Jezero Bajkal: Šta se krije ispod 25 miliona godina stare pukotine?
Sibir ne prašta nepažnju. Onaj ko stoji na obali jezera Bajkal u novembru, kada temperatura padne ispod minus dvadeset, osjeti to gotovo fizički, kao pritisak na grudima. Vjetar dolazi s planina Hamar-Daban i nosi miris leda starog hiljadama godina.
Ispod te površine, na dnu najdublje pukotine na kontinentu, leži tama koja se nikada nije do kraja istopila.
Jezero Bajkal nije nastalo erozijom niti otapanjem glečera. Riječ je o rascjepu, odnosno riftnom jezeru - mjestu gdje se Zemljina kora kida na dva dijela brzinom od nekoliko milimetara godišnje.
Geolozi procjenjuju njegovu starost na najmanje 25 miliona godina, a neki govore i o 30. Dno te pukotine prekriva sedam kilometara sedimenta, što ga svrstava među najdublje kontinentalne riftove na planeti.
Površina jezera iznosi 31.722 kvadratna kilometra, a najveća izmjerena dubina je 1.642 metra. Kada se izgovore naglas, ove brojke zvuče apstraktno.
Međutim, kada stojite tamo, one postaju nešto sasvim drugo. Postaju opipljiv osjećaj da ispod tankog sloja vode i leda postoji prostor stariji od većine planinskih vijenaca na Zemlji, prostor koji ljudsko oko nikada nije do kraja sagledalo.
Geografska izolacija ovog dijela svijeta nije slučajna pojedinost. Najbliži veći grad, Irkutsk, udaljen je satima vožnje lošim putevima, a sjeverni i istočni dio obale, prema rtu Rytyj i dalje prema Severobajkalsku, ostaju praktično bez stalnog stanovništva mjesecima u godini.
Telefonski signal nestaje čim se zaobiđe prva planinska greda. U toj vrsti praznine, gdje nadzor i svjedoci postoje samo sporadično, priče dobijaju prostor da rastu neopterećene provjerama.
Sovjetski vojni objekti duž obale, podmornička baza kod Severobajkalska i poligoni za obuku ronilaca, decenijama su bili zatvoreni za civile, što je samo dodatno hranilo nagađanja o onome što se tamo zapravo radilo.
Lokalno stanovništvo, posebno burjatski narod, smatra ovo jezero svetim. Naučnici ga zovu Galapagosom Rusije, zbog hiljada endemičnih vrsta koje postoje samo tu i nigdje više.
Te dvije etikete, sveto i jedinstveno, dovoljno govore o mjestu koje je oduvijek bilo na granici između onoga što se može objasniti i onoga što se samo prepričava.
Ja sam, istražujući materijal za ovu temu, primijetio jedan obrazac koji se stalno ponavlja: najozbiljnije priče o Bajkalu nikada ne dolaze iz turističkih brošura. Dolaze iz vojnih dnevnika, ribarskih kafana i naučnih ekspedicija koje su, htjele to ili ne, zabilježile nešto što nisu znale objasniti.
Podvodna metropola: Sibirski odgovor na bazu Dulce
Priče o tajnoj instalaciji na dnu Bajkala kruže decenijama, posebno u krugovima koji ovo jezero povezuju s pojavama nalik onima oko američke baze Dulce u Novom Meksiku.
Verzija glasi otprilike ovako: negdje duboko ispod površine, van domašaja svjetlosti i sovjetskog, a kasnije ruskog nadzora, postoji instalacija koja nije ljudska.
Niko nije ponudio koordinate. Niko nije ponudio fotografiju unutrašnjosti. Postoje samo izvještaji o onome što izlazi iz vode, i to je dovoljno da legenda opstane.
Mještani duž obale, od Listvjanke do Severobajkalska, godinama prijavljuju objekte u obliku cigare koji se dižu iz tamnih talasa, kao i svjetleće sfere koje lebde tik iznad površine prije nego što nestanu na nebu.
