Čovjek iz Somertona: Jedna od najvećih misterija 20 vijeka

Vazduh je bio gust i miran, zasićen solju i onim posebnim, teškim spokojem koji prethodi zori. Bio je to prvi dan ljeta u Adelaideu, 1. decembar 1948. godine, ali jutro je bilo varljivo prohladno.

Plaža Somerton ležala je pusta, okupana u blijedoj, bisernoj svjetlosti koja se probijala kroz jutarnju izmaglicu.

More je lijeno zapljuskivalo obalu, ritmično i ravnodušno, kao da ispire svijet od sinoćnjih tajni.

Oko 6:30 ujutro, dok je grad tek počinjao da se budi, čovjek po imenu John Lyons, koji je šetao plažom sa svojim konjem, primijetio je nešto neobično.

Naslonjen na kameni morski zid, u podnožju stepenica koje su vodile s šetališta, sjedio je muškarac. Njegov položaj bio je neobično opušten, gotovo insceniran.

Glava mu je bila zabačena unatrag, naslonjena na zid, a noge ispružene, sa stopalima elegantno prekriženim u gležnjevima.

Lyons se približio. Muškarac je bio besprijekorno odjeven. Nosio je smeđe dvoredno odijelo američkog kroja, bijelu košulju, kravatu s crvenim, bijelim i plavim prugama, sjajne, ispolirane smeđe cipele i – što je bilo čudno za tako toplu večer – smeđi pleteni pulover ispod sakoa.

Na okovratniku sakoa, kao da je tu nemarno smještena, ležala je napola popušena cigareta. Još jedna, neupaljena, bila je zataknuta iza njegovog uha.

Isprva, Lyons je pomislio da je čovjek samo pijan ili da spava. Mjesto je bilo poznato po parovima koji su tu tražili privatnost.

Ali dok se približavao, obuzeo ga je nemir.

Čovjek se nije pomicao. Njegova koža imala je voštanu bljedoću, a otvorene oči zurile su u prazno, prema moru koje se budilo.

Nije bilo tragova nasilja, nije bilo krvi, nije bilo nereda. Samo ta jeziva, nepomična elegancija.

Čovjek koji nije postojao

Lyons je pozvao policiju.

Kad su stigli, detektivi su odmah shvatili da ovo nije običan slučaj. Mrtvačka ukočenost je već nastupila.

Procijenili su da je smrt nastupila negdje oko 2 sata ujutro, usred baršunaste tame.

Prva stvar koja ih je zapanjila bio je potpuni nedostatak identiteta.

U džepovima nisu pronašli novčanik. Nisu pronašli ličnu kartu, vozačku dozvolu, ni jedno jedino pismo. Nisu pronašli apsolutno ništa što bi moglo reći ko je taj čovjek.

Pronašli su, međutim, nekoliko neobičnih predmeta:

• Neiskorištenu željezničku kartu drugog razreda za stanicu Henley Beach.
• Korištenu autobusku kartu za gradski prijevoz.
• Uski aluminijski češalj, kakav se nije mogao kupiti u Australiji.
• Kutiju šibica marke “Bryant & May”.
• Pakovanje žvakaćih guma “Juicy Fruit”.
• Kutiju cigareta “Army Club”, koja je, bizarno, sadržavala sedam cigareta marke “Kensitas”, jeftinijeg brenda.

A onda, najčudniji detalj od svih. Dok su pregledavali njegovu odjeću, detektivi su primijetili da je svaka etiketa, svaka oznaka proizvođača, pažljivo i metodično odrezana.

Sa sakoa, s košulje, s kravate, čak i s donjeg rublja. Neko se potrudio da izbriše svaki trag porijekla ove odjeće, a time i čovjeka koji ju je nosio.

Ruke su mu bile njegovane, bez žuljeva, što je sugeriralo da nije radio teške fizičke poslove. Otisak prsta poslan je širom Australije, a zatim i svijeta. Niko nije odgovarao.

Fotografija njegovog mirnog, gotovo plemenitog lica objavljena je u novinama. Niko se nije javio da ga identificira.

