Ko su bili “Čistači”? Jezivi humanoidi iz NLO talasa 1973. godine

Jesen u holandskoj provinciji Sjeverni Brabant ima specifičnu težinu. Magla se često diže s kanala, a noći u malim gradovima poput Udena početkom 1970-ih bile su obilježene dubokom, gotovo opipljivom tišinom.

U to vrijeme, ulična rasvjeta se gasila rano, ostavljajući kuće i pločnike pod srebrenim okriljem mjesečine.

Upravo u takvoj jednoj noći, najvjerovatnije 10. novembra 1973., granica između svakodnevnog i neobjašnjivog postala je opasno tanka za jednu ženu.

Buđenje u nepoznato

Bilo je oko 02:15 ujutro. Anne Dolphijn, tada 55-godišnja domaćica, probudila se s prozaičnom potrebom da ode do toaleta.

Uden je spavao, kao i njen suprug koji je mirno disao pored nje. Ništa nije slutilo na to da će narednih nekoliko minuta redefinisati njen pogled na svijet.

Kretala se kroz tihi dom, od spavaće sobe na stražnjoj strani kuće prema prednjem dijelu gdje se nalazilo kupatilo.

Hodnik je bio mračan, poznat, siguran. Međutim, prolazeći pored prozora koji je gledao na ulicu, periferni vid joj je registrovao anomaliju.

Bljesak bjeline. Nešto što nije pripadalo sivo-crnim tonovima uspavane ulice.

Isprva je ignorisala taj podražaj, vođena primarnom potrebom. Ali, instinkt je bio jači.

Vraćajući se prema toplini kreveta, radoznalost je nadvladala oprez. Anne je stala i otišla do prozora – pažljivo i nečujno, pazeći da njen pokret iza zavjese ostane neprimijećen.

Ono što je ugledala natjeralo ju je da zaboravi na hladnoću poda pod bosim nogama.

Procesija tišine

Na ulici, okupanoj skoro punim mjesecom, kretale su se tri figure.

Nisu hodale. To je bila prva stvar koja je Annein um izbacila iz ravnoteže. Figure su klizile.

Njihova stopala nisu se odvajala od tla; umjesto toga, izvodili su polagani, šušteći, klizeći manever, kao da lebde milimetar iznad asfalta ili kao da su na točkovima koje ona nije mogla vidjeti.

Noge su im bile krute, bez savijanja u koljenima, što je njihovom kretanju davalo jeziv, mehanički kvalitet.

Izgledali su kao monasi iz nekog zaboravljenog reda. Nosili su dugačke, bijele halje koje su padale sve do predimenzioniranih cipela.

Lica su im bila skrivena dubokim kapuljačama koje su bile integralni dio odjeće.

Ali te kapuljače nisu bile obične – na vrhu su se uzdizale u dva meka špica, koja su se potom opuštala i padala preko ramena poput “rogova”.

Bilo je nečeg ritualnog u njihovom kretanju. Nisu žurili. Bili su metodični, fokusirani na zadatak koji je meni bio potpuno nerazumljiv, izjavila je kasnije Anne.

Dva bića, visoka ne više od jednog metra, predvodila su kolonu. Treći, nešto viši, pratio ih je u stopu.

Oko struka su nosili pojaseve s kojih su visjeli neobični instrumenti, bljeskajući na mjesečini metalnim sjajem.

Jedan od manjih entiteta držao je u rukama predmet koji je Anne asocirao na stari, glomazni čistač tepiha – napravu iz prošlih decenija.

Biće je pomjeralo taj “uređaj” lijevo-desno, skenirajući pločnik i kamenje ispred kuća. Svaki zamah pokrivao je nekoliko betonskih ploča.

Izgledalo je kao da traže nešto mikroskopsko, ili kao da mapiraju tlo ispod sebe.

Trenutak otkrića

Pet minuta je Anne stajala zaleđena, posmatrajući ovaj nadrealni balet. Nije željela probuditi muža; njegovo srce je bilo slabo, a šok bi mogao biti fatalan. Bila je sama sa svojim strahom i fascinacijom.

A onda se desilo. Jedno od bića je naglo podiglo glavu prema prozoru. Iako nije mogla vidjeti lice ispod kapuljače, osjetila je da je viđena.

Biće se okrenulo prema ostalima i uslijedila je neka vrsta tihe komunikacije ili signala. Zatim, u djeliću sekunde, njihova spora, metodična kretnja pretvorila se u bijeg.

Okrenuli su se i “otklizali” neprirodnom brzinom, nestajući iza zgrade obližnje škole.

Ali noć nije bila gotova.

Adrenalin je tjerao Anne da ipak probudi muža. Dok je ulazila u spavaću sobu, pogled joj je pao na prozor koji je gledao na stražnje dvorište.

