U dubinama pustinje Sahare, skrivena ispod slojeva pijeska, nalazi se potencijalna riznica – izgubljeni grad sa ostacima drevnih civilizacija. Prije oko 4.000 godina, upravo ovo mjesto je cvjetalo bujnom vegetacijom i vrvjelo je raznolikim divljim životinjama. Gotovo je nezamislivo da ljudski doseljenici previde takvo obećavajuće okruženje.
Prema zadivljujućim legendama koje su prenosili stanovnici u blizini Sahare, posebno u gradu oazi Dakhla, kao i oazama Farafra i Bahariya, pješčane dine su nekada bile dom brojnim prosperitetnim i visoko razvijenim gradovima.
Među ovim pričama posebno mjesto zauzimaju izvještaji o legendarnom gradu Zerzura. Daleko od pukih legendi, spominjanja ovog izvanrednog grada otkrivena su u arapskom rukopisu iz 15. vijeka poznatom kao “Kitab al Kanuz” ili “Knjiga skrivenih bisera”.
Rukopis slikovito opisuje Zerzuru kao veličanstven grad sagrađen od blistavog bijelog kamena, koji obiluje neopisivim blagom.
Unutar gradskih zidina boravili su kralj i kraljica, koji se u rukopisu nazivaju “spavaju” (natpis vjerovatno sugeriše da su pronašli vječni mir u svojim grobnicama). Glavni ulaz u grad krasila je izvanredna rezbarija ptice koja drži ključ u kljunu – simboličan prikaz Zerzurinih tajni.
Rukopis dalje spominje prisustvo kolosalnih crnih divova koji su marljivo čuvali ovaj veličanstveni ulaz, dodajući mističnost i strahopoštovanje legendarnoj istoriji grada.
Nažalost, nije poznat ni autor rukopisa ni tačan datum nastanka. Općenito, riječ je o zbirci priča o zlim duhovima koji čuvaju egipatsko blago, a opisane su čarolije koje pomažu da se ti duhovi uplaše kako bi zauzeli blago.
U zapisima pisara iz Bengazija, u Libiji, možete pronaći mnogo nevjerovatniju priču o tome kako je 1481. godine karavan kamila krenuo ka oazi Dakhla i zahvatila ga jaka pješčana oluja.
Svi su poginuli osim vodiča po imenu Hamid Keila. Kada se oluja stišala i Keila je pogledao okolo, nije prepoznao okolinu, svi orijentiri koje je znao su nestali.
A onda se odnekud pojavila grupa čudnih muškaraca plave kose i plavih očiju. Umjesto zakrivljenih arapskih jataga, imali su ravne mačeve.
Odveli su Keilu u svoj grad Zerzura, gdje su se nalazile raskošne bijele kuće, palme, bare i bazeni u kojima su se kupale žene i djeca svijetle puti. Stanovnici grada, koje je Keila zvao Zerzurani ili El Suri, bili su ljubazni prema vodiču, ali on nije poznavao njihov čudan jezik.
U gradu nije bilo džamija, a žene nisu nosile odjeću koja im je pokrivala lica, pa je Keila pretpostavio da nisu muslimanke.
Nekoliko mjeseci kasnije, Keila je bio u Bengaziju i ispričao Emiru (vođi) o misterioznom gradu Zerzura. Kada ga je Emir upitao kako je otišao iz grada, Keila je oklijevao s odgovorom, a zatim je rekao da je pobjegao.
Emir ga je pitao zašto je morao pobjeći, ako su prema njemu postupali ljubazno, ali onda je Keila potpuno utihnuo. Sumnjajući da nešto nije u redu, Emir je naredio da se Keila pretraži i kod njega je pronađen zlatni prsten sa velikim rubinom.
Emir je odlučio da je Keila ukrao prsten i zato je pobjegao iz grada. Pod prijetnjom da će mu odsjeći ruke zbog krađe, Emir je naredio da se Keila izvede u pustinju kako bi mu pokazao gdje se nalazi grad Zerzura.
Keila nije mogao pokazati tačan pravac, a Emir nije mogao pronaći grad. Ne zna se šta se desilo sa Keilom.
