Dionisio Llanca i susret sa plavokosim humanoidnim bićima

Puste ceste argentinske Patagonije kriju mnoge tajne. To su beskrajni pojasevi asfalta koji se protežu kroz surov, vjetrovit krajolik, gdje se nebo i zemlja spajaju u horizontu koji izgleda kao da nema kraja.

Za vozače kamiona, ovi putevi su i ured i dom, mjesto meditacije, ali i mjesto gdje se umor miješa sa samoćom.

Međutim, za jednog čovjeka, 25-godišnjeg Dionisia Llancu, taj usamljeni put postao je pozornica za događaj koji će zauvijek promijeniti njegov život i postati jedan od najuvjerljivijih slučajeva “bliskog susreta treće i četvrte vrste”.

Čovjek i njegova mašina

Dionisio Llanca bio je, po svim mjerilima, jednostavan čovjek. Rođen u mjestu Ingeniero Jacobacci u provinciji Río Negro, Dionisio nije bio sklon fantazijama niti je tražio pažnju medija.

Bio je iskusan vozač kamiona, čovjek naviknut na teški fizički rad i duge sate za volanom. Njegov svijet bio je miris dizela, zvuk motora i cesta ispred njega.

Tog sudbonosnog vikenda, u subotu, 27. oktobra 1973. godine (iako se ključni događaji odvijaju u ranim satima 28. oktobra), Dionisio se pripremao za još jednu rutinsku vožnju.

Napustio je kuću svog ujaka u Bahía Blanci oko 12:30 sati. Njegov kamion, robusni Dodge 600, bio je natovaren građevinskim materijalom koji je trebao isporučiti u Río Gallegos, na jugu zemlje.

Bio je to dugačak put, ali put koji je poznavao kao svoj džep.

Dionisio nije ni slutio da do odredišta nikada neće stići.

Kvar u pustinji

Putovanje je počelo uobičajeno. Motor Dodgea je brujao, a radio je pravio društvo usamljenom vozaču.

Međutim, kako su kilometri prolazili, Dionisio je primijetio nešto neobično. Zadnja desna guma počela je pokazivati znakove nestabilnosti.

Isprva je ignorisao problem, nadajući se da će izdržati do sljedeće stanice, ali sudbina je imala drugačiji plan. Težak teret građevinskog materijala bio je nemilosrdan.

Oko 01:15 ujutro, na potpuno izoliranom dijelu ceste, guma je konačno popustila. Dionisio je bio prisiljen zaustaviti se.

Okružen potpunim mrakom, gdje su jedino svjetlo pružale zvijezde i slabašna svjetla njegovog kamiona, izašao je u hladnu noć. Bio je sam. Ili je barem tako mislio.

Dok je klečao pored točka, boreći se s vijcima i dizalicom, tišinu noći prekinulo je nešto neočekivano.

Cesta, koja je do tada bila obavijena tintom crnila, odjednom je bila okupana intenzivnim žutim svjetlom.

Dionisio, zaokupljen poslom, isprva nije podigao glavu.

Njegova prva pomisao bila je racionalna i zemaljska – dolaze farovi drugog automobila, možda kolega kamiondžija koji će stati i pomoći, ili barem osvijetliti radni prostor.

Nastavio je raditi, ne sluteći da izvor svjetlosti nije iza njega na cesti, već iznad njega.

Paraliza i svjetlosni spektar

Nekoliko sekundi kasnije, intenzitet svjetla postao je nepodnošljiv. Nije to više bilo obično svjetlo farova; cijelo područje oko kamiona bljesnulo je kao da je svanulo usred noći.

Zatim se dogodila promjena koja je izazvala prvu pravu paniku u Dionisiovom umu.

Žuta svjetlost naglo je promijenila boju u električno plavu, nijansu koju je kasnije opisao kao sličnu onoj koju proizvodi aparat za zavarivanje.

Instinktivno, Dionisio je pokušao ustati, okrenuti se i suočiti s izvorom te čudne luminiscencije. Tada je shvatio užasavajuću istinu – njegovo tijelo ga više nije slušalo.

Bio je paralizovan. Nije osjećao svoje noge; mišići su mu bili teški kao olovo. Ostao je zarobljen u klečećem položaju, nemoćan da se pomakne, ali potpuno svjestan svega oko sebe.

