Misterija jezera Anjikuni: Selo koje je progutala arktička noć

Novembar 1930. Negdje sjeverno od šezdesete paralele, na prostoru koji danas nosi ime Nunavut, mraz ne pita za dozvolu. On samo dolazi.

Joe Labelle je bio trapper. Hodao je danima kroz snijeg težak kao olovo, vukući saonice, brojeći korake umjesto sati.

Poznavao je ovaj kraj. Poznavao je jezero Anjikuni, oko kojeg je živjela mala inuitska zajednica – ljudi koji su mu, svaki put kad bi prošao, ponudili vruć čaj, mjesto kraj vatre i razgovor na jeziku koji je tek djelomično razumio.

Očekivao je dim. Očekivao je lavež pasa, razigranu djecu, starca koji krpa mrežu. Očekivao je miris dimljene ribe.

Dobio je ništa.

Selo je izgledalo kao da je zamrznuto u vremenu. Iglui i šatori su bili tu, ali nigdje nije bilo nikoga.

Labelle je stao na rub naselja i osluškivao. Nije bilo ni vjetra u tom trenutku – samo apsolutna, nemoguća tišina.

Tišina koja u arktičkom selu ne postoji, jer arktičko selo je organizam: dahće, laje, viče, pjeva. Ovo nije disalo.

Viknuo je, ali glas mu se vratio prazan — bez odgovora, pa čak i bez odjeka.

Anatomija nemoguće scene

Ušao je u prvi šator. Ono što je vidio ostalo mu je urezano u sjećanje do kraja života.

Lonac je još stajao iznad vatre. Hrana u njemu – meso, vjerovatno karibua – nije bila pojedena, ali nije bila ni pokvarena.

Vatra ispod lonca nije gorjela, ali žar je još bio topao pod pepelom. To je značilo samo jedno: ljudi su otišli – ili nestali – ne dan, ne sedmicu prije. Bili su to sati. Možda manje.

Na klupi je stajala koštana igla zabodena u kožu karibua, sa koncem povučenim do pola šava.

Neko je šio. Sjedio je tu, pogleda prikovanog za rad, prstiju u pokretu – i odjednom se zaustavio. Bez upozorenja. Bez ikakvog traga koji bi otkrio razlog.

A onda puške.

Ovdje treba zastati i razumjeti detalj koji svakom Inuitu, čak i danas, izaziva nelagodu.

Možda vas zanima: Ipiutak: Grad koji nije trebao postojati

Puška u arktičkoj zimi nije predmet. Ona je produžetak tijela. Bez nje se ne ide u lov, ne brani se logor od medvjeda, ne preživljava noć.

Inuit koji izlazi iz svog šatora bez puške u hladnom mjesecu, na minus četrdeset stepeni, ne planira se vratiti za sat.

On planira – ili je prisiljen – da uopće ne ide daleko. Ili da ne ide nigdje svojom voljom.

Puške su stajale uz zidove iglua. Sve. Netaknute.

Labelle je prošao kroz cijelo selo. Odjeća je bila uredno složena. Krzneni kaputi, bez kojih je preživljavanje na ovoj hladnoći nemoguće, i dalje su visjeli na kukama. Posuđe je stajalo poslagano na svom mjestu.

Sve to nije ličilo na bijeg. Nije ličilo ni na seobu.

Izgledalo je kao da su ti ljudi, u jednom jedinom trenu, jednostavno prestali postojati tamo gdje su stajali.

Psi i otvoreni grobovi

Labelle nije čekao. Probio se kroz snijeg do najbliže telegrafske stanice i uzbunio Kraljevsku kanadsku konjičku policiju.

Kada su istražitelji konačno stigli u to zabačeno prostranstvo, zatekli su isti prizor – samo još jeziviji.

Psi za saonice, oslonac svakog inuitskog naselja, sredstvo bez kojeg se preko leda i tundre ne putuje, svi su bili mrtvi.

Nisu bili ubijeni. Umrli su od gladi, vezani uz svoje saonice, dok je hrana – riba, meso – ležala metrima dalje, netaknuta.

Već devedeset godina nameće se isto pitanje: zašto psi, vezani konopcima koje su mogli pregristi za nekoliko minuta, jednostavno nisu pobjegli?

Zašto nisu dirali meso koje im je bilo nadohvat njuške?

I ono najjezivije – zašto bi ljudi, ako su otišli svojevoljno, ostavili životinje koje su im bile jedino prevozno sredstvo kroz najsmrtonosniji krajolik na planeti?

A onda je uslijedilo otkriće koje je cijelu priču pretvorilo u noćnu moru.

Seosko groblje, mjesto gdje su generacije Inuita pokapale svoje pretke pod naslagama kamenja i smrznute zemlje – jer kopanje grobne rake u permafrostu zahtijeva dane rada – bilo je otvoreno.

Grobovi su bili divljački razvaljeni. Tamo gdje su trebali biti kosturi, istražitelji su zatekli samo sablasnu prazninu.

Ko, ili šta, otvara grob u zemlji tvrdoj kao čelik, usred arktičke zime, brže nego što čovjek stigne primijetiti da mu je susjed nestao?

Možda vas zanima: Zaboravljena odiseja Nautilusa

Teorije praznine

Tokom proteklih decenija nagomilale su se brojne teorije, ali nijedna od njih ne može izdržati ozbiljniju provjeru.

