Glasovi iz tame: Misteriozna smrt Anneliese Michel

Mnogo ste puta, vjerujem, čuli za priče koje prkose razumu i logici. To su slučajevi koji ostaju urezani u kolektivno sjećanje, ali ne zbog toga što su potpuno shvaćeni, već upravo zato što nisu.

To je jedna od onih mračnih raskrsnica gdje se sudaraju nauka i praznovjerje, medicina i neobjašnjivo, razum i najdublji ljudski strahovi.

Priča koja ćete pročitati, nije od onih koje se prepričavaju kao daleke legende, već čisti užas koji je ostao zabilježen na audio trakama.

Ovo je priča o Anneliese Michel – mladoj i vedroj djevojci čiji se život pretvorio u jednu od najjezivijih i najkontroverznijih misterija modernog doba, ostavljajući iza sebe samo jedno pitanje: šta se zaista dogodilo u tišini njene sobe?

Noć kada je sve počelo

U srcu Bavarske, u malom, mirnom gradu Klingenberg am Main, život je tekao uobičajenim, predvidljivim tokom.

Ovdje je, u skromnoj i duboko religioznoj porodici, odrastala Anneliese Michel.

Mještani su je poznavali kao vedru, pobožnu i inteligentnu djevojku, sa snovima i nadama koje je imala gotovo svaka tinejđerka u to vrijeme.

Tada niko nije mogao naslutiti da će njeno ime postati sinomim za jednu od najjezivijih i najkontroverznijih priča modernog doba – priču koja zamagljuje granice između medicine, psihoze i neobjašnjivog zla.

Sam početak priče vodi nas u 1968. godinu, kada je Anneliese imala samo 16 godina i kada se njen svijet počeo raspadati na najstrašniji mogući način.

Jedne noći, Anneliese je doživjela prvi težak napad. Tijelo joj se nekontrolisano grčilo, dok je osjećala ogromni pritisak na grudima, kao da je pritišće neka nevidljiva sila, oduzimajući joj dah.

Medicinska dijagnoza

Naravno, kao što možete i pretpostaviti, prestravljeni roditelji potražili su pomoć doktora.

Nakon detaljnih pregleda, dijagnoza je bila jasna, ali i veoma zabrinjavajuća: epilepsija temporalnog režnja.

Kao što to već ide, propisani su joj određeni lijekovi, ali umjesto očekivanog poboljšanja, njeno stanje se pogoršavalo na jedan veoma bizaran i zastrašujući način.

Ubrzo nakon dijagnoze, počela je doživljavati stravične halucinacije. Tvrdila je da vidi “Fratzen” – iskrivljena, demonska lica koja su je ismijavala.

Ledeni šapati

Ubrzo nakon toga, uslijedili su i glasovi. Kako je tvrdila Anneliese, to su bili “ledeni šapati” koji su je danonoćno proganjali, govoreći joj da je “prokleta” i da će “gorjeti u paklu”.

Mračna spirala u koju je upala, postajala je sve dublja. Počela je ispoljavati ponašanje koje prkosi svakom medicinskom objašnjenju.

Njeni ukućani su svjedočili kako bi satima lajala i režala poput psa, dok je zidove svoje sobe grebala noktima sve dok joj prsti ne bi prokrvarili.

U učestalim napadima bijesa, pokazivala je nadljudsku snagu, bacajući odrasle muškarce koji su je pokušali obuzdati kao da su od kartona.

Što se tiče njenog jelovnika, on je postao veoma groteskan. Odbijala je normalnu hranu, ali je viđena kako jede pauke, muhe, pa čak i komadiće uglja. Također je pila vlastiti urin sa poda.

Cijepala bi odjeću sa sebe i satima vrištala u zaglušujućoj tišini noći.

Ali, najviše uznemirujuće od svega, bilo je to što bi ponekad govorila glasovima koji nisu bili njeni.

Promuklim, dubokim tonovima, izgovarala bi riječi na jezicima za koje se tvrdi da ih nikada nije učila, uključujući aramejski i latinski.