Nije mogao govoriti, nije mogao vrištati. Samo je mogao gledati.

Iznad njega, lebdeći na visini od otprilike sedam metara, nalazio se masivan objekt u obliku diska ili tanjira, koji je prkosio zakonima fizike, lebdeći bešumno u zraku.

Susret sa “Nordijcima”

Ispod letjelice, na tlu, stajale su tri figure. Dionisio ih je posmatrao s mješavinom strave i fascinacije.

Nisu izgledali kao čudovišta iz horor filmova, niti kao “mali sivi” koji će kasnije postati standard u pop kulturi. Ovi posjetitelji bili su zapanjujuće slični ljudima.

Bila su to dva muškarca i jedna žena. Svi su bili visoki, vitki i imali su svijetlu, plavu kosu.

Žena, koja je stajala u sredini, imala je dužu kosu koja joj je padala niz leđa, dok su muškarci imali kraće frizure.

Ono što ih je razlikovalo od ljudi bila su njihova lica – čela su im bila neobično visoka i izdužena, a oči kose i prodorne.

Bili su odjeveni u identične jednodijelne kombinezone sive boje, koji su prianjali uz njihova tijela kao druga koža.

Nosili su žute čizme i dugačke rukavice iste boje koje su dosezale do sredine podlaktica. Nisu imali pojaseve, oružje, niti kacige. Izgledali su klinički čisto, gotovo sterilno.

Dionisio je primijetio da komuniciraju međusobno, ali jezik mu je bio potpuno stran. Nije bilo prepoznatljivih riječi, intonacija ili emocija.

Njihovi glasovi zvučali su mehanički, poput loše podešenog radija, puni cvrkuta i zujanja.

Unatoč bizarnosti situacije i paralizi, Dionisio je osjetio kako strah polako ustupa mjesto neprirodnom osjećaju mira.

Jedan od muških entiteta mu je prišao. Bez ikakvog napora, uhvatio je Dionisia za vrat džempera i podigao ga kao da je perce.

Nije bilo nasilja u tom pokretu, samo hladna efikasnost. Dionisio je pokušao progovoriti, pitati ko su i šta žele, ali glasne žice su bile blokirane.

Dok ga je jedan držao, drugi je prišao s nekim uređajem. Izgledalo je poput brijača s malom cjevčicom na vrhu.

Prislonio je taj aparat na kažiprst Dionisiove lijeve ruke. Dodir je trajao nekoliko sekundi. Nije boljelo.

Kada su se odmakli, na prstu su ostale dvije kapljice krvi. Zatim je svijet oko Dionisia potonuo u mrak. Onesvijestio se.

Buđenje u košmaru

Dionisio Llanca probudio se oko 3:00 ujutro. Ali nije se probudio pored svog kamiona. Nije bio ni na cesti gdje je mijenjao gumu.

Probudio se u dvorištu željezničke stanice, između dva parkirana automobila, otprilike 9 kilometara udaljen od mjesta gdje je susreo humanoida.

Bio je dezorijentiran, promrzao i u stanju šoka. Njegov um bio je prazna ploča; sjećanje na posljednjih nekoliko sati bilo je izbrisano, ostavljajući samo osjećaj duboke nelagode.

Ustao je i počeo hodati cestom, teturajući poput pijanca. Njegovo tijelo je bilo iscrpljeno, a um konfuzan. Ubrzo je ponovo pao u nesvijest.

Kada je ponovo došao sebi, nastavio je hodati cestom. Njegovo ponašanje bilo je toliko neobično da je privuklo pažnju vozača u prolazu.

Vozač ga je povezao i odvezao do najbliže policijske stanice u Bahía Blanci.

Policajci su, vidjevši čovjeka koji ne zna gdje je, niti šta mu se dogodilo, isprva pretpostavili ono najočitije – čovjek je pijan.

Međutim, alkotestovi i njegov opći fizički izgled nisu upućivali na alkoholiziranost. Odvezli su ga u bolnicu “Hospital Español”.

Ljekari su bili zbunjeni. Na njegovom tijelu nije bilo vidljivih povreda koje bi objasnile njegovo stanje, osim jedne bizarne reakcije: Dionisio je panično odbijao da mu iko dotakne glavu.