Čovjek na plaži Somerton bio je duh. Pojavio se niotkuda, savršeno odjeven, sjeo uz more i jednostavno prestao postojati.

Tijelo

Tijelo je odvezeno u Kraljevsku bolnicu u Adelaideu na obdukciju. Patolog, dr. John Dwyer, bio je temeljit čovjek, ali ono što je pronašao samo je produbilo misteriju.

Nije bilo znakova utapanja. Nije bilo modrica, posjekotina ili bilo kakvih povreda koje bi ukazivale na borbu. Srce mu je bilo zdravo. Uzrok smrti nije bio očit.

Ali unutrašnjost tijela pričala je drugačiju priču. Patolog je zabilježio “akutnu hemoragičnu upalu želučane sluznice” i “značajnu kongestiju” (nakupljanje krvi) u gotovo svim organima.

Njegova slezena bila je “upadljivo velika i čvrsta”, otprilike tri puta veća od normalne. Jetra je također bila natečena od viška krvi.

U želucu su pronađeni ostaci njegovog posljednjeg obroka – peciva, koje je pojeo otprilike tri do četiri sata prije smrti.

Dr. Dwyer je u svom izvještaju bio kategoričan: “Potpuno sam uvjeren da smrt nije mogla biti prirodna.”

Svi simptomi upućivali su na jedno: trovanje. Ali koje? Testovi na sve poznate otrove bili su negativni. Nije bilo tragova cijanida, strihnina, arsena… ničega.

Dr. Dwyer je postavio hipotezu da se radi o izuzetno rijetkom ili vješto primijenjenom otrovu koji se brzo razgrađuje i ne ostavlja tragove.

Predložio je dvije mogućnosti: barbiturat ili neki drugi hipnotik, ili, još zlokobnije, digitalis.

Digitalis, lijek za srce, u prevelikoj dozi izaziva upravo takve simptome – zastoj srca i masivnu kongestiju organa – a bio bi gotovo nemoguć za detekciju tadašnjim metodama.

Ali kako je otrov dospio u njega? Nije bilo tragova uboda iglom. Ako ga je progutao, nije bilo u pecivu, jer nije bilo povraćanja.

Činilo se da ga je uzeo voljno, ili da mu je dat a da nije ni znao, možda u piću.

Tijelo je imalo još nekoliko neobičnosti. Njegovi mišići na listovima bili su visoki i izuzetno razvijeni, poput mišića baletana ili atletičara koji puno trči na prstima.

Ipak, njegove cipele bile su u savršenom stanju, gotovo nove, bez znakova takvog trošenja.

Još čudnije, prsti na nogama bili su mu klinastog oblika, kao da su godinama bili stisnuti u uske, šiljate cipele – možda plesne cipele?

Kombinacija je bila paradoksalna: ruke kancelarijskog radnika, noge plesača, a smrt tajnog agenta.

Zbog nemogućnosti identifikacije, vlasti su odlučile balzamirati tijelo i napraviti gipsani odljev njegove glave i torza.

Ta posmrtna maska, s mirnim, gotovo aristokratskim crtama lica, postat će sablasni simbol slučaja.

Kovčeg i “Tamám Shud”

Mjesec dana je prošlo. Slučaj je bio na naslovnicama, ali policija nije imala ništa.

A onda, 14. januara 1949., osoblje željezničke stanice u Adelaideu otkrilo je smeđi kofer koji je bio predan u garderobu 30. novembra, dan prije nego što je tijelo pronađeno.

Kao i na odjeći mrtvaca, etiketa s kofera bila je uklonjena.

Otvorili su ga. Unutrašnjost je bila uredna, ali sadržaj jednako zagonetan. Pronašli su crveni kućni ogrtač, papuče, pidžamu, pribor za brijanje, ali i neke vrlo specifične predmete:

• Električarski odvijač.
• Našiljene makaze.
• Stolni nož koji je bio skraćen i naoštren, gotovo kao improvizirani bodež.
• Četkicu za šabloniranje, kakvu su koristili treći oficiri na trgovačkim brodovima za označavanje tereta.

