Zerzura: Legenda o izgubljenom gradu u Sahari

Na kapiji grada, urezanoj u bijeli kamen, stoji ptica. U kljunu drži ključ. Ko god posegne rukom i uzme taj ključ, otvorit će vrata i ući u grad pun zlata, gdje kralj i kraljica spavaju vječnim snom u svojoj palači.

Tako, otprilike, glasi opis iz Kitab al Kanuza – arapskog rukopisa iz 15. vijeka poznatog i kao "Knjiga skrivenih bisera" (Kitab al-Kanuz) – jednog od najstarijih pisanih tragova grada zvanog Zerzura.

Rukopis je stvaran, ili je barem bio: njegovi fragmenti su se pojavili u kairskim novinama Egyptian Gazette 1904. godine, a original je od tada izgubljen.

Sam grad, međutim, niko nikada nije pronašao.

Ni istraživači početkom 20. vijeka, opremljeni devama, automobilima i avionima, ni satelitski snimci današnjice nisu otkrili trag bijelih zidina negdje zapadno od Nila, duboko u pijesku Sahare.

Priča o Zerzuri stara je najmanje sedam vjekova i živjela je usmeno među stanovnicima oaza Dakhla, Farafra i Bahariya davno prije nego što je ijedan Evropljanin o njoj čuo.

Krajem 1920-ih i početkom 1930-ih ozbiljno je pokrenula čitav niz ekspedicija kroz libijsku pustinju, umiješala se u planiranje savezničkih operacija u Drugom svjetskom ratu i, desetljećima kasnije, poslužila kao inspiracija za roman i film "Engleski pacijent".

Malo koja legenda o izgubljenom gradu ostavila je toliko opipljiv trag, a da sam grad nikada nije pronađen.

Priča vodiča koji se nije vratio

Prema legendi zabilježenoj u zapisima jednog emira iz Bengazija, 1481. godine se iz pustinje pojavio iscrpljeni vodič karavana po imenu Hamid Keila.

Tvrdio je da je jedini preživio žestoku pješčanu oluju koja je zatrpala ostatak karavana, i da ga je potom, izgubljenog i bez vode, pronašla grupa neobičnih ljudi – visokih, plavokosih i plavookih, naoružanih ravnim mačevima umjesto zakrivljenih arapskih jatagana.

Ljudi su ga odveli u svoj grad, Zerzuru, gdje su ga liječili i hranili.

U gradu nije bilo džamija niti poziva na molitvu, žene se nisu pokrivale, a stanovnici su govorili neki neobičan jezik.

Keila je nekoliko mjeseci kasnije ispričao ovu priču emiru, ali kada ga je ovaj upitao zašto je pobjegao iz mjesta gdje su ga, po njegovim riječima, dobro tretirali, Keila nije znao odgovoriti.

Emir je posumnjao i naredio pretres, pri čemu je kod Keile pronađen zlatni prsten s rubinom.

Optužen za krađu i suočen s prijetnjom da će mu odsjeći ruke, Keila je izveden u pustinju da pokaže put do grada – ali puta se nije mogao sjetiti.

Možda vas zanima: Narodi sa mora: Sila koja je srušila bronzano doba i nestala bez traga

Njegova daljnja sudbina nije zabilježena.

O samom prstenu, koji je navodno kasnije dospio do libijskog kralja Idrisa, ne postoji nijedan provjerljiv trag: nijedan muzej, aukcijska kuća ili stručni izvještaj ne potvrđuju da je ikada postojao.

Rukopis koji niko nije vidio

I sama priča o Hamidu Keili živi samo kao prepričavanje – njen najraniji trag stručnjaci pronalaze upravo u Kitab al Kanuzu, zbirci od preko 400 lokacija s blagom po Egiptu, ispunjenoj čarolijama protiv duhova čuvara.

Autor rukopisa je nepoznat, a original je toliko odavno nestao da ni istoričari ne mogu sa sigurnošću utvrditi opisuje li jedinstven događaj ili je spoj starijih usmenih predanja.

Britanski istraživač John Ball je 1928. godine osporio vezu sa Zerzurom, ukazujući da se identično ime pojavljuje već u dokumentu iz 1246. godine, gdje označava napušteno selo na rubu Fayyuma, dva vijeka prije nego što je rukopis navodno nastao.

Iz toga je izveo zaključak da Zerzura možda i nije ime jednog određenog mjesta, već generički naziv za bilo koju neotkrivenu ili predanjima obavijenu drevnu oazu.