Također, primijećena je mala ogrebotina na njegovom lijevom kapku. I dalje se nije sjećao ničega.

Povremeno bi pitao u kojem se gradu nalazi, potpuno izgubljen u vremenu i prostoru. Zbog njegovog čudnog mentalnog stanja, prebačen je u Općinsku bolnicu (Hospital Municipal) radi detaljnijih pretraga.

Povratak sjećanja i potraga za kamionom

Tek 30. oktobra, oko 10:00 sati ujutro, magla u Dionisiovom umu počela se raščistiti. Sjećanje mu se vratilo u naglom, traumatičnom bljesku.

Sjetio se svjetla, paralize, bića s visokim čelima. Ali, kao pravi profesionalni vozač, njegova prva briga nakon povratka svijesti nije bila vanzemaljska otmica, već njegov kamion.

“Gdje je moj Dodge?” pitao je.

Policija je imala odgovor, i taj odgovor bio je jedan od ključnih dokaza da se nešto neobjašnjivo dogodilo.

Kamion je pronađen parkiran na rubu ceste u mjestu Villa Bordeu, otprilike 18 kilometara od Bahía Blance.

Guma je bila promijenjena, ali ne do kraja, alat je bio razbacan, a kamion netaknut. Kako je Dionisio prešao tu udaljenost u stanju potpune katatonije, a da ga niko nije vidio?

Otkrivanje istine

Slučaj je zaintrigirao stručnjake. Tim predvođen psihijatrom dr. Eduardom Matom i dr. Eladiom Santosom preuzeo je brigu o Dionisiu. Bili su skeptični, ali otvoreni za istraživanje.

Kako bi otkrili šta se zaista dogodilo u onim satima koji su nedostajali u njegovom sjećanju, odlučili su primijeniti kombinaciju hipnoze i pentotal-natrija, poznatijeg kao “serum istine”.

Ovaj postupak nije bio bez kontroverzi, jer se pouzdanost seruma istine često dovodi u pitanje, ali u to vrijeme, to je bila prihvaćena metoda za probijanje amnezije uzrokovane traumom.

Prve sesije bile su teške. Dionisio je proživljavao intenzivan strah. Ali, tokom treće sesije, pod uticajem pentotala, brana je pukla.

Dionisio je počeo govoriti, a njegove riječi su snimane na traku. Ono što je ispričao zaledilo je krv u žilama prisutnih ljekara.

Opisao je kako ga je snop svjetlosti “usisao” u letjelicu. Unutrašnjost broda bila je čudo tehnologije – podovi su sjajili poput srebra, a zidovi su bili prekriveni nepoznatim instrumentima.

Postojao je samo jedan prozor, okrugao poput brodskog okna, kroz koji je mogao vidjeti zvjezdano nebo, ali iz perspektive koju nikada prije nije doživio.

Vidio je dva “televizijska ekrana” i uređaj koji je ličio na radio. Kroz taj uređaj, bića su mu se obratila, ovaj put na savršenom španskom jeziku.

Glas mu je rekao da se ne boji, da su oni “prijatelji” i da dolaze na Zemlju već dugo vremena.

Tvrdili su da su u kontaktu s ljudima od 1950. godine, ali nisu željeli otkriti odakle dolaze, rekavši da je to tajna.

Poruka čovječanstvu

Poruka koju su prenijeli bila je klasično upozorenje, često prisutno u izvještajima otetih tokom 70-ih godina: čovječanstvo je na rubu katastrofe zbog svog ponašanja.

Pitali su ga da li bi oni mogli živjeti na Zemlji s ljudima, pitanje koje je zvučalo gotovo naivno, ali i prijeteće.

Dionisio je opisao detalje unutrašnjosti koji su bili nevjerovatno precizni za čovjeka njegovog obrazovanja.

Na stolu unutar broda vidio je upaljač, sat i kutiju cigareta – zemaljske predmete koji su izgledali potpuno van mjesta u tom futurističkom okruženju.

Zatim je uslijedio medicinski dio. Žena, koja je djelovala kao neka vrsta medicinskog oficira, navukla je crnu rukavicu.