Tamo, lebdeći nisko iznad pločnika, oko 40 metara dalje, stajala je užarena crvena lopta.

Bila je ogromna, prečnika između 2 i 2,5 metra. Emitovala je svjetlost sličnu zalazećem suncu, ali toliko intenzivnu da je bilo bolno gledati direktno u nju. Pulsirala je tihom energijom.

Kada je njen muž, bunovan, pitao za vrijeme, Anne se okrenula prema satu: bilo je 02:25. Kada je ponovo pogledala van – kugla je nestala bez traga.

Godina humanoida

U analima ufologije, 1973. godina nosi titulu “godina humanoida”. Ovo nije bio običan talas svjetala na nebu, nego pravi “flap” – termin kojim istraživači opisuju nagli i intenzivan porast izvještaja o susretima s entitetima, bićima i nepoznatim putnicima.

Za razliku od svjetlećih diskova koji prelijeću nebo, izvještaji iz 1973. su bili intimni, bliski i često zastrašujući.

Ljudi nisu gledali u nebo; gledali su u svoja dvorišta, na ceste ispred svojih automobila i u šume iza svojih kuća.

U Sjedinjenim Američkim Državama, J. Allen Hynek, bivši konsultant projekta Plava knjiga američkog ratnog vazduhoplovstva, upravo je osnovao CUFOS (Centar za NLO studije).

Hynek, ugledni astronom koji je počeo kao skeptik, shvatio je da fenomen zahtijeva ozbiljan naučni pristup.

1973. godina mu je pružila upravo onakve podatke kakve je tražio – podatke visoke neobičnosti.

Slučaj Anne Dolphijn, iako se dogodio u Holandiji, savršeno se uklapao u obrazac koji je David Webb, istraživač povezan s CUFOS-om, počeo primjećivati. Mali humanoidi. Mehaničko kretanje. Neobični alati.

Zanimljivo je kako je ovaj slučaj uopšte došao do Amerike. Godinu dana nakon događaja, frustrirana policijskom šutnjom, Anne se povjerila prijatelju Bobu.

Bobov sin, Edmund, bio je pasionirani istraživač fenomena i odmah je prepoznao značaj priče. Preko privatnih kanala, pismo je stiglo do Hyneka u Evanston, Illinois.

Tako je tiha domaćica iz Udena postala dio globalne baze podataka.

Istraga i kredibilitet

Prošlo je pet godina prije nego što je slučaj dobio pravu, terensku istragu. Godine 1978., holandski istraživač Dwé Bos vratio se iz SAD-a, gdje je radio s Hynekom u CUFOS-u.

U Webbovoj knjizi “1973: Year of the Humanoids” (1973: Godina humanoida) naišao je na slučaj iz svoje domovine i odlučio ga istražiti.

Bos je proveo mjesece intervjuišući Anne (koja je u medijima dobila pseudonim Saskia Vermoan). Njegovi zaključci bili su ključni za razumijevanje težine ovog incidenta:

1. Mentalna stabilnost: Anne je bila “ozbiljna, pouzdana i mentalno zdrava”.
2. Odsustvo motiva: Nije tražila novac. Nije tražila slavu. Zapravo, plašila se ismijavanja.
3. Konzistentnost: Njena priča se nije mijenjala tokom vremena. Detalji o odjeći, kretanju i “usisivaču” ostali su precizni.

Čak su i novinari, koji su poslije opsjedali njenu kuću, priznali da nikada nisu sumnjali u njen integritet. Anne nije izmislila priču; ona je doživjela nešto. Pitanje je bilo – šta?

Teorije

Kao i kod svake dobre misterije, skeptici su ponudili racionalna objašnjenja. Dva najprominentnija pokušaja demistifikacije zaslužuju analizu, jer upravo njihovi nedostaci naglašavaju neobičnost slučaja.

Plinski radnici

Godine 1984., čovjek po imenu g. Moss sugerisao je da je Anne vidjela radnike kompanije za gas.

On je svjedočio sličnom prizoru u svom naselju: radnici s alatima na pojasevima, koristeći uređaj za detekciju curenja gasa koji liči na “čistač tepiha”, hodali su noću (kada je pritisak u cijevima veći) i provjeravali instalacije.

Teorija ima određenu logiku jer bi objašnjavala alate, uređaj za skeniranje tla i to što je rad obavljan noću.

Ipak, sve pada u vodu kada se pogleda ono što je Anne zapravo opisala: figure u bijelim haljama s kapuljačama i nečim što je ličilo na rogove, visoke jedva jedan metar, koje su se kretale klizeći bez savijanja koljena.

Osim toga, radnici gasne kompanije ne nestaju iza škole čim ih neko pogleda, niti se pretvaraju u lebdeću crvenu kuglu u nečijem dvorištu.