Sama Anneliese je bila uvjerena da je zaposjednuta, a u rijetkim trenucima prisebnosti molila je svoju porodicu za pomoć, tvrdeći da je u njoj zarobljeno više entiteta.

Kroz nju su, navodno, govorili pali svećenik Valentin Fleischman, Hitler, biblijske figure Kain i Juda Iskariotski, ozoglašeni rimski car Neron, pa čak i sam Lucifer.

Tvrdila je da su oni uzrok njene patnje.

Egzorcizam

Suočeni s potpunim neuspjehom medicine da joj pomogne i svjedočeći svakodnevnom hororu, njeni roditelji, Anna i Josef Michel, postajali su sve očajniji.

Vjerujući da je stanje njihove kćeri duhovne, a ne fizičke prirode, obratili su se Katoličkoj crkvi za pomoć, moleći za izvođenje obreda egzorcizma.

U početku, Crkva je bila skeptična. Mnogi svećenici su odbili, smatrajući da se radi o teškom psihičkom oboljenju.

Međutim, nakon što su se lično uvjerili u Annelieseino stanje, svećenici Ernst Alt i Arnold Renz postali su uvjereni da je u pitanju stvarna demonska opsjednutost.

Nakon dugog razmatranja i prikupljanja dokaza, biskup Würzburga, Josef Stangl, dao je 1975. godine zvaničnu, ali tajnu dozvolu za izvođenje “Velikog egzorcizma” prema Rimskom ritualu iz 1614. godine.

Time je počelo posljednje, najmučnije poglavlje njenog života.

U periodu od deset mjeseci, od septembra 1975. do juna 1976. godine, nad Anneliese je izvršeno 67 iscrpljujućih sesija egzorcizma, ponekad i dva puta sedmično, a svaka je trajala i do četiri sata.

Većina ovih sesija je snimljena na audio kasete, stvarajući arhivu od preko 40 sati snimljenog materijala koji ledi krv u žilama.

Na tim snimcima, čuje se kako se Anneliesein glas mijenja, prelazeći iz njenog uplašenog tona u duboke, grlene, neljudske urlike.

Glasovi koji govore kroz nju svađaju se međusobno, vrište u agoniji i izgovaraju psovke i prijetnje na različitim jezicima.

Ovi snimci su i danas najopipljiviji i najuznemirujući dio njene priče.

Oni su dokaz da se nešto strašno događalo u toj sobi. Pitanje je samo – šta?

Kako su seanse odmicale, Annelieseino fizičko stanje se drastično pogoršavalo. U potpunosti je prestala jesti, tvrdeći da joj “demoni” to ne dopuštaju.

Njeno tijelo je postalo kostur prekriven kožom, puno modrica i rana od samopovređivanja. Koljena su joj bila slomljena od hiljada prisilnih genufleksija (klečanja) koje je izvodila tokom napada.

Oči su joj upale u duplje, a lice je postalo maska patnje.

U jednom od rijetkih trenutaka kada je bila svoja, uspjela je prošaptati majci rečenicu koja otkriva svu tragediju njene situacije: “Majko, bojim se.”

To je bio vapaj zarobljene djevojke, svjesne užasa koji se odvija unutar njenog vlastitog tijela i uma.

Šta je ubilo Anneliese Michel?

Dana 30. juna 1976. godine, Anneliese je bila preslaba da bi se oduprla. Posljednja seansa egzorcizma je obavljena.

Sljedećeg jutra, 1. jula 1976. godine, Anneliese Michel je pronađena mrtva u svom krevetu. Imala je 23 godine.

Autopsija je otkrila da je umrla od ekstremne pothranjenosti i dehidracije. U trenutku smrti, težila je svega 30 kilograma.

Međutim, njena smrt nije donijela mir, već je otvorila novo, mučno poglavlje – sudsku dramu koja je pretvorila njemačku sudnicu u arenu u kojoj su se sudarila dva nepomirljiva svijeta.

Na optuženičkoj klupi našli su se njeni roditelji, Anna i Josef Michel, zajedno sa svećenicima Ernstom Altom i Arnoldom Renzom. Optužba je glasila: ubistvo iz nehata.