Masovna seoba? Inuiti jesu povremeno premještali svoja naselja – zbog pomjeranja leda, migracije karibua ili promjene godišnjih doba. Ali nikada to nisu radili bez oružja. Nikada bez toplih kaputa. I nikada ne bi ostavili polupun lonac s hranom da se hladi na ognjištu.

Glad i bijeg u panici? Moguće je da je selo pogodila neka epidemija ili iznenadna nestašica hrane. Međutim, bijeg od gladi ne objašnjava zašto je iza njih ostala potpuno jestiva hrana, niti zašto bi iko pobjegao na smrtonosni mraz bez krznenih kaputa.

Napad neke druge skupine ili nasilna otmica? Takav scenario bi morao ostaviti jasne tragove. Krv na snijegu. Razrušene šatore. Znakove borbe. Ipak, ničega od toga nije bilo. Prema kasnijim svjedočenjima, snijeg oko sela bio je neobično čist, bez ikakvih otisaka – kao da niko nije ni ušao u naselje, niti je iko iz njega izašao.

Svaka teorija na kraju pada na istoj prepreci: na potpunom nedostatku dokaza.

Tuniti, svjetla i ono neimenovano

Ovdje legenda prelazi iz hladne logistike u teritoriju koja se ne mjeri instrumentima.

Stariji Inuiti tog kraja govore o Tunitima – narodu koji je, prema predanju, živio na ovim prostorima prije njihovih predaka.

Bili su visoki, izuzetno snažni i sramežljivi do te mjere da su se sklanjali od pogleda čak i kad bi im prilazio samo jedan čovjek.

Prema nekim pričama, Tuniti nisu potpuno fizička bića, barem ne na način na koji su to ljudi.

Oni se pojavljuju i nestaju, ostavljajući za sobom samo onaj neopisivi osjećaj da je neko – ili nešto – bilo tu samo trenutak ranije.

U sedmicama koje su uslijedile, i drugi traperi su prijavljivali neobične pojave na nebu iznad jezera, i to tačno one noći kada je selo nestalo.

Govorili su o čudnim svjetlima koja nisu ličila na polarnu svjetlost i njen prepoznatljivi, valoviti oblik.

Bilo je to nešto znatno prodornije - svjetlost koja se kretala prema dolje, ravno ka zemlji, umjesto duž horizonta.

Godine 1930. nije postojao nikakav zvanični protokol za prijavljivanje takvih pojava, pa su ove priče ostale isključivo dio usmene predaje.

Prepričavale su se uz logorske vatre godinama prije nego što ih je zabilježio bilo kakav zvanični arhiv.

Spekulacije o otmici – vanzemaljskoj, ili u nekom drugom, neimenovanom smislu – pojavile su se kasnije, u desetljećima kad je takav rječnik postao dio popularne kulture.

Ali predanje o Tunitima daleko je starije od bilo kakve teorije o letećim tanjirima. Ono uporno opstaje u pozadini, poput podzemne rijeke koja tiho teče ispod svih ostalih priča.

Brisanje istine

Desetljećima kasnije, kad su novinari i istraživači počeli kopati po arhivama, naišli su na zid.

Kraljevska kanadska konjička policija na kraju je objavila zvanično saopštenje u kojem je negirala postojanje bilo kakvog službenog istražnog dosjea o selu Anjikuni iz 1930. godine.

Prema njihovoj verziji, cijela priča potiče iz senzacionalističkog novinskog članka novinara Emmetta Kellehera, koji je napisan godinama nakon navodnog događaja.

Taj tekst je kasnije – uz stalne dodatke i ukrase – prenošen kroz knjige o popularnim misterijama sve do danas.

Skeptični istraživači, naročito oni koji su sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka pokušali ući u trag izvornim novinskim člancima i policijskim zapisnicima, nisu pronašli ništa. Ništa što bi potvrdilo da je selo pod tim imenom uopšte postojalo u tom obliku i te zime.

Ne postoje nikakve fotografije, niti potpisani izvještaji s terena. Sve se svodi na lanac prepričavanja koji je svaki put bio malo drugačiji i dramatičniji.

Ali postoji i druga strana zapisa – ona koja se ne čuva u arhivskim kutijama, nego u sjećanju.

Stariji Inuiti tog područja, kasnije generacije, svojim unucima i dalje pričaju o "selu koje je progutala noć".

Ne kao o novinskoj senzaciji, već kao o događaju koji su njihovi pradjedovi pamtili i prenosili kao upozorenje – da postoje mjesta i noći kada svijet jednostavno spusti zavjesu, a iza te zavjese niko te ne pita za dozvolu.

Birokratsko poricanje i usmeno pamćenje rijetko se slažu. Ovaj slučaj nije izuzetak.

Eho Anjikunija

Mjesto gdje je selo navodno stajalo danas je samo snijeg i kamenje, bez ijednog ostatka temelja ili potvrde da je tu nekada gorjela vatra.

Rijetki istraživači koji se upute do obala jezera Anjikuni vraćaju se samo s fotografijama prazne tundre. I ničim više.

Možda je to bila tragedija prikrivena lošom komunikacijom i izgubljenim zapisima, a možda tek novinarska izmišljotina koja je prerasla u mit jer je svijetu trebala priča poput ove.

Ili je istina, ipak, ostala negdje između – izgubljena u snijegu zajedno s onima koji su tamo nekada živjeli.