Sve etikete na odjeći u koferu također su bile odrezane. Ali, u žurbi ili previdom, ostala su tri traga. Na jednoj kravati pisalo je “T. Keane”. Na vreći za veš pisalo je “Keane”, a na jednoj potkošulji “Kean”.

Policija je bila uvjerena da je to trag. Pokrenuli su potragu za T. Keaneom. Ali nijedan nestali T. Keane nije odgovarao čovjeku. Mnogi su kasnije zaključili da su imena namjerno ostavljena kao lažni trag.

Najvažniji dokaz u koferu bio je klupko neobičnog, narandžastog voštanog konca marke “Barbour”. Bio je to konac koji se nije mogao kupiti u Australiji.

Taj isti, identični konac korišten je za popravak postave džepa na hlačama koje je nosio mrtvac.

To je bila neoboriva veza. Kofer je pripadao čovjeku iz Somertona. Činjenica da ga je ostavio na stanici značila je da je u Adelaide stigao vozom, vjerovatno ujutro 30. novembra.

Kupio je kartu za voz do Henley Beacha (koju nije iskoristio), zatim autobusku kartu koja ga je dovela blizu Somertona. Ali zašto?

Slučaj je ponovo zašao u ćorsokak. Mrtvac je i dalje bio bezimen.

Tada je, u aprilu 1949., gotovo četiri mjeseca nakon pronalaska tijela, profesor John Cleland, koji je pomagao u istrazi, odlučio još jednom pregledati odjeću.

Provjerio je svaki šav, svaki nabor. I tada je pronašao nešto što su svi previdjeli.

U hlačama, skriven unutar malog, dodatnog džepića koji je bio vješto ušiven, pronašao je sićušni, čvrsto smotani komad papira. Pažljivo ga je razmotao.

Na njemu su bile odštampane samo dvije riječi, elegantnim, kitnjastim slovima:

Tamám Shud

Stručnjaci iz javne biblioteke identificirali su riječi. Bile su perzijske. Značile su “Završeno je” ili “Gotovo je”.

Bio je to frazem koji se nalazio na samom kraju knjige pjesama “Rubaiyat” Omara Khayyama.

Policija je uputila apel javnosti: traži se primjerak “Rubaiyata” kojem nedostaje posljednja stranica s ovim riječima.

Knjiga, šifra i “Jestyn”

Misterija je sada dobila poetsku, fatalističku dimenziju. “Završeno je.” Da li je to bila poruka o samoubistvu? Ili poruka ubice?

Ubrzo nakon apela, čovjek (čije ime policija nikada nije zvanično objavila) javio se policiji.

Ispričao je da je krajem novembra ili početkom decembra pronašao izuzetno rijetko izdanje “Rubaiyata” (prevod Edwarda FitzGeralda) na stražnjem sjedištu svog automobila, koji je parkirao blizu plaže Somerton.

Mislio je da ga je neko od poznanika greškom ubacio, pa nije obraćao pažnju. Tek kad je vidio vijest, provjerio je knjigu.

Na posljednjoj stranici, papir je bio poderan. Komadić pronađen u džepu Čovjeka iz Somertona savršeno se uklapao.

Policija je sada imala knjigu koja je pripadala žrtvi. Ali umjesto odgovora, pronašli su samo još pitanja. Na poleđini knjige, jedva vidljivo, olovkom je bilo ispisano pet redova velikih slova. Izgledalo je kao šifra:

WRGOABABD MLIAOI WTBIMPANETP MLIABOAIAQC ITTMTSAMSTGAB

Stručnjaci za kriptografiju iz mornarice, vojske i univerziteta bacili su se na posao. Šifra je bila prekratka da bi se pouzdano dešifrirala.

Nije odgovarala nijednom poznatom sistemu. Bila je, i ostala je, nerazrješiva.

Neki su smatrali da su to samo nasumična slova, možda mentalna vježba. Drugi su bili uvjereni da je to ključ svega – špijunska poruka.

Bilo je to doba početka Hladnog rata. Australija je upravo postala ključni igrač s novim poligonom za testiranje raketa Woomera, nedaleko od Adelaidea.