Pojedinci tvrde da su iz tih letećih objekata, dok su lebdjeli nisko iznad vode, silazile visoke figure nalik ljudima, mada takvi opisi ostaju usamljeni i nikada nisu potkrijepljeni fotografijama.
Spasilac Vjačeslav Lavrentjevič ispričao je kako je, dok je bio na jahti, ispod broda ugledao veliki sjajeći disk čiji je prečnik procijenio na pet do sedam stotina metara.
Svjetlost je, kaže, sijala odozdo nekoliko minuta, a zatim se naglo uzdigla i odletjela u nebo u djeliću sekunde. Posada nije imala vremena ni da uzme kamere.
Za razliku od priče o Dulceu, koja se uglavnom oslanja na navodne izjave bivših radnika obezbjeđenja, bajkalska verzija ima nešto što njena američka rođaka nema. Ima vojne svjedoke.
To nas dovodi do događaja koji je, makar u krugovima koji se bave ovom temom, postao centralna tačka cijele legende.
Pedeset metara dubine: Incident iz 1982. godine
Pritisak na pedeset metara dubine nije nešto na šta se ljudsko tijelo lako navikne. Na toj dubini voda Bajkala drži temperaturu tek nešto iznad nule čak i u julu, a svjetlost s površine stiže prigušena i siva, kao kroz prljavo staklo.
Reflektor na čeonoj lampi osvjetljava samo uski konus ispred ronioca, dok sve ostalo ostaje obavijeno crnilom.
Pluća rade pod pritiskom koji je na toj dubini gotovo šest puta veći nego na površini, srce kuca sporije, a osjećaj za vrijeme se rastapa.
Ronilac koji se tu zadrži duže od nekoliko minuta poznaje to stanje, blagu obamrlost čula u kojoj mozak počinje sam popunjavati praznine u onome što oko jedva nazire.
Upravo na toj dubini, u ljeto 1982. godine, sedam sovjetskih vojnih ronilaca, prema kasnijim izvještajima, naišlo je na nešto za šta ih nikakva obuka nije pripremila.
Priču je u javnost prvi iznio sovjetski podmorničar i kasniji ufolog Vladimir Ažaža, a istoričar Aleksej Tivanenko dodatno ju je prepričavao u intervjuima decenijama kasnije.
Tri humanoidne figure, kako navode izvori, odjednom su se našle pored grupe ronilaca.
Bića su, navodno, bila visoka oko tri metra. Nosila su uska, srebrnasta odijela koja su prijanjala uz tijelo kao druga koža.
Na glavama nisu imala uobičajenu ronilačku opremu, nikakve boce sa zrakom, nikakva crijeva, samo kuglaste, prozirne kacige, potpuno zatvorene prema vodi, kao da im takvo okruženje nije predstavljalo nikakvu prijetnju.
Komandant je, prema ovoj verziji događaja, naredio jedinici da pokuša uhvatiti jedno od bića, koje su u žargonu prozvali Ihtiander, po liku iz sovjetskog folklora – polučovjeku, polumorskom psu.
Pokušaj hvatanja završio se naglim, nasilnim usponom. Nešto je, bez vidljivog objašnjenja, katapultiralo svih sedam ronilaca s pedeset metara dubine pravo na površinu, brzinom koja krši svako pravilo dekompresije.
Na obali su zatekli samo dvije dekompresione komore u koje su mogla stati ukupno četiri čovjeka. Trojica ronilaca, koji nisu uspjeli ući u komoru, umrli su od kesonske bolesti, strašnog razaranja tkiva izazvanog naglom promjenom pritiska.
Nikakav zvanični sovjetski dokument o ovom incidentu nikada nije objavljen, što me ne čudi s obzirom na praksu tog perioda.
Sve što danas postoji su prepričavanja, knjige i intervjui dati decenijama kasnije, kroz koje sam, proučavajući ih, pokušao razdvojiti činjenicu od mita.