Ni crni divovi koji, prema rukopisu, čuvaju ulaz u grad nisu ostali bez objašnjenja.

Više istraživača ih povezuje s pripadnicima naroda Tubu, saharskim nomadima poznatim po napadima na oaze, čije ime u prijevodu znači otprilike "ljudi stijena".

Ostaje, ipak, nejasno je li riječ o sjećanju na stvaran sukob ili o kasnijem tumačenju koje pokušava racionalizirati mitsku pojedinost.

Možda vas zanima: Ishi no Hoden: Misteriozni kamen u Japanu

Lovci na tri zelene doline

Prvi Evropljanin koji je zabilježio priču o Zerzuri bio je engleski egiptolog John Gardner Wilkinson, 1835. godine, na osnovu kazivanja Arapina koji je oazu navodno pronašao tražeći izgubljenu devu.

Wilkinson je mjesto smjestio pet dana hoda zapadno od karavanskog puta između Farafre i Bahariye, opisujući ga kao predio s palmama, izvorima i ruševinama neodređene starosti.

Istraživač William Joseph Harding King krenuo je tim tragom 1909. godine.

Nakon što je primijetio jato ptica koje su stigle s jugozapada i u čijim je želucima pronašao svježe pojedene masline, zaključio je da negdje u tom pravcu mora postojati nepoznata oaza s maslinjacima.

Pratio je staru trgovačku rutu više od 300 kilometara, ali oazu nije pronašao.

Šest godina kasnije, John Ball je krenuo istim područjem u ime Uprave za geodetsko istraživanje Egipta i naišao samo na napušten depo glinenih posuda, koji je nekad davno ostavila neka karavanska grupa.

Pravi zaokret desio se između 1932. i 1934. godine, kada su László Almásy, Robert Clayton East-Clayton, Patrick Clayton i Hubert Penderel, oslanjajući se na avione uz kamione, otkrili tri zelene doline na platou Gilf Kebir: Wadi Talh, Wadi Hamra i Wadi Abd el Melik.

U tim dolinama pronašli su hiljade praistorijskih crteža na stijenama, uključujući čuvenu Pećinu plivača, dokaz da je ovaj dio Sahare nekad, prije nekoliko hiljada godina, bio plodna savana.

Jesu li te tri doline zaista Zerzura iz legende, ostalo je sporno i među samim učesnicima potrage.

Ralph Bagnold, osnivač Zerzura kluba, smatrao je da ime jednostavno putuje s pustinjskim pričama i da ga ne treba vezivati za jedno konkretno otkriće.

Popularni tekstovi često dodaju da su na kamenim ruševinama u dolinama pronađeni hijeroglifi s imenom faraona Džedefrea iz Četvrte dinastije – no taj detalj ne potvrđuju originalni izvještaji s ekspedicije, dok se ime istog faraona pouzdano pojavljuje na jednom sasvim drugom nalazištu u pustinji, otkrivenom tek krajem 20. vijeka.

Dolina je stvarna. Grad nije.

Tri doline u Gilf Kebiru postoje, to nije sporno. Danas leže unutar granica nacionalnog parka, gdje se – usprkos svemu – još uvijek drži rijetka vegetacija i pokoji ugroženi grivasti ovan.

Ispod Wadi Hamre teče podzemna voda koja i danas hrani akacije i grmlje, u jednom od najsušnijih predjela na planeti. Sve ostalo pripada priči.

Bijeli grad iza kapije s pticom, kralj i kraljica u vječnom snu, plavokosi stanovnici, prsten koji je navodno prošao kroz ruke libijskih vladara – nijedna ekspedicija, ni ona iz 1932, ni bilo koja poslije, nije pronašla ni kamen zida koji bi odgovarao opisu iz rukopisa.

Granicu gdje zabilježena činjenica prestaje, a pustinjska priča počinje, nisam uspio pronaći. Prelijevaju se jedna u drugu, rečenicu po rečenicu.

Voda ispod Wadi Hamre teče i danas. Grad koji je, možda, nekad stajao iznad nje, ostao je tamo gdje ga je pustinja odlučila zadržati.

IZVORI

• Robert Berg, "Searching for Zerzura", Saudi Aramco World
• Mark Milligan, "The search for the lost city of Zerzura", HeritageDaily
• "They were seeking a mythical oasis. They found a Stone Age surprise instead", National Geographic
• Saul Kelly, The Hunt for Zerzura: The Lost Oasis and the Desert War, John Murray, 2002.