Projekat “Venona” razotkrivao je sovjetske špijunske mreže širom svijeta. Da li je Čovjek iz Somertona bio sovjetski agent, ubijen od strane protivnika? Ili zapadni agent kojeg su otkrili?

Teorija o špijunaži, s obzirom na otrov koji se ne može otkriti, odrezane etikete i tajnu šifru, činila se neodoljivom.

A onda je pronađen posljednji trag u knjizi. Ispod šifre bio je zapisan broj telefona.

Broj je pripadao mladoj medicinskoj sestri koja je živjela u Glenelgu, predgrađu tik uz plažu Somerton. Njeno ime bilo je Jessica “Jestyn” Thomson.

Detektivi su je posjetili. Bila je, kako su kasnije opisali, “izuzetno nervozna” i “izbjegavala je odgovore”.

Pokazali su joj gipsani odljev lica čovjeka iz Somertona. Njena reakcija bila je dramatična.

Svjedoci su rekli da je “gotovo pala u nesvijest”, da je izgledala “potpuno užasnuta”, ali se brzo pribrala.

Tvrdila je da ne poznaje tog čovjeka. Nije imala pojma zašto bi njen broj telefona bio u njegovoj knjizi.

Priznala je, međutim, jednu stvar. Priznala je da je 1945. godine, dok je radila u Sydneyju, posjedovala primjerak “Rubaiyata” koji je poklonila vojnom poručniku po imenu Alf Boxall.

Policija je pomislila da je slučaj riješen. Čovjek iz Somertona mora biti Alf Boxall.

Ali Alf Boxall je vrlo brzo pronađen. Bio je živ, zdrav i radio je u Sydneyju. I što je najvažnije, kada su ga zamolili da pokaže svoj “Rubaiyat”, izvadio je knjigu. Na njoj je bila posveta od “Jestyn” iz 1945.

Ali to nije bila knjiga pronađena u automobilu. Njegova knjiga imala je netaknutu posljednju stranicu. “Tamám Shud” je i dalje bio u njoj.

Misterija se vratila, jača nego ikad. Zašto je čovjek iz Somertona imao “Jestynin” broj? Zašto je ona tako burno reagirala na njegovu sliku?

Zašto je on došao u Adelaide, na njenu plažu, da umre? I kakve je veze Alf Boxall imao s tim?

Jestyn je ostala tajnovita do svoje smrti 2007. godine. Uvijek je tvrdila da ne zna ko je on bio.

Čovjek iz Somertona je sahranjen 1949. godine pod nadgrobnom pločom na kojoj je pisalo: “Ovdje leži nepoznati čovjek koji je pronađen na plaži Somerton.”

Dugo čekanje i nova nauka

Decenije su prolazile, a slučaj je postao legenda – opsesija za detektive amatere, kriptografe i istoričare.

Kovčeg i većina dokaza, uključujući odjeću, uništeni su 1980-ih godina kao “rutinski otpis”. Sve što je ostalo bila je posmrtna maska, nekoliko fotografija i neriješena šifra.

U priču ulazi Derek Abbott, profesor na Univerzitetu u Adelaideu. Slučaj ga je fascinirao od mladosti. Ali Abbott nije bio samo znatiželjnik; bio je inženjer i fizičar. Pristupio je problemu s novim alatima.

Njegova prva teorija bila je da šifra nije šifra, već prva slova riječi neke pjesme ili teksta. “Rubaiyat” je bio očigledan početak, ali pokušaji nisu dali rezultate.

Zatim se fokusirao na “Jestyn”. Otkrio je da je imala sina, Robina, rođenog 1947. – godinu dana prije smrti čovjeka iz Somertona.

Robin je imao rijetko genetsko stanje (nedostajali su mu određeni zubi), a fotografije čovjeka iz Somertona sugerisale su da je i on imao isto stanje.

Je li moguće da je čovjek iz Somertona bio Robinov otac i da je došao vidjeti svog sina?

Abbott je postao toliko uključen u priču da je na kraju upoznao i oženio Rachel, Robinovu kćerku – “Jestyninu” unuku.

Ali da bi dokazao vezu, trebao mu je DNK.