Iako je istraga pokazala da je dokumentacija gasne kompanije uništena i nikad nije stigla potvrda o eventualnim radovima, fizički opis tih “radnika” ostaje prepreka koju je teško ignorisati.

Princ karnevala

Hans van Kampen, poznati skeptik, predložio je da se radilo o pijanim učesnicima karnevala. U Brabantu, sezona karnevala počinje 11. novembra (11.11.).

Kostim “Princa karnevala” uključuje specifičnu kapu koja može ličiti na opisane rogove, te žezlo koje se može zamijeniti za alat.

Ova teorija ima određenu uvjerljivost jer se datum zaista poklapa – 10. na 11. novembar – a Uden je katolički grad u kojem se karneval redovno slavi.

Ipak, čim se pogleda ono što je Anne opisala, postaje jasno da objašnjenje ne stoji. Visina bića jednostavno ne odgovara, a pijani ljudi ne kreću se savršeno mirnim “klizanjem”.

Ono što teoriju potpuno ruši jeste crvena sfera: nijedna grupa veseljaka, ma koliko razigrana bila, ne može proizvesti tiho, pulsirajuće svjetlo veličine automobila koje lebdi iznad tla u susjednom dvorištu i zatim nestane bez ikakvog traga.

Bram Roza, savremeni istraživač koji je ponovo popularizirao ovaj slučaj 2019. godine, ispravno primjećuje:

“Nazvati ovo slučajem pogrešnog identiteta nije dovoljno. Previše detalja ostaje neobjašnjeno.”

Vilvoorde, Quebec i Uden

Ono što slučaju Anne Dolphijn daje jezivu autentičnost nisu samo njene riječi, već obrasci koji su se pojavili hiljadama kilometara dalje, u istom vremenskom okviru.

Bram Roza identificira tri slučaja koja se ne mogu ignorisati.

U Udenu u Holandiji, u novembru 1973., prijavljeni su mali humanoidi koji su se kretali karakterističnim klizanjem i koristili uređaj nalik usisivaču ili detektoru.

Samo mjesec dana kasnije, u decembru, u Vilvoordeu u Belgiji, čovjek je oko 2:00 ujutro vidio zeleni sjaj i figuru visoku jedva metar, koja je u rukama držala gotovo identičan instrument – nešto što je opisao kao “čistač tepiha”.

U istom periodu, u novembru 1973. u Quebecu u Kanadi, četiri žene su naišle na “ružičastu maglu” iz koje je izašla mala figura koja je “usisavala” cestu uređajem istog tipa kakav je ranije prijavljen u Udenu i Vilvoordeu. Kasnije te noći primijetile su i crne figure pored vozila.

Koja je vjerovatnoća da tri nepovezana svjedoka, na dva kontinenta, u eri prije interneta, izmisle isti, bizarno specifičan detalj – vanzemaljca s “usisivačem”?

Masovna histerija ne funkcioniše na taj način. Snovi su previše individualni.

Ovaj “aparat” je ključ. Da li je to bio geološki skener? Uređaj za prikupljanje bioloških uzoraka? Ili tehnologija koja je nama, čak i 50 godina kasnije, neshvatljiva?

Nevidljivi koledž

Slučaj Anne Dolphijn danas živi zahvaljujući ljudima poput Brama Roze i konceptu “nevidljivog koledža” – neformalne mreže istraživača, naučnika i entuzijasta koji su decenijama razmjenjivali informacije kada su zvanične institucije zatvarale vrata.

J. Allen Hynek je jednom rekao da su izvještaji o otmicama i bliskim susretima “smeće” kojeg se stidi, ali čak je i on morao priznati da podaci govore priču koju ne želimo čuti.

Fenomen se mijenja. Od svjetala na nebu do bića u vrtu. Od metalnih brodova do parapsiholoških manipulacija.

Bram Roza, kroz svoj blog i rad na “UFO Meldpunt Nederland“, zastupa tezu koja je možda i najzrelija:

Ne znamo. Možda nisu vanzemaljci u smislu “bića s druge planete”. Možda su to putnici kroz vrijeme (što bi objasnilo humanoidni oblik). Možda su entiteti iz druge dimenzije koji “cure” u našu stvarnost tokom određenih energetskih prozora (poput novembra 1973.).

“Da li nešto neobjašnjeno uvijek mora biti dokazano da bi bilo istinito?”

To je pitanje koje je jedna čitateljka ostavila na Rozinom blogu. Anne Dolphijn je umrla ne znajući šta je vidjela.

Ali njeno iskustvo, taj kristalno jasni trenutak straha i čuda na prozoru u Udenu, ostaje jedan od najuvjerljivijih dokaza da nismo sami – ili barem, da stvarnost nije onakva kakvom je smatramo.