine tokom leta Apolla 11, opadao je gotovo mjerljivom brzinom sa svakom sljedećom misijom.

Rezultat je poznat. Umjesto deset planiranih slijetanja, ostvareno ih je šest. Umjesto nastavka istraživanja Mjeseca kroz sedamdesete godine, potencijalne baze i daljnje misije prema Marsu ostale su zaključane u ladicama inženjerskih ureda.

Zemlja koja je 1969. godine dokazala da može poslati ljude na drugo nebesko tijelo, odlučila je, svega nekoliko godina kasnije, da joj je rat vredniji prioritet od nastavka tog putovanja.

Legenda o Apollu 20 nudila je uzbudljivije objašnjenje: vanzemaljski brod, žena u anabiozi, vlada koja skriva istinu radi nacionalne sigurnosti.

Stvarnost je manje kinematografska, ali podjednako teška za probaviti. Nijedna vanzemaljka nije zaustavila program Apollo.

Zaustavila ga je računovodstvena tabela, u kojoj su rakete za istraživanje Mjeseca izgubile bitku protiv troškova rata koji se vodio hiljadama kilometara od lunarne površine, na drugoj strani planete koju su astronauti Apolla gledali kako se, mala i plava, okreće ispod njih.

IZVORI

• NASA – 50 Years Ago: NASA Cancels Apollo 20 Mission
• Smithsonian National Air and Space Museum – Ending Apollo: Why Did We Stop Going to the Moon?
• Scientific American – Down to Earth: The Apollo Moon Missions That Never Were
• NASA Johnson Space Center Historical Reference (Moonport) – Chapter 22-8
• Lead Stories – Fact Check: 'Black Mona Lisa' Was NOT Found On Dark Side Of The Moon