Na dlanu rukavice nalazili su se mali šiljci ili “sisaljke”. Prišla mu je i dodirnula ga. Dionisio je osjetio kako polako tone u nesvijest, ali je i dalje mogao percipirati okolinu.

Napravili su rez na njegovoj desnoj sljepoočnici. Zatim ga je žena udarila u lijevu obrvu, što je rezultiralo hematomom koji su ljekari u bolnici kasnije i pronašli, ali nisu mogli objasniti.

Uzimali su uzorke krvi i tkiva. Dionisio je opisao da nije osjećao bol, već samo blagi pritisak. Bića su radila metodično, bez emocija, kao naučnici koji proučavaju laboratorijskog miša.

Tokom procedure, dogodio se incident koji je dodao sloj realizma priči. Vrata ili panel unutar broda su se pokvarila, kablovi su ispali i zaiskrili.

Bića su reagovala brzo, popravljajući kvar, što je pokazalo da njihova tehnologija, iako napredna, nije bila nepogrešiva.

Na kraju, rekli su mu da će se vratiti po njega jer je “dobar momak”. Spustili su ga snopom svjetlosti na zemlju, gdje je počeo hodati, ponavljajući sebi pitanje: “Ko sam ja? Ko sam ja?”

Dokazi i posljedice

Priča Dionisia Llance eksplodirala je u argentinskim medijima. Novine, radio i televizija utrkivali su se za intervjue. Ali, za razliku od mnogih drugih priča, ova je imala fizičke dokaze koje je bilo teško ignorisati.

Dr. Ricardo Smirnoff i dr. Eduardo Mata potvrdili su postojanje hematoma na glavi i ubodnih rana na prstima, koje su odgovarale Dionisiovom opisu uzimanja krvi i tkiva.

Rane nisu bile uobičajene posjekotine; bile su hirurški precizne.

Istraživači NLO fenomena, uključujući organizacije APRO (Aerial Phenomena Research Organization) i argentinski FAO, detaljno su dokumentovali slučaj.

Psiholog dr. José Angel Oura proveo je niz testova kako bi utvrdio Dionisiovo mentalno stanje.

Njegov zaključak bio je nedvosmislen: Dionisio Llanca nije patio od psihoze, nije bio sklon halucinacijama niti je imao patološku želju za laganjem.

Bio je mentalno stabilan čovjek koji je proživio duboku traumu.

Međutim, slava je imala visoku cijenu. Dionisiov život nakon incidenta pretvorio se u pakao. Patio je od stravičnih noćnih mora, anksioznosti i paranoje.

Razvio je averziju prema jakom svjetlu. Fizički, osjećao je neobjašnjivu slabost i umor mjesecima nakon događaja. Ubodi na rukama zarastali su sedmicama, a povremeno bi gubio osjećaj u udovima.

Skeptici su pokušavali objasniti događaj kao prolaznu amneziju, posljedicu umora ili čak kao prevaru.

Ali niko nije mogao objasniti kako se jednostavan vozač kamiona našao kilometrima daleko od svog vozila, sa specifičnim povredama i pričom koja je bila konzistentna čak i pod uticajem snažnih sedativa.

Zagonetka bez rješenja

Slučaj Dionisia Llance ostaje jedan od kamenih temeljaca južnoameričke ufologije.

Za razliku od holivudskih filmova gdje se sve završi jasnim krajem, stvarni život Dionisia Llance ostao je obilježen tom oktobarskom noći 1973. godine.

Je li Dionisio zaista bio gost na međuzvjezdanom brodu? Jesu li ga “nordijski” vanzemaljci odabrali da prenese poruku upozorenja čovječanstvu?

Ili je njegov um, pod pritiskom usamljenosti i iscrpljenosti patagonijske pustinje, stvorio nevjerovatno kompleksnu iluziju kako bi se nosio s nekom drugom, zemaljskom traumom?

Dokazi – medicinski nalazi, hipnotička regresija, fizičko premještanje tijela i neobjašnjivi kvarovi na kamionu – sugerišu da se te noći dogodilo nešto što izmiče konvencionalnom objašnjenju.

Dionisio je umro 1986. godine, samo 13 godina nakon incidenta, u relativno mladoj dobi. Do kraja života ostao je pri svojoj priči, ne tražeći bogatstvo, već samo mir koji mu je te noći oduzet.