Zašto neki ljudi žive duže od 100 godina?

Ljudi danas, u prosjeku, žive duže. Pa ipak, tek će sićušan dio nas proslaviti svoj stoti rođendan.

Razlozi zbog kojih samo rijetki postaju stogodišnjaci za naučnike i dalje ostaju zagonetka.

Međutim, najnoviji rad koji sam objavila sa svojim kolegama rasvijetlio je jedan faktor koji bi mogao biti presudan za dugovječnost koju stogodišnjaci doživljavaju.

Moj istraživački tim je utvrdio da ljudi koji dožive stotu godinu posjeduju, čini se, iznimnu sposobnost da izbjegnu bolesti.

Stogodišnjaci su od ogromnog interesa za naučnike, jer možda drže ključ za razumijevanje kako da živimo ne samo duže, već i kvalitetnije.

Pitanja koja istraživače dugo muče jesu: da li ključ otpornosti stogodišnjaka leži u njihovoj sposobnosti da odgode pojavu teških bolesti, ili su oni jednostavno uspješniji u njihovom preživljavanju?

Ili je, ipak, moguće da u potpunosti izbjegavaju određena oboljenja?

Pronalaženje odgovora na ova pitanja dovelo bi nas barem korak bliže odgonetanju specifičnih faktora koji doprinose dugovječnosti.

Stoga smo se moje kolege i ja posvetili traganju za odgovorima.

U dvije nedavne studije, analizirali smo i uporedili osobe rođene iste godine – one koje su živjele dugo i one sa kraćim životnim vijekom.

Rezultati obije studije su pokazali da stogodišnjaci ne samo da tokom života pate od manjeg broja bolesti, već i da ih razvijaju značajno sporije.

Također, kod njih postoji manja vjerovatnoća da će iskusiti smrtonosna stanja, poput teških kardiovaskularnih oboljenja, u poređenju s njihovim vršnjacima koji su živjeli kraće.

Prva studija je obuhvatila 170.787 osoba rođenih u okrugu Stokholm u Švedskoj između 1912. i 1922. godine.

Uz pomoć istorijskih zdravstvenih podataka, ove osobe su praćene 40 godina – od 60. godine života do smrti, ili do navršene stote godine.

Za svakog učesnika izračunali smo rizik od moždanog udara, srčanog udara, prijeloma kuka i različitih vrsta karcinoma, te uporedili one koji su doživjeli stotu sa onima koji su živjeli kraće.

Otkrili smo da stogodišnjaci ne samo da su imali niže stope obolijevanja u kasnoj srednjoj dobi, već su generalno zadržali niže stope bolesti tokom cijelog života.

Na primjer, sa 85 godina, tek 4% budućih stogodišnjaka je doživjelo moždani udar.

Usporedbe radi, oko 10% onih koji su skoro postali stogodišnjaci (životni vijek 90-99 godina) doživjelo je moždani udar do 85. godine.

Štaviše, uprkos tome što su živjeli duže, njihov doživotni rizik za većinu bolesti nikada nije dosegao nivo rizika kod njihovih vršnjaka sa kraćim životom.

Sa navršenih 100 godina, 12,5% stogodišnjaka je imalo srčani udar, naspram više od 24% kod osoba koje su živjele između 80 i 89 godina.

Ovo jasno ukazuje da stogodišnjaci odgađaju – a u mnogim slučajevima i potpuno izbjegavaju – glavne bolesti povezane sa starenjem, umjesto da ih samo efikasnije preživljavaju.

Jedno od ograničenja ove studije bilo je to što se bavila isključivo analizom ozbiljnih dijagnoza teških bolesti.

No, šta ako ključ dugovječnosti nije u potpunom izbjegavanju bolesti, već u sposobnosti da se izbjegne razvoj njihovih teških oblika?

Kako bismo to istražili, sproveli smo drugu studiju koja je obuhvatila 40 različitih medicinskih stanja, u rasponu od blagih do teških, poput hipertenzije, zatajenja srca, dijabetesa i srčanih udara.

Analizirali smo 274.108 učesnika rođenih između 1920. i 1922. godine u Švedskoj.

Pratili smo ih otprilike 30 godina – od 70. godine do smrti ili do stotog rođendana.

Ukupno 4.330 osoba (svega 1,5% uzorka) postali su stogodišnjaci.

Čak i nakon što smo uključili širi spektar bolesti i dozvolili mogućnost postojanja više zdravstvenih stanja istovremeno, naš tim je došao do identičnih zaključaka kao u prvoj studiji: stogodišnjaci su razvijali manje bolesti, a brzina kojom su se bolesti gomilale bila je sporija tokom cijelog njihovog života.

Također smo uočili da su kod stogodišnjaka bolesti češće bile ograničene na jedan organski sistem.

To je pokazatelj zdravlja i otpornosti ove grupe, budući da je bolesti koje pogađaju samo jedan sistem organa znatno lakše liječiti i dugoročno držati pod kontrolom.

Naprimjer, iako su kardiovaskularna stanja bila najčešća dijagnoza u svim dobnim skupinama, stogodišnjaci su imali značajno manju vjerovatnoću da od njih obole.

U 80. godini, dijagnozu kardiovaskularne bolesti imalo je oko 8% budućih stogodišnjaka.

Nasuprot tome, više od 15% ljudi koji su preminuli u 85. godini imali su tu dijagnozu već do 80. godine.

Niže stope kardiovaskularnih bolesti čine se ključnim za izuzetnu dugovječnost stogodišnjaka.

Stogodišnjaci su, također, tokom života pokazali veću otpornost na neuropsihijatrijska stanja, kao što su depresija i demencija.

Iako je većina stogodišnjaka na kraju razvila višestruka zdravstvena stanja, to se desilo mnogo kasnije nego kod ostatka populacije – u prosjeku oko 89. godine.

To je posljedica manjeg broja bolesti i sporije stope njihovog nagomilavanja.

Važno je istaći da su osobe koje nisu doživjele stotu obično proživljavale naglo umnožavanje zdravstvenih problema u posljednjim godinama života.

Stogodišnjaci, međutim, nisu iskusili taj strmi pad zdravlja, čak ni nakon ulaska u desetu deceniju.

Tajna dugog života?

Saznanje da stogodišnjaci uspijevaju odgoditi, a ponekad i izbjeći bolesti uprkos dužem životu, istovremeno je intrigantno i ohrabrujuće.

Ono pokazuje da je moguće stariti sporije od uobičajenog i osporava uvriježeno mišljenje da duži život nužno sa sobom nosi i više bolesti.

Naši nalazi sugerišu da izuzetna dugovječnost nije samo pitanje odgađanja bolesti, već da ona odražava jedan potpuno drugačiji obrazac starenja.

Ipak, da li je to prvenstveno zasluga genetike, načina života, okoline ili kombinacije svih faktora, ostaje nepoznato.

Sljedeći korak našeg istraživanja biće da otkrijemo koji faktori predviđaju život do stote i kako ti faktori djeluju tokom čovjekovog života.

Razumijevanje mehanizama zdravog starenja kod stogodišnjaka može nam ponuditi neprocjenjive uvide za unapređenje dužeg i zdravijeg života za sve nas.

Karin Modig, vanredna profesorica epidemiologije, Institut Karolinska

Ovaj članak je preuzet i ponovo objavljen sa portala The Conversation pod Creative Commons licencom.

Pročitajte originalni članak.