Werner Schiebeler: 'Svaka naša misao o preminulima djeluje na njih kao telefonski poziv'

Svaka naša misao o preminulima djeluje na njih kao telefonski poziv, govorio je njemački fizičar Werner Schiebeler.

Rečenica zvuči skoro sasvim obično. Kao nešto što bi se moglo čuti u opuštenom razgovoru uz kafu, jedna od onih fraza koje klize pored ušiju i ne ostavljaju dublji trag.

Ali stanite na trenutak. Pročitajte je još jednom, polako.

Šta ako ovo uopće nije metafora?

Šta ako svaka misao o nekome koga više nema – svako "nedostaješ mi" izgovoreno u tišini praznog stana, svaki pogled prema fotografiji na zidu – stvarno negdje odlazi?

Šta ako, s druge strane te nevidljive linije, neko to zaista prima?

Onda naše suze nisu samo naša lična bol. One postaju signal. Težak. Prodoran. Možda, za onog ko ga prima, gotovo nepodnošljiv.

U toj pomisli postoji nešto što čovjeka tjera da zastane. Ne zato što je utješna. Naprotiv – zato što je nelagodno iskrena.

Praznina koja dolazi kasnije

Ko god je ikada stajao na groblju u potpunoj tišini, znat će: nije najteže ono prvo jutro, kada je sve još uvijek šok, organizacija i ljudi koji dolaze s riječima suosjećanja koje u tom trenu još ništa ne znače. Najteže dolazi tek kasnije.

Kad se vrata konačno zatvore za posljednjim gostom.

Kad kuća, ista ona kuća s istim mirisom kafe i istim škripanjem podova, odjednom postane prostor bez gravitacije.

Sve stoji tačno gdje je stajalo. Šoljica na stolu. Kaput na vješalici.

Samo – glavna osoba nedostaje, i ta praznina ima fizičku težinu koju niko nije spomenuo dok je čovjek odrastao učeći o smrti iz knjiga, iz filmova, iz tuđih priča koje su uvijek zvučale daleko.

Pitanje koje se tada javlja nije filozofsko. Ono je sirovo: kako sada živjeti?

Psiholozi to ne kriju – u akutnoj fazi žalosti čovjek može toliko izgubiti tlo pod nogama da mu se misli, nepozvane, okreću prema onome svijetu, prema želji da bude tamo gdje je i osoba koju voli.

Ne zbog želje da nestane. Nego zbog nemogućnosti da podnese razdvojenost. To je razlika koja naizgled djeluje sitno, ali nosi sav teret razlike između očaja i ljubavi koja je jednostavno izgubila svoju adresu.

Lav Tolstoj je pisao:

"Smrt nije kraj, već promjena."

Lijepa rečenica. Mudra. I u trenucima akutnog gubitka – potpuno nečujna.

Tugu ne možete pobijediti argumentima. Riječi koje bi trebale donijeti utjehu, u prvim sedmicama samo udaraju u zid bola i vraćaju se neotvorene, poput pisma poslanog na pogrešnu adresu.

A baš na toj granici, gdje razum već polako odustaje, javlja se misao kojom se bavio Schiebeler: šta ako tuga nije zatvoren i unutrašnji proces? Šta ako, dok je čovjek duboko osjeća, ona istovremeno putuje negdje van njega?

Možda vas zanima: Misteriozni slučaj grupe ljudi koji su doživjeli putovanje kroz vrijeme

Schiebeler je, više od četiri decenije prije nego što će o tome bilo ko govoriti glasno, upozoravao: ljudi koji nemaju nikakvu predstavu o životu poslije smrti, gubeći voljene osobe, padaju u patnju koja im oduzima smisao postojanja.

Žale neutješno. Misle da su njihovi mrtvi – mrtvi u potpunosti, da ništa ne osjećaju, ne čuju, ne primaju.

Ali, pitao je on, da li je to zaista tako?

Suze kao lanac

Schiebeler nije gledao na osjećanja kao na nešto zatvoreno unutar lobanje. Za njega su ona bila čista energija. Tok. Sila koja se kreće i koja, krećući se, djeluje.

Ako ovu pretpostavku prihvatimo samo kao mogućnost – ne kao dogmu, već kao otvoren prozor – neke priče koje su ranije zvučale kao puka mistika počinju se čitati na potpuno drugačiji način.

Postoji slučaj zabilježen u praksi austrijske medijumice Marije Silbert.

Mladi muškarac je umro, a njegova majka nije mogla da se izbori sa gubitkom. Topila se iznutra, dan za danom, neprestano se vračajući istom pitanju koje nije imalo odgovor: zašto on, zašto baš on.

Jednog dana, kroz medija, stigla je poruka:

"Ne plačite za mnom, jer vaše misli me vraćaju... teško mi je da se oslobodim."

Ova rečenica nije samo utješila ženu. Zaustavila ju je na samom rubu ponora. Kasnije je i sama priznala – bila je spremna da napusti ovaj život.

Slične epizode bilježio je i Raymond Moody, poznat po svojim pionirskim istraživanjima iskustava bliske smrti.

Ljudi koji su prošli kroz kliničku smrt govorili su o osjećaju kao da ih nešto, ili neko, snažno drži.

"Već sam bio negdje gdje je vladao potpuni mir... ali su me vratili."

I tu se postavlja pitanje koje uopće nije ugodno, ali jeste nužno: da li mi, svojim neprestanim suzama, možda – bez ikakve namjere da povrijedimo – ipak nekoga držimo vezanim za mjesto na kojem on više ne želi biti?