Prema glasinama, u narednim vjekovima ovaj zlatni prsten su čuvali vladari Libije, a zatim je pao u ruke Moamera Gadafija. Priča se da su ovaj prsten proučavali mnogi stručnjaci i došli do zaključka da su ga izradili evropski majstori u 12. vijeku.
Na osnovu toga, pretpostavili su da su čudni plavokosi ljudi koje je Keila vidio potomci ranih evropskih krstaša koji su se izgubili u pustinji na putu za Jeruzalem ili vraćajući se nazad.
Ili su pronašli grad Zerzura i tu se naselili, ili su na mjestu ruševina sagradili novi grad.
Godine 1835., engleski egiptolog John Gardner Wilkinson napisao je dva djela: Topografija Tebe i Opći Pogled na Egipat, u kojima se spominje Arap koji je jednom slučajno otkrio ruševine grada Zerzura.
„Zerzura je samo dva ili tri dana putovanja zapadno od Dakhle, iza koje se nalazi dolina, zatim još jedna dolina puna stoke, zatim Gebabo i Tazerbo, a poslije njih je Wadi Rebina (Dolina Rebina).
„Gebabo naseljavaju dva plemena crnaca, Simertain i Ergesain. Otprilike pet ili šest dana putovanja zapadno od puta od El Heza do Farafre nalazi se još jedna oaza po imenu Wadi Zerzura, prepuna palmi, izvora i nekoliko ruševina nepoznatog datuma. Stanovnici su crni.”
Prema ovom verbalnom opisu, činilo se da neće biti teško pronaći Zerzuru, ali prve velike potrage pokrenute su tek početkom 20. vijeka.
Potraga za Zerzurom počela je 1909. godine, kada je istraživač William Joseph Harding King otišao u regiju Sahare. Usput je čuo mnoge legende o gradovima izgubljenim u pustinji, obraslim palmama i maslinicima.
Jednom je secirao nekoliko leševa ptica koje su doletjele sa jugozapada, gdje je bio čvrst pijesak, i pronašao masline u njihovim želucima. Bio je uvjeren da je to dokaz da negdje zaista postoji nikome poznata oaza, ali njegov pohod u tom pravcu nije ga doveo nigdje.
Šest godina kasnije, John Ball, direktor egipatskog istraživanja, pokušao je pronaći Zerzuru. Pronašao je neke glinene posude 160 km od Dakhle, ali bez tragova ruševina izgubljenog grada. Glavni iskorak u potrazi za legendarnom Zerzurom dogodio se između 1932. i 1934. godine.
Grupa od 4 osobe, uključujući Ladislausa E. Almazija, Roberta Claytona East Claytona, Huberta G. Penderela i Patrick Claytona, ponovo je pročitala Wilkinsonovu knjigu i odlučila da su prethodni tragači za Zerzurom pogrešno protumačili neke od smjernica.
Krenuli su u ekspediciju, odlučivši da će sada, nakon što su saznali pravu rutu, pronaći izgubljeni grad. I nakon šest dana putovanja, zapravo su stigli do tri zelene doline na sjeverozapadnom dijelu visoravni Gilf-Kebir, blizu granice s Libijom.
Ubrzo su pronašli nešto što je ličilo na ruševine neke kamene građevine, a na čijem zidu su bili uklesani egipatski hijeroglifi, među kojima se spominje i ime faraona Djedefra iz četvrte dinastije.
Na osnovu ovog nalaza, istoričari su odredili novi vremenski period za Egipćane koji su se nalazili u zapadnoj Sahari. Međutim, to opet nije bila Zerzura.
Do sada lokacija ovog “grada s blagom” nikome nije poznata. Istraživači jedino mogu pretpostaviti da gradske ruševine mogu biti prekrivene pijeskom na području pomenute tri zelene doline Talh, Abd el Melik i Wadi Hamra.
Najviše pažnje je usmjereno na dolinu Hamra, jer je poznata po svojoj vegetaciji, drveću bagrema i slikama na stijenama. Također, nekada je kroz nju tekla bogata rijeka, a onda ju je prekrio pijesak.
Ali, ispod pijeska i dalje teče voda…
Prevedeno uz dozvolu sa: anomalien.com