Tijelo je bilo sahranjeno više od 70 godina. Ali postojao je jedan izvor: gipsana maska.

Kada je maska pravljena, nekoliko pramenova kose mrtvaca ostalo je zarobljeno u gipsu.

Abbott je godinama radio na tome da dobije dozvolu za ekshumaciju tijela i analizu dlaka.

Konačno, 2021. godine, vlasti Južne Australije odobrile su ekshumaciju.

Istovremeno, Abbott je sarađivao s vodećom američkom forenzičkom genetičarkom, Colleen Fitzpatrick.

Fitzpatrick je bila pionirka u korištenju genetske genealogije za rješavanje hladnih slučajeva. Koristeći sićušne uzorke DNK iz dlaka zarobljenih u gipsu, uspjeli su sekvencirati dio genoma.

Ono što je uslijedilo bio je mukotrpan rad. Učitavajući profil DNK u javne baze podataka poput GEDmatch, tražili su daleke rođake. Pronašli su ih.

A onda su, poput detektiva koji crtaju porodično stablo, počeli graditi mrežu. Ta mreža narasla je na preko 4.000 ljudi.

Polako, sužavali su potragu. DNK je upućivao na jednu specifičnu porodičnu granu. I u toj grani, postojao je jedan čovjek koji se savršeno uklapao.

Čovjek koji je rođen u pravo vrijeme, a čiji datum smrti nikada nije zabilježen.

Ime

U julu 2022. godine, nakon 73 godine, Derek Abbott i Colleen Fitzpatrick objavili su ime čovjeka iz Somertona.

Njegovo ime bilo je Carl “Charles” Webb.

Nije bio ruski špijun. Nije bio baletan. Bio je električar i tehničar za instrumente iz Melbournea.

Rođen je 16. novembra 1905. godine u predgrađu Melbournea. Bio je najmlađi od šestero djece.

Nije bio oženjen “Jestyn”, ali je bio oženjen drugom ženom, Dorothy Robertson, poznatom kao “Doff”.

Odjednom, dijelovi slagalice počeli su sjedati na svoje mjesto, ali su stvarali novu sliku.

Carl Webb je nestao iz evidencije u aprilu 1947. godine. Napustio je svoj brak.

Istraživači su otkrili da se njegova supruga, Dorothy, preselila u Južnu Australiju – tačnije u Adelaide – upravo u to vrijeme.

Čini se da priča nije bila o međunarodnoj špijunaži, već o slomljenom srcu.

Webb je, kako se otkrilo, volio poeziju i čak je sam pisao pjesme. Njegova fascinacija “Rubaiyatom” Omara Khayyama više nije bila misterija. Šifra?

Abbott sada vjeruje da su to možda bila prva slova stihova koje je sam pisao, ili možda čak bilješke za klađenje na konje, što je bila još jedna Webbova strast.

Ali rješavanje jednog identiteta otvorilo je bezbroj novih pitanja.

Zašto je Carl Webb došao u Adelaide 1948.? Da li je tražio svoju odbjeglu ženu, Dorothy?

Ili je ipak postojala veza s “Jestyn”? Je li ju poznavao? Je li Dorothy poznavala “Jestyn”? Zašto je ona onako reagirala na njegovu sliku?

Zašto su mu sve etikete bile odrezane? Zašto je imao naoštreni nož i četkicu za šabloniranje u koferu? Zašto je policiji lagao o svom imenu (ako je on bio “T. Keane”)?

I najvažnije od svega: kako je umro?

Ako je to bio digitalis, ko mu ga je dao? Je li to bilo samoubistvo iz očaja, potaknuto posljednjim stihom “Gotovo je”? Ili je Dorothy, ili “Jestyn”, ili neko treći, imao razloga da ga zauvijek ušutka?

Misterija čovjeka iz Somertona je riješena. Ali mračna, tragična priča Carla Webba tek je počela da se odmotava.

Blijedo jutro na plaži Somerton više nije bilo pozornica za nepoznatog stranca, već posljednji, tihi čin čovjeka čiji je život, poput šifre koju je ostavio, i dalje bio enigma.

Završeno je. A opet, nije.