Za tužioca, Karla Stengera, slučaj je bio tragično jednostavan. Njegov argument bio je glas razuma 20. vijeka.

Tvrdio je da Anneliese nije bila opsjednuta, već teško bolesna djevojka koja je patila od epilepsije i teške psihoze.

Umjesto da joj pruže adekvatnu medicinsku njegu, optuženi su je, vođeni, kako je rekao, “srednjovjekovnim zabludama”, gurnuli dublje u njene deluzije kroz iscrpljujuće rituale.

Njegov najjači adut bila je činjenica da se njena smrt mogla spriječiti. Stručnjaci su potvrdili da bi samo sedmicu dana bolničkog liječenja i infuzije bilo dovoljno da se njen život spasi.

Tužilac je optužio roditelje i svećenike da su je svjesno pustili da umre od gladi, vjerujući da se bore protiv demona dok je djevojka pred njihovim očima fizički nestajala.

Odbrana je, s druge strane, izabrala radikalnu i šokantnu strategiju. Umjesto da negiraju činjenice, oni su ih predstavili u potpuno drugačijem svjetlu – kao dokaze duhovnog rata.

Centralni i najdramatičniji trenutak suđenja bio je kada su u modernoj sudnici pustili neke od audio snimaka egzorcizma.

Prostorijom su odjekivali jezivi, neljudski glasovi, režanje i svađe “demona” na različitim jezicima, ostavljajući sve prisutne u nijemom šoku.

Odbrana je pitala sud: “Može li bolesna djevojka proizvesti ovakve zvukove?” Insistirali su na tome da je Anneliese sama, u svojim lucidnim trenucima, odbijala medicinsku pomoć i hranu, vjerujući da je njena patnja čin iskupljenja za grijehe čovječanstva.

Tvrdili su da nisu mogli ići protiv njene izričite volje.

Sud se našao pred nemogućim zadatkom: kako zakoni jedne sekularne države mogu suditi o pitanjima vjere i postojanja demona?

Na kraju, presuda je bila čudna koliko i sam slučaj. Roditelji i svećenici proglašeni su krivima za ubistvo iz nehata, ali su osuđeni na minimalnu, uslovnu kaznu od šest mjeseci zatvora.

Mnogi su ovu blagu kaznu protumačili kao tiho priznanje suda da se suočio sa slučajem koji prevazilazi okvire uobičajenog.

Iako je zakon nalagao da se kazni zanemarivanje koje je dovelo do smrti, čini se da je sud uzeo u obzir iskrena uvjerenja optuženih, ma koliko ona bila fatalna.

Kaznili su čin, ali su se činili nemoćnim da osude motivaciju. Čak je i sama Crkva kasnije, kroz njemačku biskupsku konferenciju, priznala da je Anneliese možda patila od mentalne bolesti, a ne opsjednutosti, i drastično je postrožila pravila za izvođenje egzorcizama, što je dodatno zakompliciralo naslijeđe ovog tragičnog slučaja.

Ekranizacija slučaja: Egzorcizam Emily Rose

2005. godine, priča o Anneliese Michel dobila je globalnu popularnost kroz Hollywood. Horor film “Egzorcizam Emily Rose“, direktno je baziran na njenom slučaju.

Iako je radnja filma premještena u Sjedinjene Američke Države, a imena su promijenjena, srž priče ostaje ista: mlada djevojka umire tokom egzorcizma, a svećenik koji ga je izvodio završava na sudu.

Film je vješto iskoristio sudsku dramu kao okvir za prikazivanje zastrašujućih događaja kroz flashbackove, suprotstavljajući skeptični pogled tužiteljice sa svjedočenjima svećenika i svjedoka.

Upravo je ovaj film upoznao novu generaciju sa jezivom sudbinom ove djevojke i ponovo pokrenuo debatu o njenom slučaju širom svijeta.

Prošle su decenije, a misterija Anneliese Michel i dalje živi, postavljajući isto, mučno pitanje: šta je zaista ubilo ovu mladu ženu?