Skeptici imaju svoju verziju. Oni sugerišu da su ronioci, u mraku i pod pritiskom, možda zamijenili bajkalske nerpe – endemičnu vrstu tuljana čije svijetlo krzno na stomaku u tami zaista može izgledati neobično – ili neku od providnih riba koje postoje samo u tom jezeru.
Drugi smatraju da je priča izrasla iz tragične, ali objašnjive nesreće tokom obuke, gdje su se ronioci predugo zadržali na dubini i prebrzo izronili.
Ako su kasniji izvještaji tačni, nekoliko ljudi je izgubilo život, a priča o srebrnim plivačima postala je sastavni dio bajkalske legende.
Stari urezi u kamenu i brodovi koji nestaju
Na rtu Sagan-Zaba, na zapadnoj obali jezera, uzdiže se zid blijedog krečnjaka prekriven petroglifima starim blizu četiri hiljade godina.
Arheolozi ih tumače kao šamanske prikaze, antropomorfne figure povezane s drevnim ritualima burjatskih i drugih sibirskih plemena, s rukama podignutim u pokretima koji podsjećaju na ples ili na molitvu.
Neke figure imaju oblu, gotovo loptastu glavu, s malim krugovima koji vise sa savijenih ruku, što istraživači obično objašnjavaju kao dijelove šamanske nošnje ili rituala bubnjanja.
Entuzijasti paralelnih teorija gledaju u te iste figure i vide nešto sasvim drugo. Vide oblik kacige. Vide siluetu koja nevjerovatno podsjeća na opise ronilaca iz 1982.
Razlika između drevnog umjetnika koji bilježi duh pretka i modernog svjedoka koji opisuje nepoznato biće možda je samo razlika u rječniku jedne te iste, duboko ljudske potrebe da imenujemo ono što nas plaši.
Uz ove priče stoje i izvještaji o plovilima koja jednostavno nestaju. Lokalni ribari generacijama prepričavaju slučajeve brodova koji se izgube u magli i nikada ne budu pronađeni, kao i predmeta koji se, prema riječima svjedoka, materijalizuju na površini jezera, a potom iščezavaju bez traga.
Sezona od jula do septembra, kada se magla povlači s planina i spušta na vodu, donosi najviše ovakvih prijava.
Moguće je da je riječ o optičkim varkama, posljedici sudara hladnog planinskog zraka s relativno toplijom vodenom površinom.
Moguće je, međutim, i da je riječ o nečemu što se u takvo objašnjenje ne uklapa. Pitanje ostaje otvoreno za sve one koji se ovom temom bave ozbiljnije od proste anegdote.
Godine 2015. ruski mediji su, pozivajući se na američku organizaciju MUFON, objavili da Steven Spielberg priprema dokumentarni film pod nazivom "Depth 211", posvećen upravo ovim pričama o Bajkalu.
Vijest se munjevito proširila svijetom. Nedugo zatim, drugi ruski izvori, uključujući Komsomoljsku pravdu, demantovali su cijelu priču, bez konkretnog izvora demantija.
Film, koliko je javno poznato, nikada nije snimljen. Da li je riječ o pažljivo plasiranoj fikciji ili o projektu koji je jednostavno tiho napušten, nikada nije potvrđeno.
Bajkal ne komentariše nijednu od ovih verzija. Led se svakog novembra ponovo zatvori preko mjesta gdje su, prema pričama, ronioci pokušali uhvatiti nešto što nije trebalo postojati.
Pukotina ispod te površine nastavlja se širiti, nekoliko milimetara godišnje, kao da broji vrijeme na skali u kojoj se čovjek jednostavno – ne uračunava.
O autoru
Pozdrav, ja sam Aquarius.
Ova stranica je moj autorski projekat — od prve do posljednje linije koda i svakog napisanog teksta. Ukoliko uživaš u člancima i želiš podržati ovakav vid nezavisnog stvaralaštva, to možeš učiniti putem simbolične mjesečne pretplate ili jednokratne donacije.