Tiha drama Gertrude Reisch

Priča Gertrude Reisch nema svoju publiku. Nema dramatičan zaplet, niti vrhunac koji bi se prepričavao uz večeru. To je samo tiha i iscrpljujuća rutina.

Nakon smrti muža, njen dan se sveo na tri riječi: kuća, groblje, kuća.

Sjećanja je nisu grijala. Pekla su. Svaki put kad bi joj neko dobronamjerno rekao "treba ići dalje", osjećala je nešto što je ličilo na bijes, ali bez trunke snage da zaista bijesni.

Onda je, sasvim slučajno, naišla na tekst Wernera Schiebelera.

Nije bilo utjehe u njemu. Nije bilo velikih obećanja o ponovnom susretu niti slikovitih opisa raja. Samo jedna jedina rečenica koja ju je udarila kao šamar:

Vaša tuga mu možda smeta.

Možda vas zanima: Kako se život na Zemlji obnavlja nakon razornog masovnog izumiranja

Gertrude je počela da se posmatra. Primijetila je da njene misli, svaki put kad bi se vratile mužu, ne odlaze prema sretnim zajedničkim danima, njegovom prepoznatljivom smijehu ili vicevima za stolom.

Vraćaju se na posljednji dan. Na bolnicu. Na bol.

Nešto se, vremenom, promijenilo – nešto što dugo nije znala kako da objasni.

Usnila ga je. I to nije bio običan san. U njemu nije bilo riječi i nikakve drame.

Samo dug, spokojan pogled. I onaj duboki osjećaj da se krug, konačno, zatvorio.

Pusti, kao da je to bilo sve što je trebalo reći – i nije bilo izgovoreno, samo je prošlo kroz nju, kao toplina koja prođe kroz prostoriju.

U toj tišini bilo je više smisla nego u hiljadama riječi koje su joj ljudi godinama govorili pokušavajući je utješiti.

Nastavak putovanja

Ideja da ličnost ne prestaje postojati, nego nastavlja svoj put u nekom drugom obliku, nije nova.

Postojala je davno prije Schiebelera, prije medija i prije svih ovih priča.

Platon je davno pisao:

"Duša je besmrtna i samo mijenja svoje prebivalište."

Savremena psihologija je suzdržanija u izrazima, ali sve se više govori o jednoj stvari: veza sa preminulim ne prestaje naglo.

Ona se transformiše. Sjećanje postaje specifična vrsta mosta. Ljubav postaje trajni oblik prisustva koje uopće ne zahtijeva fizičko tijelo da bi postojalo.

Ali postoji tanka, skoro nevidljiva granica.

Ako je sjećanje ispunjeno toplinom, ono podržava i živog i, možda, i onog koga se sjeća. Ako je natopljeno očajem, ono vuče naniže – oboje.

Carl Gustav Jung je jednom zapisao:

"Ono što ne podignemo u svijest, vraća nam se kao sudbina."

Možda je neproživljena, nezavršena tuga upravo to – sudbina koja se ne tiče samo živog koji je nosi, nego i onoga koji, iz nekog razloga, ne može da je pusti.

Dvije osobe, vezane jednim koncem koji nijedna od njih nije svjesno zavezala.

I baš tu vrijedi spomenuti nešto sasvim savremeno.

Danas postoje aplikacije i chatbotovi koji, na osnovu poruka i snimaka glasa, rekonstruiraju preminule.

Razgovor sa digitalnom kopijom majke, oca, partnera. Moderna tehnologija nam to nudi kao olakšanje, vješto umotano u primamljiv jezik inovacije i napretka.

Ali pitanje ostaje otvoreno, i nije lako odgovoriti na njega: da li je to veza?

Ili je to samo sofisticiraniji način da se odbije pustiti – samo s boljim ekranom i jasnijim zvukom?

Kakav će biti vaš poziv

Schiebeler nikada nije pozivao na zaborav. Zaboraviti, za njega, značilo bi izdati. Pustiti je nešto sasvim drugo – znači dozvoliti da osoba koju volimo nastavi svoj put, umjesto da je, makar i iz prevelike ljubavi, držimo vezanu za našu ličnu bol.

On je govorio: treba se sjećati. Samo drugačije. Ne grčevito, ne kao jedinu nit koja povezuje sa onim koji je otišao, nego kao nešto živo. Svijetlo. Toplo.

Bio je oprezan i prema pokušajima "komunikacije" preko medija – ne jer je smatrao da je to nemoguće, nego jer je znao koliko lako čovjek u ranjivom stanju postaje zavisan od iluzije, od obećanja koje ne može provjeriti.

Ako zamislimo, samo na trenutak, da svaka misao zaista nekuda stiže – onda se sve mijenja. Svako sjećanje postaje izbor.

Možemo, iznova i iznova, vrtjeti posljednje dane. Bol. Riječi koje nismo stigli izgovoriti.

Ili se možemo sjetiti smijeha. Glupe šale za kuhinjskim stolom. Mirisa pite koja se pravila samo za praznike. Pjesme koja, kad se začuje na radiju, vrati toplinu umjesto rane.

I onda taj "poziv" zvuči drugačije.

Ne kao vrisak.

Nego kao tiho: hvala što si bio tu.

Rainer Maria Rilke je pisao:

"Smrt je samo strana života okrenuta od nas."

Možda prava ljubav ne prestaje tamo gdje je više ne vidimo. Možda samo mijenja oblik, kao svjetlost koja prođe kroz drugu prostoriju i mi je više ne vidimo, ali znamo da gori.

Na samom kraju ovog teksta, ostaje samo jedno pitanje – i niko drugi ne može na njega odgovoriti umjesto vas:

Ako je svaka naša misao poziv, šta će čuti oni koji su otišli?