Carl Robert Disch je bio jonosferski fizičar Nacionalnog biroa za standarde, koji je nestao u blizini Polarnog istraživačkog centra Byrd na Antarktiku, 8. maja 1965. godine.
Na taj datum, u jutarnjim časovima, 26-godišnji Disch je obavijestio svoje kolege naučnike da napušta zgradu za mjerenje radio smetnji i da se kreće prema kompleksu glavne meteorološke stanice koja je bila udaljena nešto više od 2 kilometra.
Čak i za vrijeme trajanja oluje, ovo je za njega bila uobičajena rutina, a pomagala su mu i užad koja su vodila od meteorološke stanice do ljestava u podnožju zgrade za mjerenje radio smetnji.
Tog jutra, temperatura je bila brutalnih -62°C, a vjetar je puhao brzinom od otprilike 50 kilometara na sat.
Carl se pripremio za ovo putovanje i izašao u noć.
Nakon što je prošlo oko 45 minuta, naučnici u glavnoj stanici su se počeli pitati zašto Disch još nije stigao, te su ubrzo poslani neki od ljudi da ga potraže.
Oko 11.30, tragači su uspjeli pronaći njegove tragove koji su vodili prema zapadu. Pratili su otiske u snijegu nešto više od 6 kilometara, koji su čudno vodili prema jugozapadnom kraju piste koja je služila za dobavljanje zaliha na stanicu.
Ali, nakon toga, tragovi su jednostavno nestali.
Tragači su se ponovo vratili u stanicu, kako bi se snabdjeli gorivom, a zatim su opet krenuli sa potragom.
Proveli su još 3 sata pokušavajući pronaći Carla, ali bez uspjeha. Konačno u 18.15 su se vratili u stanicu da bi se ugrijali.
U 19.00 sati još jedna ekipa je poslana da istraži područje oko piste, ali od naučnika nije bilo ni traga.
Naposljetku, u 19.50 svi u stanici su se okupili i formirali ljudski lanac, pretražujući dio terena od odlagališta do kraja piste.
Naravno, kao što možete pretpostaviti, nisu pronašli ništa.
Svakih pola sata, sa tornja Aurora su ispaljivane svjetleće rakete, a reflektori su osvjetljavali područje oko stanice.
Potraga je trajala još nekoliko dana, a jedan od ljudi koji su učestvovali u potrazi za Carlom je primjetio da “nije bilo primjetnog skraćivanja koraka u njegovim tragovima”.
Kada je napustio stanicu, Carl je bio potpuno odjeven u uobičajenu antarktičku odjeću: veliki kaput, čizme, rukavice, kapa, itd.
Iako je moguće da se Carl jednostavno izgubio u snježnoj mećavi, postoje mnogi čudni aspekti ove priče koje su neki istraživači primjetili.
U svojoj knjizi “Our Haunted Planet“, John Keel je pisao o nekim od najmisterioznijih elemenata nestanka Carla Roberta Disha.
To je uključivalo čudan citat koji pojavio u “Baltimore Sunu” u vezi sa haskijima koji su korišteni u potrazi.
Govoreći za “Sun”, Ron Sep, vođa stanice Byrd, rekao je:
“Da je Dish pao i ležao u snijegu, haskiji bi ga vidjeli mnogo prije nego što su ga pronašli ljudi. Slično, da je pao i bio pokriven snijegom, psi bi otkrili gomilu i pojurili da je istraže. To su haskiji.”
Zanimljivo je da je nedugo nakon što je Dish nestao, njegov pas, haski po imenu Gus, također nestao.
Ako je Dish išao pješice, kako je moguće da je otišao tako daleko da ga ni ljudi ni psi nisu pronašli?
Još je zanimljivije je da su neki od tragača izvjestili o čudnim stvarima sa kojima su se susreli tokom potrage koja je trajala danima.
To je uključivalo misteriozna svjetla na nebu ili čudne zvukove nalik glasnom generatoru ili motoru koji su se čuli u daljini.
Prestrašeni tragači nikada nisu uspjeli doći dovoljno blizu da lociraju izvor svjetala i zvukova.
Antarktik je uglavnom nenaseljen, osim nekih međunarodnih naučnika koji blisko surađuju jedni sa drugima.
Zato je vrlo malo vjerovatno da su svjetla i zvukovi sa kojima se tragači susreli bili samo drugi ljudi koji su se motali uokolo.
Ako također uzmemo u obzir da je tokom većeg dijela potrage, području bilo zahvaćeno snježnom olujom, onda se čini još manje vjerovatnim da se radilo o ljudima.
Dakle, ako to nisu bili ljudi, šta su onda mogli biti ti čudni svjetlosni i zvučni fenomeni?
Jesu li oni razlog zašto Carl nikada nije stigao do glavne stanice?
Nije se radilo o neiskusnom istraživaču, obzirom da je Carl bio iskusan naučnik koji je prešao put do glavne stanice više od 25 puta u najgorima uvjetima.
Čini se vrlo nevjerovatnim da bi samo tako olako zanemario užad.
Osim toga, u izvještajima se jasno navodi da je, nakon što je izašao iz zgrade, krenuo prema zapadu gdje se nalazio kraj piste, a ne prema jugu u smjeru glavnog kompleksa stanice.
Zašto bi to učinio? Je li nešto privuklo njegovu pažnju? Čudni zvuk ili svjetlo? Nešto što je lebdjelo ili možda sletjelo na pistu?
Je li Carlova znatiželja da istraži o čemu se radi zasjenila njegov zdrav razum?
Nije bilo primjetnog skraćivanja koraka u njegovim tragovima, kao da je Carl hodao prema nečemu sa određenim ciljem, a ne samo besplanski tumarao.
Ako se izgubio, zašto jednostavno nije pratio svoje tragove nazad? Očigledno je da su tragovi bili dovoljno vidljivi da su ih tragači mogli pratiti preko 6 kilometara.
Nameće se pitanje šta je moglo navesti Carla da zanemari svoju vlastitu sigurnost, izađe iz svoje predodređene destinacije i ode u ničiju zemlju?
Da li je Carl bio svjedok nečega što je izvan našeg razumijevanja? Da li ga je nešto privuklo i odvelo u nepoznato?
Godinama kasnije druga istraživačka stanica, pod vodstvom AA2 Weather Circuita, primila je poruku od nekog ko je tvrdio da je Carl Disch.
Pošiljalac poruke je tvrdio da se umorio od ophođenja sa svojim kolegama i da je namjerno odlutao u antarktičku divljinu.
Nakon godina provedenih u samoći, nedostajao mu je ljudski kontakt.
Budući da je nemoguće da je Carl tolike godine sam preživio surovu prirodu Antarktika, većina ovu komunikaciju smatra lažnom.
Do danas niko ne zna šta se dogodilo Carlu Robertu Dischu tog 8. maja 1965. godine, niti je njegovo tijelo ikada pronađeno.
Ovaj neobični slučaj i dalje ostaje jedna od najvećih misterija Antarktika.
